UVOD U KNJIGU BIJELI DEMON

Zlatan Gavrilović Kovač

Kako se mene Partija u Hrvatskoj riješila na najbrutalniji način mada sam bio njen sobar ili komorni sluga kako bi rekao prof Kangrga to mi je još samo preostalo da poštovano čitateljstvo upoznam sa svojim radom koji je nastajao od 1980 godine do rata 1991 godine. Iz toga rada se vidi čime sam ja to bio okupiran I što je za mene značila politika kao organizacija života u polisu a ne kao medij promocije, napredovanja I zgrtanja novca . Iz toga rada se također vidi što je to hrvatske komuniste toliko brinulo I kako su bila formulirana osnovna teoretka polazišta koja su trebala doprinijeti mirnome raspletu jugoslavenske krize. Međutim se Partija pokazala totalno nesposobnom u riješavanju naših političkih problema što se dobrim dijelom vidi I iz moje osobne sudbine da sam od partijskoga ideologa sveden na “trockistu”, “ultralijevicu” ili jednom riječku agenta međunarodnih imperijalističkih instituta. Štoviše nakon deset godina javnoga djelovanja u Hrvatskoj I bivšoj državi mene se stalo držati “agentom međunarodnoga fašizma”. Tome je jednim dijelom pridonosila I prošlost moje obitelji jer nisu svi u njoj bili napredna ljevica, nego je, kako je to I inače slučaj u našim prilikama, često bio brat protiv brata ili čak otac protiv sina. Zato mi se čini da meni ,nakon svega što se dogodilo na prostoru bivše države, Židovi I Britanci ne mogu dijeliti lekcije o mome ideološkome profilu, kao da to oni znaju bolje I od mene samoga, niti o karakteru našega prostora I naših ljudi kod kojih su samo političke nijanse malo izraženije nego što je to slučaj sa ostatkom Europe. Poznati židovski povjesničar I stručnjak za koncentracione logore Auschwitz I Jasenovac Gideon Greif taj je naš karakter opisao kao jako primitivan imajući na umu žrtve Jasenovca I mi se možemo samo stidjeti nekih naših istina. Ali Gideon niti o Srbima ne misli ništa drugačije jer je taj primitivizam o kojem on govori trajna karakteristika balkanskih naroda koji nikako da izađu na svjetlo dana iz neolitske tame predrasuda, nasilja, prevare, laži… Mislim da je u tom pogledu Dvorniković bio dobrim dijelom u pravu kada je za naše narode rekao da su oni kulturno zaostali ali ipak još uvijek jedni od prirodno nadarovitijih naroda Europe, da postoje povijesni I socijalni razlozi naše melankolije I melankoličnoga karaktera naše narodne duševnosti . Ukoliko imamo na umu da je samo jedna generacija naših ljudi bila svjedokom barem tri velika ratna sukoba na našem prostoru koje su imperijalne sile vidjele kao medij vlastite ekspanzije I državotvornosti . U takvim okolnostima naši su se ljudi mogli držati samo poslušnički savijajući se kako su to drugi željeli. Jer - Mi smo maleni narodi izloženi vjetrometinama konzervativne Europe I Amerike. Mada se meni danas čini da je o Americi na primjer više riječ o Kiklopu koji je istina golem I dijete bogova ali na žalost samo sa jednim okom- pa ne vidi baš najbolje. U takvoj situaciji nesnalaženja Partije u presudnim trenucima države I demonstracije moći od strane Zapadne alijanse koja je u jugoslavenskome slučaju vidjela smo šansu za vlastiti prestiž nastalo je jedno političko djelo kojem ambicije nisu bile velike nego je više ukazivalo na karakterne crte naših ljudi prema uzoru na kulturološka I socijalna istraživanja kod Rusa ili Francuza gdje se isticala jedna karakterologija naroda a manje politički interesi koji su znali motivirali mnoge do stanja bezumlja. Ja se tim ekstremnim slučajevima nisam toliko bavio koliko sam imao namjeru zadržati socijalističku perspektivu koja možda nije izgubila rat na svjetskoj pozornici nego koja je prolongirana za neka bolja vremena.