Jednodimenzionalni um je onaj koji neprestano traži neko značenje, neko značenje koje se proteže kroz sve trenutke, koje želi da sve bude povezano lancem uzroka i posljedice, koji traži da se sve nekuda miče, da stiže nekuda, da završava negdje.

To je logičan um, jednodimenzionalni um.

No život je višedimenzionalan. 

On zapravo nema nikakvog cilja, nikakve sudbine.

On ništa ne znači u onom smislu da svi trenuci slijede jedni druge u redu, i nekuda stižu.

No, život se nikud ne miče.

On jednostavno ovdje pleše.

Prava riječ je ples, a ne kretanje.

Svaki trenutak je ples i treba ga uživati onakva kakav dođe, kako se dogodi.

Tada će potpuno nestati vašeg tereta.

To je sloboda – biti u trenutku, nikad se ne osvrnuti na prošlost.., nikad ne pokušati stvoriti ni od čega neki logičan slijed.