APOKRIFI    EVANĐELJA

IZ   NAG HAMMADIJA

 

Evanđelje istine Evanđelje po Filipu   Pismo Reginu o uskrsnuću O duši

Evanđelje po Tomi Knjiga Tome borca Evanđelje po Mariji

 

 

Potpune tekstove nanovo oblikovao i razradio Konrad Dietzfelbinger

 

 

Koptski rukopisi koji se oslanjaju na nesacuvane grcke originale ovdje izdanih

tekstova  djelomicno  su  unisteni.  Izgleda  osim  toga  da  su  se  povremeno potkradale greske u prijevodu sa grckog na koptski jezik.

K tome takoder ponekad dobiveni koptski tekst dozvoljava razlicite verzije prijevoda.

Objasnjenja koja su ovdje dana pocivaju na usporednim engleskim i njemackim prijevodima. Pretpostavke koje se odnose na iskrivljena znacenja teksta i tekstualnih nedostatnosti, bijahu djelomicno razabrana kroz ove prijevode, djelomicno nadomjestene drugima, koje su mi se cinile primjerenije cjelini.

I ucinilo mi se boljim opcenito postaviti pretpostavku, makar bila i sumnjiva, nego bas nikakvu. Samo je tako moguc napredak u diskusiji. To takoder vazi za tumacenje nekih nejasnoca u tekstu.

Dodaci nakladnika, koji pojasnjavaju smisao, postavljeni su u okrugle zagrade (...). Pretpostavke kod rupa u tekstu, pokvarenih mjesta ili mogucih dvosmislenosti, odnosno gresaka koptskoga teksta prema grckom originalu stoje u uglatim zagradama.

Citaocu koji se zeli orijentirati o mogucim verzijama i dosadasnjim pretpostavkama na odgovarajucim mjestima, imenovani prijevodi stoje na raspolaganju na strani 262, koji su isto podloga ovdje prilozenog teksta.

 

 

 

U V O D

 

Godine 1945. nadeni su tekstovi u Nag Hammadi, od kojih ce neki izabrani ovdje biti pokazani, koji nisu nesto kao znatizeljne svjedodzbe jedne izgubljene religije antike, nego ce uvijek ponovo biti sakupljeni. Oni su mnogo vise dokumenti bezvremenskih ljudskih iskustava, spoznaja, razvoja i promjena jedne takve dubine i izazivajuce bistrine da bi trebali biti cijenjeni od svakog covjeka, obuhvaceni i u svoj svojoj vaznosti ispitani za vlastito postojanje. Oni opisuju osnove cinjenica ljudske egzistencije, ljubopitljivost i apsurdnost njihovih uobicajenih, svakodnevnih oblika, ali takoder i jednu realnu mogucnost, kako doci do sasvim novih oblika postojanja.

Svakako im prici nije lako. Najprije se posluze, za danasnje ljude neobicnim slikama i usporedbama, djelomicno iz nama tudih odnosa. Njihova kompozicija takoder ne odgovara mjerilima koja su postavljena za literarne predmete, niti filozofske rasprave.

Ali to je manja zapreka koja se dade prebroditi prilagodivanjem modernom stilu objasnjenja i interpretacija, ako samo citaoc ima malo strpljenja i takoder interesa za tudi stil i umjetnicko ruho. Ovo izdanje ima namjeru ponuditi jedno novo jezicno oblikovanje u ovom smislu i olaksati razumijevanje teksta prilozenim prijevodima. Ovi se prijevodi iz naucnih razloga doslovno drze podloga, tako da su tesko citljivi.

Puno je veca prepreka, koja bi mogla blokirati prilaz k ovim starim evandeljima, upravo njihov sadrzaj, iskustva koja ona opisuju. I ovdje bi nam mogli nasi intelektualni, osjecajni utisci i nase zivotne navike, nasi vise ili manje svjesni pogledi na svijet ili cak nasa decidirana religiozna, filozofska i ideoloska shvacanja veoma otezati, jer nam se sadrzaj ovoga teksta pokazuje u svoj svojoj punoj velicini, ljepoti i istini. U biti su dvostruke ove poteskoce, da bi se moglo mjerodavno shvatiti sadrzaj ovog teksta.

Najprije se govori o usporedbi s nasim obicnim svijetom,  o usporedbi sa radikalnom drugom stvarnoscu. Protiv toga se buni nas razum, koji nista ne uvazava, osim onoga sto mu osjetila i logika mogu predstaviti. protiv toga se jos vise bune nasi instinkti i duboko ukorijenjena uvjerenja, kojima prijeti opasnost da u svojoj ogranicenosti, nistavnost u usporedbi sa ovom drugom stvarnoscu bude raskrinkana. U ovim se tekstovima govori o rusenju jedne istine koja iz temelja mijenja odnos covjeka koji ce biti njome obuzet, i to prema svijetu i prema samome sebi. Tu se vise ne radi o tome da se covjeku u zivotu pomogne i njegovu prolaznu bit novom spoznajom, prosirenjem svijesti i energije ucini ljepsom i bogatijom, nego ce covjek biti istrgnut iz svog uobicajenog  svijeta  i  njegovih  snova,  u  podrucje  njemu  potpuno  stranog

 

svijeta, iz kojega mu se uobicajeno pricinja kao da je iluzija i samoprevara.

Takoder ce mu biti obecano, da pod odredenim pretpostavkama moze upoznati ovaj novi svijet stupiti svjesno s njim u vezu, sjediniti se s njim i u njemu naci mir... 11Tko trazi, trazi dok ne nade. I kada je nasao, biva potresen. A kada je potresen, zadiviti ce se. I tada ce vladati nad svemirom.11 (Izreka iz evandelja po Tomi.)

Tekstovi koji su ovdje predstavljeni nisu nista drugo nego opisana iskustva ljudi koji su prozivjeli ovu svakodnevnu osvijestenost druge stvarnosti. Ovakva se iskustva mogu naravno odbaciti kao cudovista iz raskosne maste. No time bi se priznalo da oni nose pecat istinitosti i ozbiljnosti, da su ljudi koji su to dozivjeli ocito sasvim pri svijesti i da su mogli jasno razlikovati san i privid od stvarnosti. I ne bi li trebalo uzeti u obzir trijeznog materijalistu da dimenzije stvarnosti mogu za sada biti zatvorene nasoj  svijesti? Ne nalazimo li se mozda, upotrijebimo jednu staru usporedbu, u stanju gusjenice cije cijelo bice raste, zdere i postaje vece, a koja si sigurno ne moze predstaviti kako ce jednom od nje nastati lijepi leptir?

Usprkos tome vec je sadrzana podloga u zdepastoj prozdrljivoj gusjenici za njeznog, sarenog leptira, ciji element nije vise zemlja i lisce, vec zrak i cvijece. Bila bi dakako zabluda, ako bi gusjenica, koja bi jednom naslutila nesto o danoj mogucnosti, pocela se svim snagama ponasati kao leptir. To bi samo predstavljalo jednu smijesnu karikaturu. Ona ce, da bi mogla postati leptir, sama morati 11umrijeti11 - samo tada se moze u njoj razviti postojeca osnova za novo bice.

Isto tako stalno govore ovi tekstovi o tome da u covjeku, koji je jos istinski zivotinja, postoji stvarni temelj za 11istinskog11 covjeka. Kada ne bi bilo ove osnove covjek ne bi mogao biti dodirnut od jedne druge stvarnosti, neprolazne istine. Ali kod mnogih je ljudi ova osnova jos vrlo latentna i nije za probuditi. oni jos neko vrijeme moraju voditi zivot koji sasvim proizlazi iz prolaznog svijeta. Kod drugih se je ljudi spremna razviti, i potreban je samo jedan poticaj i tada stalno djelovanje iz druge stvarnosti, da se takoder razvije. Pri tome ce bez sumnje biti u ovim tekstovima jasno receno: postoji bice gusjenice i njezin zakon i bice leptira i njegov zakon. zajedno su nespojivi. Prolazni covjek, koji je zapravo zivotinja, nastupio je po svom osobnom zakonu i ne moze se nikada razviti u leptira, istinskog, neprolaznog covjeka. Ipak u toj gusjenici postoji kao sjeme drugoga zakona osnova za leptira. Covjek, koji je stvarno jos zivotinja, mora 11umrijeti11, da bi razvio temelj za istinskog covjeka. Ne postoji nikakva druga mogucnost.  Otuda takoder  i osnova za opiranje 11covjeka-zivotinje11 tome, tada kada ga iznenadi prodor jedne nove stvarnosti. On tada predvida svoju 11smrt11 i usprkos tome je neophodno postojanje

 

njegovog ja, da bi kroz njegov rad i povlacenje mogao nastati istinski covjek,

leptir, kao sto su gusjenica i kukuljica preduvjeti za rodenje leptira.

Ali covjek je, za razliku od gusjenice i leptira, svjesno bice. On je kao smrtni covjek vezan na opisana osjetilima, te otuda raspolaze samo svijescu i mislima koji odgovaraju zakonima svijeta prividnosti, i tako je takoder podlozan i svijescu i tijelom, kao dijelu svijeta prividnosti, ovim zakonima.

Osnova k 11istinskom11 covjeku je u njemu jedna osnova 11istinskog11 covjeka, nevezanog na svijet prividnosti, i u ovoj drugoj svijesti odgovarajucem 11tijelu11. Proces postanka novog covjeka proces je oblikovanja nove svijesti sa jednim novim tijelom, a istovremeno stara svijest vezana na svijet prividnosti zajedno sa starim tijelom gubi znacaj. Ovu novu svijest nasi tekstovi nazivaju 11spoznaja11 koja se presvlaci novim 11tijelom11 misli, shvacanja, osjecaja i zivota. Novi covjek raste u spoznaji, spoznaja je novi covjek, svijest druge funkcije nego sto je stara vezana na svijet osjetila, on je svijest sa drugacijim sadrzajima nego stara svijest, on je sveukupnost novih snaga koje sluze novoj svijesti kao tijelo, kao haljina.

Isto kao sto gusjenica zivi u njoj primjerenom elementu - zemlji i liscu, od kojih se hrani

tako zivi i covjek vezan svijetom iluzija u njemu primjerenom elementu prolaznih prividnosti. njegova je svijest ispunjena time i funkcionira po zakonima vidljivog svijeta. Isto kao sto leptir zivi u njemu primjereni elementima, zraku i cvijecu, tako i 11istinski11 covjek zivi u njemu primjerenim elementima.

Nasi tekstovi izmedu ostalog, govore o 11nebeskom kraljevstvu11. Svijest 11istinskog11 covjeka ispunjena je sadrzajem 11nebeskog kraljevstva11, ona funkcionira po tamosnjim zakonima.

Ako nasi tekstovi otuda govore o spoznaji, to nikada nije intelektualna spoznaja po uzoru na nas osjetilni svijet koji odgovara razumu, ili predstavama. Vec se radi o razvoju sposobnosti istinskog covjek u jednoj drugoj duhovnoj dimenziji svijeta, o oblikovanju nove svijesti u covjeku i istovremeno iskustvu novog sadrzaja. naime, odnosa u neprolaznom svijetu, jedne neprolazne istine. Ova istina, nebesko kraljevstvo, prisutna je posvuda i uvijek, ne moze se prepoznati samo organskim osjetilima nase svijesti. Ali cim je istina, koja je duhovna snaga, dotaknula i probudila odgovarajucu osnovu  u  covjeku, pojavljuje se odgovarajuca spoznaja istine, koja joj je jednaka, sjedinjena s njom.

Uvijek se pokusavalo iznova u tijeku ljudske povijesti opisati ovu vrstu spoznaje, nove svijesti. Suglasno tomu bijase stalno spominjan jedan znak. u staroj svijesti postavljamo se pred stvari i snage, promatramo ih kao da su

 

izvan nas i radi toga smo odvojeni od njih. Sve stvari i snage teku ipak kroz

nasu svijest, u novoj svijesti, u spoznaji. to je zariste u kojem se sastaju sve snage i stvari - mi smo stoga one same, one su u nama. To je ovoj svijesti sveprisutno i svagdje, to zivi u 11punoci punoce11, kako govore nasi tekstovi. Stanje nase sadasnje svijesti izgleda, u usporedbi s time, kao tama i ukrucenost, vezana tvrdim oblicima koji se uvijek iznova razrjesuju i stvaraju novi. Naprotiv, spoznaja sjedinjenja sa

istinom svjetla i topline svjesno je iskustvo svih snaga svemira koje protjecu kroz covjeka i nose ga kao plima, cije uzajamne odnose i one prema samome sebi osjeca jasnije nego u obicnom zivotu prividnosti.

Druga je poteskoca kod susreta sadrzajno primjerenih tekstova u tome sto izgledaju kao da imaju 11religiozni11 karakter. Govori se, npr. o Bogu Ocu, Sinu Isusu Kristu, Svetome Duhu i iznad svega o vrlo vaznom znacenju Isusa za covjecanstvo, kao razrjesitelja, spasitelja i vode k vjecnosti.

Temeljem ovog stvarnog stanja moguce su dvije razlicite reakcije, gdje svaka za sebe moze sprijeciti razumijevanje tekstova. Prva je reakcija plasenje da nas cinjenice koje nadilaze nasu normalnu svijest, svijest odrasla covjeka, ne uvuku u zanesenjacku poboznost ili fanaticni dogmatizam. Druga reakcija je reakcija religiozno vezana covjeka, koji samo misli na to kako ce ispitati da li su tekstovi i u njima primijenjene oznake odgovarajuci njegovoj vjeroispovijesti i njegovim polazistima ili ne, i koji se ogranicava ovom predrasudom svoje izjave.

Ali nakon ispitivanja bez predrasuda proizlazi da nema govora o zanesenosti i dogmatizmu.

Oznacavanje Otac, Sin, Duh Sveti i druga, imena su za duhovno stvarno stanje koje nasa predstavama vezana svijest ne moze shvatiti, te mu se stoga mozemo pribliziti samo kroz slike iz svijeta predstava.

One se odnose na stvarnost nove svijesti, koju spoznaje samo 11istinski11 covjek. U ovoj stvarnosti duha osnovni vladajuci princip je spoznavajuca volja koja, pozivajuci sve, i prolazno, u zivot djeluje u svim svojim stvorenjima. Ta u svemiru stvaralacka, ukupna djelotvorna spoznaja je Bog 11Otac11. Drugi osnovni princip duhovne stvarnosti je Duh Sveti 11Majka11 u kojoj ce djelovati istina, spoznavajuca stvaralacka volja. Ona se manifestira u trecem osnovnom obliku 11Sinu11, u svijesti kao svjetlo, u razumu stvorenja koje se nalazi u skladu sa Ocem spoznajom i Majkom istinom. Nebesko je kraljevstvo, dakle sfera duha, prozeta stvaralackom spoznajom kozmickog Oca koje ce biti noseno od Majke nepromjenjivom istinom

Svetim Duhom. Covjek koji je stanovnik ovog kraljevstva ima istinsku svijest i zivi kao 11Sin11 iz spoznaje i istine.

 

Danasnji covjek stanovnik ovog svijeta prividnosti je 11izgubljeni Sin11, njegova

je svijest odvojena od Oca i Majke i prepustena prolaznim oblicima. Stoga je takoder i njegovo tijelo, njegov osobni oblik, prolazan i smrtan.

Evandelja izvjescuju o mogucnosti da jedan 11Sin Oca11, jedan 11istinski covjek11 koji u odredenom tijelu zivi u nebeskom kraljevstvu, odlozi svoju tjelesnost i ogrne se smrtnim tijelom 11izgubljenog Sina11.

Time ima istovremeno udjela u dvjema sferama. po svijesti u sferi duha i po svijesti i tijelu u sferi prolaznih prividnosti. To on cini kako bi svim 11izgubljenim Sinovima11 pomogao pri njihovoj svjesnoj promjeni iz 11gusjenice11 u 11leptira11, iz smrtnog covjeka k rodenju besmrtnog, istinskog covjeka. Isus nije nista drugo nego prototip takvog jednog 11Sina Bozjeg11 koji je istovremeno 11Sin covjecji11. On je predstavnik istinskog covjecanstva, jedinstvenog sa spoznajom i istinom, sa Ocem i Duhom Svetim, Majkom. On svjesno razrjesava sve unutarnje vezanosti za prolazni svijet snagom spoznaje i istovremeno izgraduje novo 11tijelo11 od misli, osjecaja i snaga zivota za njegovu neprolaznu svijest. Time svim 11izgubljenim Sinovima11 krci put za koji bi bili preslabi, da bi mogli ostvariti vlastitom snagom istinskog covjeka. Kada u njima naklonost za istinskog covjeka bude dotaknuta i pospjesena snagom Bozjeg Sina, oni se mogu razviti ali uz pretpostavku da istovremeno uzmu svoj 11kriz11 i puste sve sto ih veze na svijet prividnosti kako bi se razrijesili.

To sto je Isus kao prototip ucinio, zrtvujuci se za istinske izgubljene Sinove, istovremeno ima svoj u analogiju u kozmickim podrucjima, kao i svaki individualni proces koji odrazava kozmicke zakone.

I kako kozmicki sin oca postoji, Krist, svijest rodena iz istine i spoznaje, tako se temeljem ovog kozmickog zakona pojedini Sinovi oca mogu uvijek u svijet prolaznosti vratiti ili otici, uvijek iznova izgubljeni sinovi mogu u snazi kozmickog Krista ukinuti odijeljenost od Oca.

To su sve uvjerljiva stvarna stanja, koja nemaju nista zajednicko sa cudima ili carolijama. Tko akceptira postojanje duhovnog, kroz svijet prividnosti prodiruceg, moze i ova stanja akceptirati, ona su filozofski naucno opisana kao zakonska skupna igara snaga duhovne vrste u svemiru i ljudima. Nista drugo ne govore nasi tekstovi.

Isto tako nije u smislu teksta u redu ako ga se promatra sa religioznog aspekta, sa nivoa predstave.

Tekstovi govore stalno o iskustvu postojanja jedne sfere, svijetu prividnosti dijametralno suprotne, apsolutne stvarnosti koja se moze prezentirati i dozivjeti jednom novom svijescu. Tko naprotiv ostane na razini predstave koja pripada ovom svijetu prividnosti, sprijecit ce sebi razumijevanje ovih tekstova.

 

Kada se govori o Bogu, Duhu Svetomu, Sinu, razrjesenju, a da kao osnova ne

postoji iskustvo koje ne pripada svijetu prividnosti, ovi ce pojmovi i simboli biti sagledavani iz svijeta prividnosti i nece biti nista drugo nego predstave stare svijesti. Svakako ne predstave o vidljivome, nego predstave o nevidljivome koje isto funkcioniraju po zakonima svijeta prividnosti.

Ovo mora voditi nerazumijevanju nasih tekstova. Ako se npr. Bog Otac predoci kao osoba sa nadljudskim sposobnostima, kao voljeni Otac, koji se moze naljutiti i oprostiti, koji treba zrtvu svoga vlastitoga sina da bi se pomirio sa covjecanstvom, tada ce se Otac kao stvaralacka spoznaja, kao stvaralacka snaga koja inteligentno pokrece cijeli svemir, iznutra uciniti apstraktnim i stranim. Ali ako se polazi od iskustava iz nasih tekstova, manje apstraktnih nego spoznaja, (ne intelektualna predodzba), koja poput nove svijesti, novog dozivljaja izranja iz covjeka, presvlaci sve svijetlim svjetlom, i samoga covjeka ispunjava snagom i bistrinom? Sto je manje apstraktno od jedne snage koja mijenja karakter, zivotni stav covjeka, koja postaje bice ovoga covjeka, tako da je on kao novi covjek sjedinjen s Ocem?

Novi je covjek tada u Ocu, a Otac je u njemu, dok Otac predstavljen kao osoba ostaje zauvijek izvan covjeka.

Na razini religioznih predstava je Isus, Bozji Sin, svojom povijesnom smrcu na krizu i svojim uskrsnucem razrijesio covjeka koji vjeruje u njega i ove cinjenice. Sa ove razine razrjesenje mora izgledati kroz samorazrjesenje kao cista oholost, jer ce se pod spoznajom podrazumijevati intelektualni rad. Ali spoznaja je u smislu nasih tekstova iskustvo jedne nove stvarnosti. Sto je tada manje oholo od spoznaje osvijetljene iskustvom nove stvarnosti, da covjek svojom svijescu i tijelom vezanim na prolazne pojave nije vise bozje dijete, nego izgubljeni sin koji je potpuno odvojen od Boga? Razrjesenje spoznajom nije razrjesenje svojim vlastitim intelektualnim Ja, nego razrjesenje istinitog Ja iz neistinitih predstava. Zato izgubljeni bozji sin treba novu snagu iz neprolaznog svijeta, koja ce mu biti posredovana preko 11Bozjih sinova11, ljudi kao Isus, koji posjeduju novo stanje svijesti i time vezane snage dalje posreduju. Izgubljeni sin moze primiti ove snage samo ako vec u sebi posjeduje sposobnost za novu svijest. 11Samo onaj koji je iz istine, cuje moj glas.11 Svatko drugi, cija naklonost istinskom covjeku jos spava, jer je sasvim zarobljen svijetom prividnosti, nece cuti ovaj glas.

Cuje li ga ipak netko, pocinje proces spoznaje primanjem novih snaga, pocinje razrjesenje istinskog covjeka i stavljanjem starog covjeka na kriz.

To je razrjesenje iznutra, ne izvana, primanjem i svjesnom preradom novih snaga koje se isto tako ne mogu same proizvesti. A kod ovog razrjesenja covjek  se  mijenja  stvarno,  ne  treba  cekati  razrjesenje  poslije  smrti  ili

 

uskrsnuce, ono ce biti realno dozivljeno, jer ce on biti dodirnut novim snagama,

njegovo staro bice ce biti stavljeno na kriz, a istinsko bice uskrsnuti. Time on stvarno nasljeduje Krista. Isus je pokazao put na kojemu ga slijedi Bozji Sin, sjedinjen sa spoznajom i istinom, svu zabludu i svu neistinu uzeo je na sebe i 11progutao11 u spoznaji i istini. Ja iz snaga Oca je zivot, istina, dok je Ja iz snaga prolaznog i u zabludi, znaci podlozno smrti, uskrsnuce znaci razrjesenje zablude smrti i ponovni pocetak djelovanja snage istine neprolaznog zivota.

Uobicajeno je osvrnuti se ovako na Evandelja iz Nag Hammadija, usporediti ih sa kanonskim Biblijskim tekstovima, presutno pretpostavljajuci da su tekstovi Biblije osvijetljeni danasnjom teologijom isto mjerila za ova pisma.

Pokusavaju se utvrditi i ispitati razlicitosti i ono sto je zajednicko, 11gnosticki11 tekstovi iz Nag Hammadija mozda mogu biti nastavak i interpretacija biblijskih tekstova i obratno, ili se oboje po mogucnosti svode na iste izvore. Pri tome je samo po sebi razumljivo da je polaziste u pretpostavci da su biblijski tekstovi sadrzavali istinu, dok su gnosticki tekstovi zabluda, djelomicno predstavljeni ruho krscanske terminologije.

Sto ako biblijski tekstovi takoder ne govore o nicemu drugome nego o pradavnoj stvarnosti, koju je covjek napustio, cime je dospio u jedan smrtni svijet? Sto ako ga pradavna stvarnost zeli opet natrag vratiti, tako da u njemu budi zivot i istinu kao spoznaje i omogucava mu da napusti svijet smrti? Sto ako biblijski tekstovi opisuju ovo stanje jezikom koji je djelomicno tocno isti kao gnosticki jezik, djelomicno kroz povijesnu biografiju, koja ne bi bila nista drugo nego prikaz unutarnjeg procesa kroz vanjsko ruho?

Tako da se, kada se ne poznaju tokovi iza vanjskog ruha, koji izvjescuju o svijetu bez predstava, krecu u svijetu religioznih predstava, iz kojega tekstovi upravo i zele izici?

Kada bi tako bilo, tada bi bilo sasvim besmisleno raspravljati o razlicitom ruhu, vec bi se trebalo usmjeriti na onu jednu istinu koja je sakrivena u oba ruha, kao u usporedbi. Stoga namjera ovog izdanja nije diskutiranje, vec ce se pokusati razjasniti interpretacijama sto stvarno tekstovi govore. Mozda ce se odjednom pojaviti biblijski tekstovi u jednom novo svjetlu, koje je zatamnjeno predstavama koje vezu svijest.

Narocito se istice pitanje, koje od rijeci su zaista izgovorene od Isusa, bilo u tzv. kanonskim evandeljima, bilo u tzv. gnostickim tekstovima.

Iza takvih razmisljanja stoji mozda samo zelja za nesumnjivim autoritetom. Misljenje je, ako je Isus Bozji sin on ne moze lagati, te su njegove rijeci istinska mjerila. Tada je takoder vrlo vazno tocno ustanoviti sto je on rekao. Samo to moze zadovoljiti najvisi autoritet.

Ali da li je istina sluzbena ako se dade ispitati autoritetom sto jest, a sto nije

 

istina? Zar ne bi covjek bio puno blizi istini koja oslobada, ako prima sa oni sto

je u njemu od istine,  kao sto kazu tekstovi,  te tako odlucuje o njihovoj vrijednosti, ne glede na to da li su potvrdeni povijesnim Isusom? Covjek sa onim sto je u njemu od istine moze prepoznati tko je istina i zivot. Uvijek se govori tako, ako je Isus istina i zivot, ako je on prototip 11Bozje djece11 roden iz istine i spoznaje, gdje se istina cuje da li je povijesni Isus obuhvacenim rijecima istine sada govorio ili ne.

Pretpostavka za ovaj ispit je iskrenost. oslobodena tvrdoglavosti, postoji sloboda opazanja, prepletena logikom, sloboda od averzije prema krscanskoj terminologiji teksta, sloboda od religioznih predstava koje su utisnute, radi kojih pisma izgledaju kao hereza.

Takva je sloboda moguca samo onda ako se je ono sto je u covjeku iz istine spremno otvoriti istini. Ova je spremnost u nasim tekstovima nazvana vjerom, sasvim suprotno od poslusnosti jednom autoritetu, ili drzanjem istinskom prekrasne iskrenosti, sto unutrasnjoj naklonosti covjeka nudi hranu i mogucnost razvoja. Spoznaja moze tada nastati iz ove iskrenosti za spoznajom, iz ceznje za istinom, iz vjere u istinskog covjeka koji po uzoru na Krista mnogih, ceka u starom covjeku na razvitak. Spoznaja je snaga istine u covjeku koja unistava neistinu.

Komentari u tekstu nemaju za cilj usporedivati oblikovne i povijesne motive, zainteresirati za jednu potonulu kulturu, predstaviti za religiozno zainteresirane vjeru i praksu religioznih zajednica prvih stoljeca poslije Krista. Tekstovi hoce, sto je prvenstveni cilj ove zadace, citaocu omoguciti pristupacnost iskustava koja nisu samo u davnoj proslosti moguca, nego i sada. Tekstovi bi trebali govoriti neposredno od covjeka covjeku. Komentari dakle mogu uvijek naravno dati samo upute za razumijevanje, samo stanovite smjernice, a ne svaku pojedinost. Ali ako se citaoc zadubi dovoljno duboko u duhovnu stvarnost  ovih pisama,  razjasniti ce se takoder  njegovoj svijesti ostali dijelovi i pojedinosti.

On mora imati puno strpljenja.

Uvijek se mora uzeti u obzir da su ljudi koji su zapisali ove tekstove zasigurno zivjeli u duhovnim podrucjima o kojima izvjescuju. Za njih je to bila stvarnost, kao sto je za nas stvarnost vidljivi svijet.

Oni su se kretali u duhovnim prostorima kao i mi u vidljivom svijetu, a zakoni duhovnog svijeta bili su im poznati kao nama nasi zakoni prirode.

Mi ipak moramo gledati iz naseg svijeta predstava u taj drugi svijet kao u maglovitu daljinu i ne moramo se cuditi ako najprije raspoznamo samo nejasne obrise, a kako su ova pisma stvarno 11apokryphi11, sto znaci prikriveni za nas u jednom drugacijem smislu rijeci (apokryph I izvankanonski).

 

Upravo zbog bistrine razumijevanja duhovnog svijeta nasi tekstovi nam zele

pomoci, tako da nam upute za neprolazno predstavljaju slikama i usporedbama iz svijeta prolaznosti. Mozda cete uspjeti ostvariti novu svijest koja je neprolazna i koja neposredno razumije neprolazno, tako da cete tada stvarno uci iz svijeta prikrivenog u svijet objavljenog.