Ako  se karta razlikuje od terena   - pogrešna je karta

 

Nekoć davno bio sam poručnik u 82. padobranskoj divi­ ziji i pokušavao sam se orijentirati na terenu u Fort Brag- gu, u Sjevernoj Carolini. Dok sam proučavao kartu prib­ ližio mi se vodnik, veteran koji je obučio mnoge mlade časnike. »Pokušavate utvrditi gdje se nalazimo, poruč­ nice?« upitao me je. »Prema karti, ondje bi se trebao na­ laziti brežuljak, ali ga ne vidim«, odgovorio sam. »Gos­ podine«, rekao je, »ako se karta razlikuje od terena, pog­ rešna je karta«. Već sam tada shvatio da sam čuo važnu istinu.

Godinama slušajući ljudske priče, osobito o tome kako kola mogu krenuti nizbrdo, naučio sam da se u svome životnom hodu trudimo uskladiti karte u  glavi  s  tere­ nom kojim hodamo. Taj bi se proces trebao odvijati dok rastemo. Roditelji nas prvenstveno primjerom poduča­ vaju onome što  su naučili. Nažalost, rijetko kad smo posve spremni prihvatiti te pouke. Nerijetko nam život kakvim žive roditelji pokazuje da nam mogu  prenijeti malo korisnih stvari pa do velikog dijela spoznaja dola­ zimo  često  bolnim  procesom  pokušaja  i pogreške.

Namjeravamo li izdvojiti neki važan životni zadatak u kojemu bi svakome od nas dobro došlo malo pouke,

 

mogli bismo razmotriti kako odabrati (i zadržati) part­ nera ili partnericu. Činjenica da više od polovice brako­ va završava razvodom govori da kolektivno nismo oso­ bito uspješni u tome. Razmislimo li o odnosima naših roditelja, ni to nas neće utješiti. Malo je ljudi koji bi mogli biti zadovoljni onime što su vidjeli kod svojih roditelja, čak i u slučajevima kad je brak roditelja trajao desetljeći­ ma. Osobe čiji se roditelji nisu rastali često smatraju da majka i otac žive dosadnim životom ili u zajedništvu ispu­ njenom sukobima koje je moguće opravdati s ekonom­ ske strane, ali mu nedostaju uzbuđenje ili emocionalno zadovoljstvo.

Možda nije moguće predvidjeti kakav će netko biti (i koliko će nam se sviđati) nakon pet, a kamoli nakon pe­ deset godina; moramo prihvatiti činjenicu da u društvu ima sve više svojevrsne serijske monogamije; moramo priznati da se ljudi s vremenom mijenjaju i da smo naiv­ ni očekujemo li da će mladenačka ljubav potrajati. Prob­ lem je u tome što serijska monogamija nije osobito dobar model za odgoj djece, budući da ne pruža djeci potreb­ nu postojanost i sigurnost kako bi mogli početi crtati vlastite karte svijeta.

Što, dakle, trebamo znati kako bismo mogli odlučiti je li neka osoba prikladan kandidat za dugogodišnju ozbiljnu vezu? Možda bismo najprije mogli odrediti tko nije prikladan. Da bismo to mogli prosuditi, najprije mo­ ramo nešto znati i o osobnosti.

O karakteru smo navikli razmišljati na posve povr­ šan način. »Ima snažnu osobnost«, kažemo govoreći o tome da je netko privlačan ili zabavan. Zapravo, formal­ na definicija osobnosti obuhvaća naše uobičajene načine razmišljanja, osjećanja i odnošenja prema drugima. Veći­ na ljudi zna da se razlikujemo po određenim karakteris­ tikama,  primjerice,  introvertnosti,  sklonosti  detaljima,

 

podnošenju dosade, spremnosti za pomaganje drugima, odlučnosti i mnoštvu drugih osobnih značajki. No, veći­ na ljudi ne shvaća da značajke koje cijenimo - blagost, tolerancija, predanost - nisu nasumce raspoređene. One se pojavljuju u skupini osobina koje je moguće prepoz­ nati i koje su stabilne tijekom dužih razdoblja.

Slično tome, manje poželjne karakterne značajke - im­ pulzivnost, egoističnost, sklonost ljutnji - također se jav­ ljaju u vidljivim skupinama. Najveći dio poteškoća u raz­ voju i održavanju osobnih odnosa proizlazi iz toga što ni u sebi ni u drugima ne uspijevamo prepoznati one osob­ ne značajke zbog kojih nismo međusobno prikladni za ozbiljan odnos.

Psihijatrijska struka potrudila se kategorizirati pore­ mećaje osobnosti. Vjerujem da bi taj dio dijagnostičkog priručnika trebalo nazvati »Ljudi koje treba izbjegavati«. Mnoštvo navedenih etiketa - glumac, narcistička osob­ nost, ovisnik, granična osobnost i tako dalje - predstav­ ljaju popis neugodnih osoba:  sumnjičava, sebična, nep- redvidiva, izrabljivačka. Majka vas je upozoravala da se čuvate takvih ljudi. (Nažalost, i neke su majke ponekad takve.) Ti ljudi se rijetko kad pojavljuju u čistom obliku, onako kako ih navodi statistički priručnik, ali znate li kako biste ih mogli prepoznati uštedjet će vam poveliku patnju.

Podjednako bi koristan, po mome mišljenju, bio pri­ ručnik o pozitivnim karakternim osobinama koji opisu­ je kvalitete koje trebamo razvijati i tražiti kod prijatelja i ljubavnika. Na vrhu popisa bila bi blagost, spremnost da sebe predate drugome. Najpoželjnija vrlina upravlja svi­ ma ostalima, medu koje pripadaju empatija i ljubav. Po­ put svih ostalih oblika umjetnosti, možda ju je teško opi­ sati, ali možemo osjetiti njezinu prisutnost.

Želimo u glavi nacrtati kartu, pouzdanog vodiča, koji nam  pomaže  da  izbjegnemo  osobe  nevrijedne  našega

 

vremena te da s povjerenjem prigrlimo one koji jesu. Najbolji pokazatelj pogrešnosti naših eksperimentalnih karata su osjećaji tuge, bijesa, izdaje i izgubljenosti. Kad se pojave ti osjećaji moramo razmisliti o svojem mental­ nom instrumentu navigacije i pokušati ga popraviti da ne počnemo tratiti ono što smo dosad naučili, jer znanje je jedina utjeha u našem bolnom iskustvu.