Htio bih reći par riječi o tom odnosu Britanaca i Aboridžana s obzirom na neke zablude koje vladaju u svijetu a I u Australiji samoj. Obično se kaže, da su Britanci kolonizatori koji su Teru Australis pokorili, pacificirali i konačno izgradili prema svome britanskom uzoru. Prema toj paradigmi Aboridžini su kao starosjedioci bili prisiljeni podložiti se stranom gospodaru. Oteta im je zemlja, prograni su u pustinju, mada su nastanjivali obalno područje, promijenjen im je način prehrane, bili su prisiljeni na prisilno civiliziranje, opismenjavanje i kulturnu asimilaciju, a i danas se pokatkad kaže, da je riječ ili o zemlji u britanskom vlasništvu ili u vlasništvu Aboridžana, jer je istina da oni danas posjeduju ona područja koja su smatrali sakralnim i svetim mjestima i konačno, da su ubijani i uništavani, ali da su ipak nekako preživjeli, iako često po veliku cijenu kao što je na primjer slučaj tzv. ‘’stolen generation’’ kad su generacije aboridžinske male djece prisilno domesticirana u britanskim obiteljima.

Mislim, da je ta slika pomalo pretjerana kao što uostalom mislim da je i sam rasni problem u britanskom predmetu malo ‘’nategnut’’. Mislim, da je često riječ o uobražavanjima, a manje o istinama, što naravno ne znači da tog rasnog problema nema ili da je on pak riješen na obostrano zadovoljstvo.

Na čemu ja, dakle, utemeljujem svoje tvrdnje? Pa ja svoje tvrdnje utemeljujem na temelju dva objekta pohranjena u Prirodoslovnom muzeju u Adelaideu. U prvom slučaju riječ je o luku Aboridžina gdje je tetiva luka od bambusa, a u drugom slučaju je riječ o luku čija je tetiva od nautičkog konopca, jer je istina da su se ove dvije kulture prožimale.

 Kad su Britanci prispjeli u Južnu Australiju tijekom prva tri desetljeća 19. Stoljeća, oni su sa sobom donijeli nautičke vještine i opremu koju su također prenijeli na domorodačko stanovništvo pa je tako bambus zamijenio fini nautički konopac, a time je i luk dobio na kvaliteti i učinkovitosti. Prema tome, mislim da su te priče o isključivosti Britanaca malo pretjerane, jer je i danas poznato da Aboridžini u predominantnom britanskom ambijetu imaju svoje muzeje, novac sa aboridžinskim oznakama i velikim imenima Aboridžina, svoja naselja, svoju kulturu, svoj jezik, svoju zastavu, mogućnosti školovanje koje su primarnije u odnosu na ostale, svoju svetu zemlju, svoju televiziju. Dakle, malo se čini ta teza ‘’nategnutom’’.

Zalatan Gavrilovic Kovač