Transpersonalna psihologija je jedna od najmlađih grana psihologije.

Radi se o psihologiji koja integrira psihologijske koncepte, teorije i metode s teorijama i praksom duhovnih disciplina. Zahvaljujući potonjem, područje zanimanja transpersonalne psihologije prošireno je na duhovna iskustva, mistična stanja svijesti, svjesnost i meditativne prakse, šamanska stanja, rituale, ali i stanja uznemirenja poput psihoza i depresija, te transpersonalne dimenzije veza, služenja i susreta sa svijetom prirode.

Sve je počelo 1969. kada su Abraham Maslow, Stanislav Grof i Anthony Sutich pokrenuli Journal of Transpersonal Psychology, vodeći akademski žurnal u tomu polju. Tri godine poslije toga, 1972., osnovano je i Udruženje za transpersonalnu psihologiju (ATP). Godine 1996. osnovana je sekcija u Britanskom psihološkom društvu za transpersonalnu psihologiju, pa ove godine pada prvi značajan jubilej te, jedne od najmlađih grana psihologije.

Američko udruženje psihologa, jedno od najjačih psiholoških društava na svijetu, još uvijek nije uvrstilo toga mladog potomka psihologije među svoje redove. Njima taj »klinac« miriše na neku novu vrstu religije ili ideologije, teško ga je odijeliti od new age-a, i gotovo da je neodjeljiv od ufanja u metafizički entitet, što su sve nedvojbeni dokazi da je transpersonalna psihologija antiracionalna, dakle da ne spada u znanstvenu obitelj.

S time se očito slažu i u Hrvatskom psihološkom društvu jer u svojih dvanaest sekcija nisu uvrstili taj pomalo skandalozan psihologijski pristup koji se, izgleda, ne oslanja mnogo na metode mjerenja mentalnih sposobnosti i procesa, tu psihometričnu ostavštinu pokojnog Ramira Bujasa.

Onkraj (misli) ili osobnoga

Riječ transpersonalno znači onkraj (misli) ili osobnoga. Odnosi se na iskustvo u kojem postoji ekspanzija s one strane našeg uobičajenog osjećaja sebstva, te osjećaj povezanosti sa širom zbiljom s mnogo većim značenjem. Religiozno ili duhovno iskustvo nerijetko se u očima transpersonalnih psihologa promatra kao središnji događaj, iako transpersonalno može značiti brinuti se ili poistovjetiti se s drugim ljudima, čovječanstvom, životom, planetom ili prirodom.

U zapadnjačkim je društvima dominantna kozmološka paradigma ona u kojoj ljudi, kao biološka tvar, žive i umiru u svemiru kojim vladaju zakoni fizike. Takav svjetonazor ne dopušta mogućnost života poslije smrti, a različita stanja svijesti imaju značenje samo kao patološka zastranjenja od svjetonazora.

U oštroj opreci takvomu viđenju stoje kozmologije drugih kultura – drevnih i suvremenih predindustrijskih – koje neporecivim drže postojanje i nakon smrti. Umiranje za njih predstavlja jedan posve osebujan i značajan dio života, dok je smrt putovanje za koji se pojedinac treba pripremiti. Eshatologijske mitologije slažu se u tomu da duša umrloga doživljava raznolik niz pustolovina u svijesti. Posmrtna su putovanja duše opisana gdjekad kao putovanja kroz fantastične krajobraze, unekoliko nalik zemaljskima; katkada su zabilježeni susreti s raznim arhetipskim bićima, a samo putovanje odvijalo se kroz izmjenu »ne-običnih« stanja svijesti. Popratni simbolizam uključuje često transpersonalne elemente.

»Kartografija« duše

Moderna istraživanja usmjerena k »ne-običnim« stanjima svijesti donijela su neočekivane nove spoznaje. Sustavno proučavanje pokusa s psihodeličnih sesija, rezultati jakih psihoterapija i spontane psihospiritualne krize, pokazale su da ljudi u takvim situacijama doživljuju čitav spektar neobičnih iskustava, uključujući umiranje, prolazak kroz pakao, božanski sud, ponovno rađanje, dosezanje nebeskih područja, kao i jasno sjećanje iz prethodnih utjelovljenja.

Ta su stanja napadno slična stanjima opisanim u eshatologijskim tekstovima drevnih i predindustrijskih kultura. Postalo je jasno da su ti tekstovi zapravo mape unutarnjeg »teritorija« psihe uočenog u ne-običnim stanjima ili onima povezanim s biološkim umiranjem. Iskustvo o kojemu je riječ izgleda da nadilazi rase i kulture te da mu je izvorište u kolektivnom nesvjesnom.

Moguće je provesti cjelokupan život, a ne kušati ta stanja, čak i ne biti svjestan njihova postojanja, sve do trenutka kada ćemo jednostavno biti bačeni u njih – za vrijeme smrti. Upravo su te spoznaje, dobrim dijelom, potaknule zamah transpersonalne psihologije, znanosti koja se smjestila u području dodira psihologije i duhovnog iskustva.

Radi se o psihologiji koja integrira psihologijske koncepte, teorije i metode s teorijama i praksom duhovnih disciplina. Zahvaljujući potonjem, područje zanimanja transpersonalne psihologije prošireno je na duhovna iskustva, mistična stanja svijesti, svjesnost i meditativne prakse, šamanska stanja, rituale, ali i stanja uznemirenja poput psihoza i depresija, te transpersonalne dimenzije veza, služenja i susreta sa svijetom prirode.

»Transpersonalno« u ovom smislu znači onkraj ličnosti. Time se želi naznačiti da se unutarnji ljudski »rast« događa onkraj i izvan dosega ličnosti i da smjera ka širim područjima svijesti.

Jedan od najpoznatijih pripadnika transpersonalnog integralnog pristupa Ken Wilber, u svojoj knjizi »No Boundary« objašnjava o čemu je riječ:

»Nešto se uistinu jednostavno dogodi kada odgovorite na pitanje 'tko sam ja?' Kada opisujete ili objašnjavate ili, naprosto, ćutite vaše sebstvo, ono što zapravo radite, bez obzira znate li to ili ne, jest da crtate mentalnu liniju ili granicu preko cijelog polja vašeg iskustva, i sve ono što je unutar te granice nazivate vašim sebstvom, dok za ono izvan granice tvrdite da nije vaše sebstvo. Vaš osobni identitet, drukčije kazano, ovisi u potpunosti o mjestu gdje narišete tu graničnu liniju... Ono što je najzanimljivije u tomu je da se granična linija može pomicati, i da se nerijetko i pomiče, odnosno može biti ponovno narisana. Slikovitije kazano, osoba može načiniti novu 'kartografiju' vlastite duše te pronaći teritorij koje dotad nije izgledao ni moguć, ni dosežan ili, čak, poželjan.«

Kako najbolje surađivati sa psihom

Nalazi u proučavanju psihospiritualnog rasta u okvirima transpersonalne psihologije ili modernih istraživanja svijesti sugeriraju da smo tek započeli istraživanja ljudskog potencijala, s uzbudljivim putovanjem onkraj granica i međa dosadašnjeg znanja o sebi samima.

Proces psihospiritualnog rasta može obuhvatiti brojne stupnjeve i iskustva, primjerice iskustvo jedinstvene ili kozmičke svijesti, iskustva smrti ega i ponovnog rođenja, sjećanja iz »prošlih života«, razne fine energetske pojave, paranormalna iskustva ili, jednostavno, povećane senzacije ili percepcije sklada i zadovoljstva. Jednako tako, ovaj proces može uključiti i manje ugodna iskustva, poput onih, popularno nazvanih »tamne noći duše«.

Izmijenjena stanja svijesti, duhovna iskustva i psihospiritualni rast neprekidno su bili opisivani tijekom povijesti i postoje pouzdane naznake da su ta iskustva urođena ljudskoj psihi, te da su na njima položeni temelji svjetskih religija: budizma, islama, kršćanstva, judaizma i drugih.

Naposljetku, transpersonalno viđenje ljudskog razvoja ukazuje na to da sva ljudska bića posjeduju potencijal za takva iskustva, tj. da mogu dosegnuti razinu razvoja i znanja najvećih svjetskih proroka i duhovnih učitelja.

Prema materijalističkoj znanosti, bilo koja memorija zahtijeva materijalni supstrat poput živčane mreže u mozgu ili DNK. Češko-američki psihijatar Stanislav Grof, jedan od utemeljitelja transpersonalne psihologije, tvrdi da je nemoguće zamisliti ikakav materijalni medij kojim bi se mogli prenijeti brojni oblici transpersonalnih iskustava.

Ta se informacija ne može jednostavno zadobiti tijekom života pojedinca pomoću uobičajenih sredstava, što će reći, osjetilnim opažanjem. Izgleda da ona postoji neovisno o materiji i da bi je valjalo smjestiti u samo polje svijesti ili u neki drugi tip polja koja se ne mogu otkriti znanstvenim instrumentima. Stoga, nije na nama odlučivati što ljudska psiha može ili ne može napraviti kako bismo je uglavili u naše, otprije zamišljene ideje. Otkrijemo li ikad kako najbolje surađivati sa psihom, bit će to onda kada joj dopustimo da nam otkrije svoju pravu narav, smatra on.

»Moraš biti spreman prihvatiti mogućnost«, zaključuje Ralph Metzner, »da postoji ničim omeđena svjesnost za koju mi naprosto još nemamo riječi; ona može zaći onkraj dosega ega, tvojega sebstva, tvojega obiteljskog identiteta, onkraj svega što si naučio, onkraj tvojih pojmova o prostoru i vremenu, onkraj razlika koje obično razdvajaju ljude jedne od drugih i svijeta oko njih«.

Koliko takvoj »ničim omeđenoj svjesnosti« znači sumnjičav stav Američkog ili našeg udruženja psihologa nije teško pretpostaviti. Činjenica jest da znanstvene institucije i udruženja teško prihvaćaju takvu volatilnu istinu koja poput žive izmiče njihovom petrificiranom instrumentariju. Utoliko gore po njih. »Ničim omeđena svjesnost« ionako je s druge strane institucijske uskogrudnosti i akademske rezerviranosti.

/ Napomena: Objavljeno u Novom Listu, subota 16.09.2006., pod rubrikom "pogledi" "DODIR PSIHOLOGIJE I DUHOVNOG ISKUSTVA" /