Potaknut riječima jednog tekstopisca na ovom portalu koji govori o buci u zraku, buci riječi, pogotovo pametovanja i "mudrovanja", odlučih potaknuti i ja neke koji pišu ili posjećuju ovaj portal.

Prije nego što bilo što pišemo bilo bi dobro postaviti si iskreno pitanje, tko je to ko sada želi nešto pisati, i sa kojim motivom. Da li pišem iz svog ega (tjelesna svijest) ili iz svog Bića (duhovna svijest) ?

Da li se želim producirati ili provodim vlastitu samoterapiju (poznato je da je pisanje zahvalna samoterapija). Ono prvo je iz ega, a ovo drugo isto tako ali je prihvatljivije, jer ako iza pisanja tekstova stoji iskrena namjera  da si pomognem još dodatno razjasniti neke pojmove ili zacijeliti još preostale duševne rane, taj razlog bi opravdao pisanje.

Zato budimo iskreni prema sebi kada pišemo, da li imamo iskrenu namjeru da pomognemo drugima svojim iskustvima, kakva god ona bila, ili kako već rekoh, iza tekstova stoji duša koja želi da ju se prepozna.

Netko je u nekom komentaru napisao,  da su riječi iz prethodnog komentara samo mentalni konstrukti i koncepcije. Da... tako je, preplavljeni smo riječima, mentalnim koncepcijama, prosudbama, percepcijama, pa baš iz tog razloga, hajdemo biti što iskreniji prema sebi i pitati se tko je taj koji piše bilo što, možda ćemo si na taj način pomoći da jasnije sagledamo sebe i svoje istinske motive, a time ćemo si znatno pomoći kao i drugima koji će, ukoliko iskreno u Duhu istine čitaju, imati puno više koristi za svoju dušu.

Danas je ono za čim duše najviše vape i čeznu, iskrenost i poniznost, jer nas prepotencija, bahatost i oholost ega truju i guše našu slobodu i sreću.

Ovaj tekst nema nikakvih pretenzija da bilo tko bilo što mijenja u daljnjem pisanju, već je nastao spontano kao posljedica, već navedenih riječi nekih pisaca s ovog portala, a dodatno motiviran činjenicom da već duže nisam ostavljao traga na ovoj stranici.

Svaki tekstopisac ima i svoje čitatelje i to je dobro da bude različitih tekstova za različite ljude jer je valjda to i cilj ovog portala.

Svi smo mi Jedno, i svi težimo samo k jednom cilju, a to je da budemo apsolutno sretni, što nije neka emocija, već stanje probuđene Svijesti koja doživljava samu Sebe onakvom kakva uistinu jest, dakle vječna, bezgranična, neuvjetovana, slobodna, blažena...Iskrena mi je želja da svi koji budu čitali ovaj tekst, na trenutak zastanu i pogledaju unutra u svoju dušu i da se upitaju...TKO SAM ZAPRAVO, UISTINU JA?

Kada sa malo meditacije, uvidimo da nismo niti tijelo, niti misli, niti osjećaji, jer svo to troje ima početak i kraj, prolazna su stvarnost pa time i relativna, nepostojana, prividna, obmanjujuća, a služi nam samo kao instrumentarij da se izrazimo u ovoj dimenziji života, tada će nam se sam po sebi nametnuti odgovor da smo mi u stvari Svijest u kojoj se sve čega smo svjesni događa, pa usmjerimo tada pažnju na tu Svijest, apsolutnu stvarnost, na Sebe,  svoju transpersonalnu osobnost (Jastvo, Sebstvo), a ne na tijelo, osjećaje i misli, što čini naš ego ili personalnu osobnost, za koju smo tako ljubomorno i grčevito svezani ropskom ovisnošću, te ćemo tako, pomognuti neizmjernim Božjim milosrđem i svojom djetinjom iskrenošću, prije ili kasnije ostvariti krajnji cilj zbog kojeg smo se i inkarnirali na ovoj planeti.

Božja sveta Ljubav i vječna Mudrost, neka budu naša dva krila kojima uzletimo hrabro i odlučno, bez straha u nebeske visine i prostore neizmjerne ljubavi, slobode i sreće!

Neka ono što mislimo, govorimo, pišemo i činimo bude na sve veću Božju slavu!

Namaste!