Vjerojatno ćemo se svi složiti da je strah neugodan i da ga ne volimo osjećati, no činjenica je da nema čovjeka koji ga nije iskusio. Koliko god neugodan, život bez straha bio bi nemoguć.

Kad se nađemo u opasnosti, strah nas upozorava da smo ugroženi, tjera na oprez, izoštrava osjetila, usmjerava pažnju. Strah nas dovodi u stanje napetosti i uzbuđenosti pa smo spremniji braniti se i zaštititi. On je naš obrambeni mehanizam u svim situacijama koje predstavljaju prijetnju našem opstanku.

U najširem ga smislu možemo shvatiti kao zaštitni mehanizam prirode kojim se čuva opstanak pojedinca i vrste. Životinje su razvile instinktivne reakcije na strah. Životinja u opasnosti bježi, napada, paralizira se. Ponekad se i u ljudskom ponašanju mogu vidjeti slične refleksne reakcije. U paničnom strahu čovjek bježi, vrišti, napada, ukoči se, instinktivno se brani kao životinja.

No, ne smijemo zaboraviti da čovjek ima razum i vlastitu volju i njegove reakcije ne moraju uvijek biti instinktivne. Čovjek može kontrolirati strah, razumjeti situaciju koje se boji i voljom djelovati na svoje reakcije. Čak i u slučajevima elementarnog straha za vlastiti život u stanju smo kontrolirati nagonsku reakciju i djelovati razumno izabirući inteligentnije ponašanje.

Ukratko, strah možemo shvatiti kao prirodni osjećaj upozorenja i utoliko je on korisna i potrebna emocija. No, ovdje nećemo govoriti o ovom elementarnom osjećaju kojeg izaziva realna opasnost.

Iako je čovjek zapadne civilizacije sve svjesniji iluzije o sigurnosti svijeta u kojem živi, prosječni se čovjek rijetko nađe u situaciji u kojoj mu je izravno ugrožen život i opstanak. Ipak, strah vlada svijetom. Nije to strah od stvarne opasnosti, nego od bezbrojnih nevidljivih neprijatelja koje svakodnevno osjećamo kao prijetnju. Bojimo se usamljenosti, starosti, gubitka fizičke snage i ljepote, bojimo se bliskosti s drugim ljudima, bojimo se iskreno pokazati osjećaje, bojimo se da će nas netko prevariti, iskoristiti, bojimo se promjene i željeli bismo da sve ostane staro i poznato... U beskraj bi mogli nabrajati čega se sve boji današnji čovjek. U strahu se zatvaramo u sebe, gradimo emocionalne i mentalne zidove oko svog sigurnog unutarnjeg i vanjskog teritorija, bježimo od bilo kakvih rizika. I tako živimo u strahu od samog života. Ovakav je strah opasan i destruktivan jer uništava psihu i polako pretvara čovjeka u bespomoćno biće čijim životom upravlja strah.

Zašto ovi strahovi vladaju ljudskim životima?

UZROK STRAHA JE NEZNANJE

Glavni uzrok straha je neznanje. Strah izaziva ono što je nepoznato, skriveno, o čemu nemamo dovoljno informacija pa ne možemo predvidjeti ni kontrolirati situaciju. No, iluzorno je očekivati da ćemo pobijediti strah ukoliko nastojimo unaprijed upoznati svaku životnu situaciju i njenu posljedicu. Izazovi koje život svakodnevno postavlja pred nas ne mogu se predvidjeti ni kontrolirati i koliko god se trudili izgraditi svoju sigurnu kulu, zaštićeni od svih mogućih neugodnih iznenađenja, trud će nam biti uzaludan.

U jednom drevnom tibetanskom tekstu piše da se svi ljudi rađaju u dvorani Neznanja. Ovo neznanje odnosi se na nerazumijevanje života, samoga sebe i smisla svog postojanja. Posljedica je iskrivljeni vrijednosni sustav koji nas vezuje za iluzorno i  prolazno.

Na ljestvici vrijednosti suvremenog čovjeka najviša mjesta zauzimaju novac, društveni položaj, mladost i zdravlje. To su današnji bogovi kojima težimo, njihovo nam posjedovanje daje osjećaj sigurnosti, samopoštovanja, uspješnosti. Takav je sustav vrijednosti današnjeg svijeta, a čovjek svoj integritet poistovjećuje s onim što cijeni. S druge strane, sve se to može vrlo lako izgubiti i tada se rađa strah.

Zapitajmo se jesu li ove vrijednosti uistinu bitne ljudske vrijednosti i je li strah od njihovog gubitka zaista opravdan? Ili postoje neke važnije vrijednosti, neovisne o povijesnom, civilizacijskom trenutku, one koje su neprolazne i vječne i čijeg bismo se gubitka trebali više bojati?

Da bi odgovorili na ovo pitanje spomenuti tekst savjetuje da krenemo u osvajanje dvorane Mudrosti. To prije svega znači naučiti razlikovati istinito od lažnog, ono što u svim vremenima i prostorima predstavlja najviše ljudske vrijednosti i čuva istinski integritet čovjeka, i ono što je posljedica neznanja, trenutnih ljudskih preokupacija i težnji. Dakle, lijek protiv straha i ovdje je samo jedan - znanje. To je znanje o tome čega se trebamo bojati, odnosno što zaista ugrožava integritet i opstanak čovjeka.

Čovjek je uvijek želio imati sigurnu egzistenciju, položaj u društvu, uvijek je čuvao vlastito zdravlje i život, no povijesno nas iskustvo uči da nije uvijek u to ime kršio ono što je smatrao važnijim, vlastitu čast, čist obraz, zadanu riječ i sve ono što i danas barem deklarativno smatramo ljudskim vrlinama. Više se bojao da će izgubiti vlastitu dušu, nego ugodan i siguran život.

Danas, u strahu od gubitka ili nedobivanja ovozemaljskih vrijednosti do kojih  nam je stalo, često činimo kompromise sa savješću, osjećajem za dobro, vlastitim moralnim normama. Lutamo po dvorani Neznanja tražeći stabilnost i sigurnost u prolaznom svijetu.

Znanje pobjeđuje strah, a prvo što trebamo naučiti jest prihvatiti neizvjesnost života, činjenicu da na ovom svijetu ništa nije definitivno, da je sve podložno promjeni, nastajanju i nestajanju. Ako tako promatramo stvari, egzistencijalna nesigurnost, starenje, bolest, smrt i svi mogući životni problemi koji izazivaju strah postaju očekivani životni izazovi s kojima trebamo naučiti živjeti.

KAKO SE SUOČITI SA STRAHOM?

Naučiti živjeti u nesigurnosti svijeta prije svega znači naučiti suočavati se sa strahom koji ta nesigurnost izaziva u nama. U svakoj situaciji koje se bojimo uvijek imamo dvije mogućnosti: prepustiti se strahu ili se suočiti s njime. Ukoliko mu se prepustimo, strah postaje naš gospodar i određuje naše misli i djela. Suočimo li se s njime, ostajemo vlastiti gospodari; razumna, inteligentna bića koja odlučuju što će učiniti.

Kao razumna bića možemo procijeniti koliko je ono čega se bojimo zaista objektivna prijetnja našem integritetu, a koliko posljedica subjektivnih doživljaja, loših iskustava i nesigurnosti. Izreći javno svoje mišljenje, pokazati nekome naklonost, učiniti prvi korak, djelovati sa zdravom dozom rizika, nekim ljudima je uobičajeni način ponašanja, drugima može biti istinski zastrašujuće. Izbjegavanje takvih situacija najčešća je reakcija na ovakve strahove, ali istovremeno i najbesmisleniji izbor. Strah kao prirodni mehanizam koristan je i potreban čovjeku ukoliko je njegova funkcija pokretačka, tj. ako nas potiče na odgovarajuću akciju. Ako izbjegavamo suočenje, postajemo nemoćna bića, bespomoćne igračke u rukama straha.

Već sama činjenica da ovakve strahove ne dijele svi ljudi govori da su oni subjektivni, rođeni u nestabilnoj psihi čovjeka kao posljedica njegove iskrivljene percepcije stvarnosti. Zato se i lijek protiv njih nalazi u samom čovjeku. Grčki mitovi o herojima poput Argonauta, Tezeja, Herakla, Odiseja daju nam arhetipsku sliku junaka, čovjeka koji se hrabro suočava sa strahom i prihvaća izazov. Zmajevi, čudovišta, opasnosti s kojima se bore nisu samo vanjski neprijatelji. Oni predstavljaju naše nutarnje slabosti, nesigurnosti, sumnje koje svaki čovjek ima i koje mora pobijediti u osvajanju ljudskog dostojanstva.

Suočiti se sa strahom ne znači izgubiti svijest o opasnosti i bezglavo srljati u nju, nego razvijati zdrave psihičke snage koje nas jačaju. Npr. naučiti promatrati sebe i vlastiti strah s humorom odlična je pomoć u suočenju sa strahom. Tako činimo odmak i smanjujemo napetost situacije, a strah gubi na snazi.

No, prije svega, najbitnija je iskrenost prema sebi. Trebamo prvo znati prepoznati strah u sebi jer čovjek sebi teško priznaje da se boji. Svi bismo željeli biti hrabri, heroji vlastitih života, no heroja ne određuje nedostatak straha, nego djelovanje unatoč strahu. Otkriti strah u sebi, priznati sebi da je motiv našeg ponašanja u nekoj situaciji bio strah, a ne tražiti tisuću drugih mogućih opravdanja, prvi je korak prema hrabrosti.

STRAH I POBJEDA

Djelovati unatoč strahu znači dozvoliti sebi mogućnost pobjede. Naravno, samo mogućnost, jer nećemo uvijek pobijediti. Čak i kad doživimo poraz, u tom slučaju ostat će osjećaj samopoštovanja i ljudskog dostojanstva koji će nam pomoći da ustanemo i unatoč strahu ponovno krenemo, sve do konačne pobjede. Ako se prepustimo strahu, unaprijed se osuđujemo na poraz, a uz to smo opterećeni iskustvom da nismo ni pokušali.

Kroz povijest čovječanstva nove su spoznaje omogućili ljudi koji su pobijedili strah i usudili se zakoračiti u nepoznato. Tako smo otkrivali svijet, upoznavali čovjeka, tako su stasale civilizacije, tako se razvijao čovjek. Ako razmislimo o svojim životima, od prvih koraka koje smo učinili kao djeca, tisuću smo puta pobijedili strah. Da smo nakon prvog nespretnog koraka i bolnog pada rekli – neću više hodati, previše se bojim, još uvijek bismo puzali. Svaki pad, svaki poraz samo je novo iskustvo koje možemo iskoristiti u sljedećem pokušaju.

Ipak, strah nikada nećemo potpuno pobijediti jer ispred čovjeka će uvijek biti nova, nepoznata, još neosvojena područja. I zato ga treba prihvatiti kao životnog suputnika i ne davati mu preveliku važnost. On je tu samo kao upozorenje da nismo savršeni i da još puno toga trebamo naučiti o sebi i svijetu.

Marijana Starčević-Vukajlović
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 39