Što za vas znače rastanci? I kako se nosite sa oproštajima, sa puštanjima, sa završecima?

 

Mnogi ljudi to shvaćaju vrlo tragično. To ima puno veze sa našim najranijim djetinjstvom, sa načinom na koji smo, ili najčešće nismo, dovršili svoju separaciju od majke. Koliko smo ljubavi i ohrabrivanja dobivali za to da postignemo nešto sami. Od najmanjih stvari, pa počevši od prelaženja neke visoke prepreke kao nespretna mala djeca.

 

Jeste li ikada vidjeli maleno dijete koje je tek prohodalo kako hrabro trči u svijet ne okrećući se i ne tražeći gdje je majka? A do tada je živjelo u dualnom jedinstvu, simbiozi sa majkom ne odvajajući se većinu vremena od nje.

 

U tom trenutku, svijet je njegovo malo carstvo, a dijete je car i apsolutni vladar svega oko sebe. Ima osjećaj da može sve što poželi. Taj nalet ogromnog samopouzdanja, nakon što svladamo prve korake, je normalna i zdrava faza u našem najranijem razvoju.

 

No, onda se nešto dogodi! Dijete ne može preći ogradu, spotakne se i padne, uplaši se. I onda nastaje faza koju u razvojnoj psihologiji nazivamo fazom "Rapprochement" iliti fazom ponovnog zbližavanja sa majkom. Dijete počinje shvaćati da ga njegova fizička mobilnost i sposobnost da se kreće samostalno zapravo fizički udaljava od majke. To se većinom događa između 15-24 mjeseca starosti.

 

Kako je većina majki do tada  jako umorna i iscrpljena, ova nagla i iznenadna potreba da se dijete ponovo zalijepi za majku može u njoj izazvati da bude zbunjena, umorna, nestrpljiva i emocionalno nedostupna. Nije to ništa neuobičajeno. I normalno je za sva ljudska bića. Svi smo mi krvavi ispod kože, i svima nama dođe dosta.

 

Ta faza se može manifestirati kao potreba djeteta da svoja zapažanja stalno dijeli sa majkom, što može biti jako naporno za majku. Ukoliko majka kao takva nema dovoljno kapaciteta da odradi tu fazu, da bude kao nepresušni izvor strpljenja i energije, što je u malo slučajeva moguće, dijete može zapasti u krizu u kojoj će lutati između potrebe da se sve gleda kroz majčino odobravanje i želje da samostalno istražuje svijet.

 

To je igra koja može trajati nekoliko mjeseci i jako je važno da majka tu odigra svoju ulogu jedne majke koja uvijek daje dovoljno. Majke koja je uvijek tu, no koja potiče svoje dijete da i samostalno istražuje. Da ga ohrabruje, a istovremeno bude tu za njega. Ovo često zna u roditeljima izazivati osjećaje krivnje i pitanja tipa: "Jesam li dovoljno dobri?" I to je normalno da se pitaju. Po meni je najvažnije biti najbolji što možeš. I to je zapravo dovoljno dobro.

 

Ne zaboravite da svi mi dolazimo na ovaj svijet sa nekim bolima prošlih života, sa bolima iz vlastitog djetinjstva. Nismo savršeni onako kako dječja psiha očekuje da budemo. Bitno je da se trudimo koliko god možemo. Da radimo na sebi, svojim strahovima, svojim potrebama. Da iscijelimo što više vlastitih trauma prije nego postanemo roditelji. No, i ako se to ne dogodi, ako iz neznanja, vlastite boli ili povrede učinimo greške, i to je u redu. I to je put.

 

Na kraju krajeva, i to je nešto što je duša koja se odlučila roditi kao naše dijete izabrala za sebe. I to je velika prilika da učimo. I mi, i naša djeca. I to nas vraća na temu rastanaka u odrasloj dobi. Jer nas često podsjećaju na separaciju od majke. Koliko smo sigurnosti imali da je majka uvijek tu, ukoliko je zatrebamo za utjehu, podršku, odmor.

 

Ukoliko nismo imali onoliko koliko nam je trebalo, rastanci će nam biti bolni i tragični. Imati ćemo osjećaj da ne možemo dalje živjeti. Slomit ćemo se. To može rezultirati i time da godinama ostajemo u nezadovoljavajućim partnerstvima u nemogućnosti da se odvojimo od osobe koju smo izabrali. Kao djeca nismo mogli utjecati na te emocije, a sada kao odrasli možemo te stare rane riješiti, ukoliko smognemo dovoljno hrabrosti i snage da uđemo u terapijski rad u kojemu možemo sada dovršiti svoju separaciju i suočiti se sa svim emocijama koje smo kao djeca potisnuli, i koji nam iz tog nesvjesnog upravljaju životom i na kraju postaju naša stvarnost.

 

Normalno je da su rastanci tužni. I ukoliko smo se razvili u odrasle osobe za nas će značiti umiranje neke stare priče, a rađanje nove. U njima će postojati i jedna iskra nečega uzbudljivog, nečega novog što će se tek dogoditi? Nečega što će se izroditi iz pepela poput Feniksa? I moći ćemo otpustiti ljude iz svog života, moći ćemo im dati slobodu da se dalje razvijaju sami, a iz toga ćemo naći slobodnu za same sebe, da idemo dalje sa dovoljno snage i povjerenja u vlastit sposobnosti da otkrivamo neke nove svjetove, da budemo samostalni.

 

Baš onako kao kad smo prvi put osjetili da možemo sami zavezati vezice na cipelama. Sjećate li se tog osjećaja? Nije li sličan onome kad ostavite neku staru priču iz koje ste nešto naučili i krenete dalje slobodni? Da, to je isti osjećaj. I to malo dijete i dalje živi u vama, no sad ima vas velike da ga nosite, da ga tješite kad je tužno, da nosite za njega sve boli koje dolaze i da možete ovako odrasli i veliki nositi svaku emociju, svaku situaciju koja vam dolazi kao iskustvo koje ste si izabrali u ovom životu. Jer na kraju krajeva, sami ste si ga izabrali, zar ne?  I sigurno će vas dovesti do mjesta na koje trebate doći.

 

Samo hrabro i otvorena srca!

 

www.astro-portal.hr