Nekima je pomisao na ljubav ograničavajuća, a nekima oslobađajuća. Nekima je pomisao na slobodu izolirajuća od drugih, a nekima povezujuća. Na žalost, za mnoge, potreba za slobodom i potreba za ljubavlju se međusobno isključuju. Sloboda se asocira sa dalekim mjestom na drugom kraju svijeta ili pak s neograničenim mogućnostima ispunjenja sebičnih ili impulzivnih želja. Ljubav se asocira s emocionalnim trudom i kompromisima ili pak s idealima koji mogu opstati jedino u prozračnim oblacima uma.

Takva ljubav i takva sloboda se zaista međusobno isključuju, ali ne zato što je to u prirodi ovog svijeta, već zato što je većina ljudi navikla živjeti po takvim i sličnim principima. Vrhuncem ljubavi (o kojoj je otpjevano toliko pjesama) se smatra izjava 'Ne mogu bez tebe' što je zapravo znak teške emocionalne ovisnosti koja čovjeka čini krajnje neslobodnim. Strah od napuštanja i samoće može biti tako snažan da u potpunosti kontrolira osobu iznutra koja onda i sama postaje kontrolirajuća prema vani, prema drugima.

Zato se često velike, životne odluke donose upravo onda kada se ljubavno tlo pod nogama ljulja. Kako bi se osigurali, odnosno vezali partnera uz sebe, ljudi objavljuju zaruke, prave djecu i kupuju nekretnine. Takav vanjski korak unaprijed zapravo je unutarnji korak unatrag jer se ne rješavaju uzroci ljuljanja tla, već se u klimanje pokušava zabetonirati pomoćnim sredstvima tipa: vjenčanje, dijete, kuća. Pri tom se zaboravlja na pravi, istinski temelj ljubavi – na slobodu.

Ako nemamo mogućnost slobodnog izbora, onda nemamo ni mogućnost biranja ljubavi. Ljubav je kontinuirani slobodan izbor voljene osobe među svim ostalim osobama ovog svijeta. A što je više zajedničkih iskustava koja oplemenjuju i podržavaju odnos, to je veza zaštićenija od izleta k drugima. Sve dok 'Ne mogu bez tebe' ili 'Ne možeš bez mene' nije zamijenjeno s obostranim 'Želim s tobom', osjećaj ljubavne povezanosti se temelji na ovisničkoj vezanosti. Mada ljudskoj taštini može pasati izjava da netko ne može bez nje ili njega, to je istovremeno i ogroman teret. A svakome od nas je više nego dovoljno biti odgovoran za jedan život – svoj vlastiti.

Kad netko ne može bez vas, to znači da vas voli iz pozicije djeteta, a ne iz pozicije zrele, odrasle osobe koja teži izgradnji ravnopravnih odnosa. S druge strane, ako imate osjećaj da ne možete bez njega/nje, to zapravo znači da se ne možete ovakvi kakvi jeste. Ono što vam preostaje je promijeniti se, osvijestiti da se održavate u poziciji nemoći koja je jednako manipulativna kao i pozicija kontrolirajuće moći.

Pozicije kontrole (moći) ili ovisnosti (nemoći) su zapravo preslike nekadašnjih emocionalnih obrazaca koje smo naučili kroz razmjenu osjećaja s prvim objektima naše ljubavi – s roditeljima. To su emocionalne krhotine, a ne zreli osjećaji.

Voditi nekoga ka poziciji nemoći (kroz prisilu ili kontrolu) znači željeti ga (psihički ili fizički) podčiniti, posjedovati, htjeti ga samo za sebe. S druge strane - idealizirati, uzdizati nekog u visine znači doživljavati ga kao sliku, mentalni nadomjestak, neku

vrstu roditeljske figure, a ne kao stvarnu osobu. Kada svijetla kora idealizacije popuca i ispod nje se pokaže čovjek sa svojim slabostima, prestaje svaka vrsta obožavanja. Kod takvih, vezujućih, uvjetujućih odnosa tek kada oboje shvate da jedni bez drugih mogu, postavlja se pravo pitanje, a to je – žele li. Obostrana želja je gorivo za ljubav koja, kada je slobodna, pomiče granice doživljaja sebe kroz nezamjenjiv doživljaj voljene osobe.