Psihoanalitička teorija Jacquesa Lacana, self-psihologija Heinza Kohuta i istočnjačka vještina zen-budizma na prvi su pogled sasvim različite prakse. No ako se upustimo u dublje proučavanje navedenih teorija, neizbježno ćemo doći do zaključka da one sve teže istom cilju, a jedina je razlika između njih ta što do njega dolaze na različite načine u praksi.

Sva se tri pristupa, i Lacanov i Kohutov i onaj zen-budizma, bave osvještavanjem onoga što

Kohut naziva „lažnim sebstvom", Lacan „slikom zarobljenom izvan tijela", a zen-budizam oslobođenjem od dualističke percepcije. Načini na koje svaka od tih teorija postiže svoj cilj različiti su, pa se tako Lacanova psihoanaliza koncentrira na sferu govora kao na sferu putem koje ono što je neizrečeno izlazi na površinu i time biva osviješteno. Kohutov je pristup drukčiji – kod njega se naglasak stavlja na ulogu terapeuta kao nove zrcalne slike osobe koja joj omogućava završetak u djetinjstvu započetog procesa psihičkog razvoja. Zen-budizam u svojoj praksi uključuje možda najduži pristup, te stavlja naglasak na samopreisipitivanje pojedinca i meditativne tehnike kojima se dugogodišnji„zabranjeni osjećaji" puštaju na površinu.

No kako bismo u potpunosti shvatili kako svaka od navedenih tehnika funkcionira potrebno je ukratko razmotriti teorijski okvir svake od njih.

Prema Lacanu, glavna je karakteristika tek rođenog ljudskog bića ta da je ono rođeno prerano, budući da je nakon rođenja psihički i fizički i dalje potpuno ovisno o okolini. Lacan smatra da je sfera čovjeka sfera simboličkog –sfera jezika putem kojeg čovjek i simbolički postaje čovjekom –on dobiva neku ulogu unutar uže i šire okoline i time biva ucrtan na simboličku kartu položaja i značenja u društvu. No taj se proces djelomično događa već i prije njegovog rođenja. Njegovi roditelji daju djetetu određeno ime, pričaju o njemu i njegovoj budućnosti i time ju na neki način predodređuju. Taj „način" nema nikakve mistične konotacije, iako težina koju Lacan daje riječima u potpunosti objašnjava zašto su primitivne kulture i magijska vjerovanja unutar njih magičnu snagu davala upravo - riječima. Jer, riječi nas i prije rođenja ucrtavaju u simbolički poredak na mapi svijeta, smatra Lacan.

Kako se dalje odvije razvoj djeteta? Budući da je dijete rođeno prerano, ono se osjeća necjelovitim te je stoga prisiljeno identificirati se sa slikom izvan sebe. Ta mu slika predstavlja svojevrsnu referentnu točku i podlogu na koju se pri razvoju može osloniti. Najčešće je to slika roditelja ili bliske okoline koja odgaja dijete u ranom djetinjstvu. Ova faza u razvoju djeteta ono je što Lacan naziva „zrcalnom fazom" – fazom u kojoj se dijete poistovjećuje sa svojom slikom u zrcalu. No ta slika ne mora biti nužno vizualna. Što to znači?

Možda je bolja od samog objašnjenja zrcalne faze Lacana njena usporedba sa sličnom fazom koju je Heinz Kohut, osnivač self-psihologije, opisao u svom djelu „Analiza sebstva." Prema Kohutu, dijete u prvoj fazi razvoja sebe percipira kao neodvojeno od drugog, najčešće roditelja.

Ta je faza jednaka Lacanovoj „zrcalnoj slici" u kojoj dijete od „idealiziranih drugih" (roditelja koji se djetetu čine svemoćnima) uči o sebi. U Kohutovoj se terminologiji roditelji u toj fazi nazivaju Idealiziranim self-objektima – oni su objekti koji djetetu istovremeno služe kao podloga za identifikaciju i osjećanje vlastitog sebstva, te objektima koji se čine svemogućima, dobrima.

Djetetu se u toj fazi čini da su roditelj i on jedno, te često roditeljeve osobine pripisuje sebi. U kasnijoj fazi dijete se odvaja od Drugog otkrivanjem njegovih ograničenja (roditelji nisu svemoćni), svojih ograničenja (ja nisam svemoćan) i granica između sebe i roditelja (mi nismo jedno.) Takav psihički razvoj omogućuje djetetu da izgradi vlastitu psihičku strukturu, ono što se u transakcijskoj analizi često zove „unutarnjim roditeljem". Dijete na neki način ponutruje Idealizirane self-objekte u vlastitu psihičku strukturu.

No u slučaju da proces ponutrivanja nije završen kako treba ili je naglo prekinut (Idealizirani self-objekt napušta dijete, odlazi ili jednostavno nije u stanju pružati adekvatnu zrcalnu sliku), pojedinac može i nakon odrastanja ostati u nekom obliku zrcalne faze. Pojedinačni simtpomi koji ukazuju na to mogu biti: netolerancija tuđih mišljenja koja se razlikuju od vlastitog, codependency ponašanje (opsesivna ovisnost o partnerima ili drugim osobama), nemogućnost postavljanja jasnih granica između sebe i drugih itd.

Kako bismo bolje razumjeli Kohuta, vratimo se trenutak na Lacanovu zrcalnu sliku. Kako on opisuje stvaranje zrcalne slike posredstvom jezika? Lacan smatra da govor djeluje na simboličkoj razini putem diferencijacijske funkcije – riječ se u strukturalnoj lingvistici razlikuje od ostalih riječi „prema onome što nije, a ne prema onome što jest." Na taj način riječ dobiva svoje mjesto u simboličkom sustavu govora. (Npr. vol je vol, a ne sol ili bol.)

Na isti način riječi određuju položaj subjekta u simboličkom sustavu mišljenja. Npr. ako okolina djetetu tijekom njegovog psihičkog razvoja uvijek iznova pridaje neke atribute, dijete će se s njima najvjerojatnije identificirati. Natprosječno ponavljanje opaske „ti si zločest" tako može dovesti do toga da dijete stvori sliku o sebi kao o osobi koja nema izbora da bude „zločesta", ili pak sliku o sebi kao o „predobroj" osobi, što je navodi na to da ne prihvaća osobine koje nisu izvan te slike. Te dvije slike ne moraju biti suprotne već mogu postojati istovremeno. Za Saussurea „značenje ne nastaje kao odnos između označenog i označitelja nego kao odnos među samim označiteljima." (Matijašević, 2006: 122) Lacan daje prioritet označitelju i tvrdi da su upravo učinci označitelja na subjekt ključni: „Učinci označitelja na subjekt čine nesvjesno i također tvore cijelo područje psihoanalize." (Matijašević, 2006:122) „ Nesvjesno je diskurs Drugog, za Lacana, ono je „strukturirano kao jezik." (Matijašević, 2006:131)

Dakle, kad dijete u prethodno spomenutoj fazi razvoja čuje atribut „zločest", on za njega predstavlja označenika, ali djetetova interpretacija označenika – označitelj, je ono što dalje tvori njegovo nesvjesno. Dijete tada na ponuđenu zrcalnu sliku može reagirati željom da majka o njemu ima dobro mišljenje, te promjenom svog ponašanja, a dugoročno po tom principu može razviti sliku sebe kao jedino i isključivo „dobre" osobe, što znači da ne smije i ne može prihvaćati svoje „loše" emocije poput bijesa, tuge itd. Istovremeno, dijete se može identificirati s izrazom na taj način da podsvijesno prihvati sliku sebe kao „zločeste" osobe i dovodi se u stalne situacije u kojima će potvrđivati tu svoju ulogu. No budući da konačan razvoj „slike o sebi" ovisi i o mnogim drugim faktorima, ovo su samo neki od mogućih scenarija, podobni za problem narcizma koji ovaj rad istražuje.

Drugi primjer takvog razvoja je npr. dijete čiji roditelji ili uža okolina pokazuju potpunu nemogućnost prihvaćanja bilo kakve slabosti. Takva djeca, pošto se u zrcalnoj fazi identificiraju sa slikom roditelja, također mogu naučiti da ne prihvaćaju te strane svoje psihe. Neke od mogućih posljedica su sklonost nepokazivanju osjećaja, prividna neosjeljivost, netrpeljivost osjećaja koji se smatraju slabima itd.

Kakve veze sa svim tim ima zen-budizam?

Iako to možda na prvi pogled nije vidljivo, autentični zen-budizam bavi se upravo s predstavom koju pojedinac ima o sebi. U skladu s tom naučenom slikom sebe, pojedinac tada pokušava izostaviti iz svog iskustva one stvari (osjećaje, ponašanja) koje nisu u skladu s tom slikom. Npr. osjećaj boli kod gore navedenih selektivnih percepcija ne uklapa se u pojedinčevu sliku sebe, pa on poriče njegovo postojanje. Takav selektivan način percepcije ne vodi do nestanka emocije, već samo do njenog pomicanja izvan granica onoga što pojedinac smatra svojim subjektivnim iskustvom. Tada je pojedinac nije svjestan i ne smatra je svojom pa mu se uskoro počinje činiti da ga ona napada izvana.

Praksa zen-budizma kao svojevrsna meditativno-introspektivna tehnika bavi se upravo ponovnim propuštanjem svih emocija i osjećaja u psihi osobe natrag u doživljeno iskustvo. Osoba uči da emocije nisu strogo fiksirane etiketiranjem („dobro", „loše", „ovo ne bih smio osjećati..."...) i polako dopušta emocijama da ih iskusi takvima kakve jesu i u potpunosti prihvati. No važno je naglasiti da prihvaćanje u ovom kontekstu ne znači konstantno naglašavanje tog osjećaja ili opsesivna vezanost uz njega, već samo stupanje u doticaj sa osjećajem i svjesnost da je on povremeno prisutan. Također je potrebno naglasiti da sve ovdje navedene teze ne znače da je donekle fiksna percepcija sebe a priori loša, naprotiv, takva je donekle fiksna percepcija sebe nužna u smislu potrebe za organizacijskim iskustvom psihe čovjeka. Bilo bi malo čudno da svake sekunde volimo drugu vrstu sladoleda, ili da ne znamo sviđa li nam se neka vrsta glazbe ili ne.

Čovjeku je za funkcioniranje potrebno da ima stalan osjećaj sebstva, no problemi nastaju kad je identifikacija s tim osjećajem toliko jaka da se svi oblici doživljavanja koji s njom nisu u skladu potpuno poriču i negiraju. Takva je vrsta doživljavanja tada ono što se u psihoanalitičkim terminima naziva narcizmom i njegovim raznim oblicima.

 Iva Paska

http://alternativa.hr/content/view/417/76/