Otpustiti znači ne provoditi samovolju. To znači otpustiti strahove, nepovjerenje, krive zaključke i sumnje. Kad bismo samovolju preveli u stav on bi ovako glasio: "Ja mogu jedino biti sretan ako to nešto bude ovako kako ja hoću, ili ako život bude ono što ja odredim." Tako nam se često čini kao da se moramo odreći nečeg vrlo vrijednog, ili nečeg na što mi mislimo da imamo pravo. Također nam se to nešto može činiti kao da odričemo sreće i ispunjenja.

S druge strane, prihvatiti sve što nam život nosi na ispravan način znači ne provoditi samovolju. To znači da u svemu što nam se događa vidimo smisao, tj. učenje. No, da bismo postigli taj stupanj razvoja koji sa sobom nosi mir i zadovoljstvo, trebamo takav stav primijeniti u svom svakodnevnom životu, tj. i u malim stvarima. Strah, nepovjerenje, samovolja i inzistiranje stvaraju napetost koja sprječava da ispravno donosimo odluke. Postajemo zatvoreni i ne možemo se razvijati. To također stvara s jedne strane buntovništvo prema stvarnim autoritetima, a s druge, pokornost lažnim autoritetima.

Takva ličnost se boji kreativnog procesa koji uključuje hrabrost da se ide nepoznatim stazama i da bi se stvorilo nešto novo. U odnosima s drugim ljudima je napeta jer suptilno zahtijeva da joj daju ljubav, a što stvara otpor kod drugih. Osobi se čini nemogućim da se odrekne tog zahtijeva jer se boji da će ostati sama. Jasno je da zahtjev "moraš me voljeti" donosi sve drugo osim ljubavi od drugih. Ljubav može cvjetati samo u slobodi.
Unutarnja napetost se može vidjeti u zahtjevu: "Ja to očajnički trebam." Stvarno povjerenje bi značilo zapravo samo otpustiti to po svaku cijenu, odnosno otpustiti u privremeno, što je potpuno drugačije od otpuštanja za uvijek. Strah da ćemo ostati sami tjera nas da pokušavamo dobiti ljubav po svaku cijenu, pa se pri tome služimo uvjeravanjem, kontrolom drugih ili različitim manipulacijama. Katkada idemo u podčinjavanje, a ispod toga je skriven stav: "Učinit ću to što želiš tako da te vežem na sebe i da moraš ispunjavati moje želje.

Toliko sam poslušan i uslužan da ćeš se osjećati krivim ako me odbiješ." Na taj način se branimo od osjećaja bespomoćnosti, beznadnosti i nepovjerenja u život. Bilo da dominiramo ili se podčinjavamo, cilj je isti - prisiliti druge da nam daju ljubav.
Koja god od ove dvije reakcije je dominantna za neku ličnost, uvijek postoji njena suprotnost u ličnosti, ali je prikrivena. Ona ličnost koja je vidljivo dominantna, teško će se nositi s unutrašnjom beznadnosti, pa će je potiskivati i na taj način izbjegavati tako da bude dominantna. Ličnost koja je izvana ovisna, slaba i podčinjavajuća teško će se nositi sa svojim prikrivenim dominantnim i manipulativnim crtama. Ako je ličnost na početku razvoja neće biti svjesna niti vanjskog, vidljivog drugima ponašanja. Ali, malo po malo, kako se razvija iskrenost prema sebi i osoba je spremnija objektivnije vidjeti sebe i sa svojim negativnim crtama, prvo će postati svjesna vanjskog reagiranja, a onda i unutarnjeg, prikrivenog. To se obično događa kad ličnost upadne u krizu i postane svjesna unutarnje praznine zbog iznuđivanja ljubavi.

Iako se trenutno može činiti da ličnost dobiva ono što je iznudila, ona ipak ostaje neispunjena. Pretpostavimo da osoba želi ljubav i bliskost s drugom osobom, ali je nesigurna da li će joj to druga osoba slobodno dati. Pretpostavimo da osoba je koja želi ljubav dominantna, posesivna, ljubomorna i zahtjevna. Te crte mogu biti vidljive ili prikrivene, pa da osoba izigrava "jadnu malu" da bi stvarajući krivnju u drugoj osobi iznudila ljubav. Druga osoba, iako doista i voli prvu osobu, pristaje na igru prve osobe zbog vlastite djelomične neurotične potrebe da bude s prvom osobom. Iako je druga osoba pristala na tu igru, ona će kriviti i mrziti prvu osobu zbog njene dominacije i neće biti svjesna da i ona svojim pristajanjem na tu igru potiče i podržava crte zbog kojih je ogorčena na prvu osobu. Tako dvoje ljudi u potrebi za ljubavlju kreiraju odnos koji je pun nezadovoljstva i koje se pojačava. No što bi se dogodilo da imamo hrabrosti i poštenja da otpustimo drugu osobu i suočimo se sa strahom da ćemo je izgubiti? Ako ona ode, što smo izgubili? Ali, ako ona dragovoljno ostane dobili smo neizmjernu sreću jer nas drugi voli, jer to slobodno želi bez manipulacije. Ako i izgubimo drugu osobu, to ne znači da ćemo ostati sami dovijeka. Postoji druga osoba koja će željeti dijeliti svoj život s nama s radošću. Mi ćemo, trenutno, samo trebati osjetiti bol što nas određena osoba ne želi, jer jedino tako ćemo moći otpustiti osobu.

Treba sagledati oba ekstrema, dominirajući i podčinjavajući i u kojim područjima našeg života oni postoje. Za nekoga će biti teže otpustiti u poslu, drugima materijalno, a netko neće imati problema u ta dva područja ali će imati u ljubavnom itd. U takvim područjima našeg života ne vjerujemo u duh obilja, tj. da za svakoga ima sve što mu treba samo ako smo to u stanju vjerovati i otpustiti da bude po našem po svaku cijenu. Kad god se osjećate beznadno potražite taj skriveni stav u sebi koji govori da će se dogoditi katastrofa ako ne bude po vašem. Taj stav treba osvijestiti. Ključ razrješenja je u otpuštanju krivog stava.
Dakle, istinska ljubav i "ti me moraš voljeti" su u kontradikciji. Ispravan stav bi bio: "Voljela bih da me voliš. Ti mi se činiš osobom s kojom bih htjela dijeliti moj život, kojoj bih htjela dati sve što jesam. Ako i ti taj, znam da trebaš doći meni slobodno i svojom voljom. Čak ako bi se dogodilo da vršim pritisak na tebe, ja to doista ne bih željela da to bude na taj način. Vjerujem da ću imati sve što mi treba. Ako to i ti ne želiš, ja te mogu pustiti da odeš i imam povjerenja da ću sresti osobu koja će cijeniti ono što joj ja mogu dati." To naravno vrijedi i za sve druge odnose: željeti određen posao, željeti prijatelje, željeti imati kupce za ono što prodajemo, one koji će željeti ono što mi pružamo, i one koji će nam dati ono što mi želimo.

Prisiljavanje drugih da nam nešto daju stvara još jače prisiljavanje, veću posesivnost, zahtijevnost, ljubomoru, zavist, dominaciju ili podređenost, veće siromaštvo. Suprotno, dobro poznavanje sebe znači razviti snagu, iskrenost i poštenje tako da ne moramo uzimati silom, ma kako suptilno to činili. Ironija je da ono što možete dobiti slobodno postaje nemoguće dobiti kad se iznuđuje. Ne otpuštati bi se moglo označiti metaforom "prosjaka koji krade", a otpuštanje "bogatašem koji dijeli". Najjednostavnije rečeno, zgrčen stav grabljenja čini nas praznima, a otpuštanje je poštivanje "Budi volja Tvoja", čini nas sve ispunjenijima. Dakle stav: "Mora biti po mome" stvara siromaštvo i ako i dobijemo ono što smo iznudili, opet ćemo biti nezadovoljni, jer to nije ljubav. Otpuštati znači teški rad i pošteno sagledavanje naših iluzija, naših zahtijevanja, naših nepoštenja. Samo ljubav sama sebe oplođuje i čini nas istinski ispunjenima.