Zašto su očevi i majke pustinje interesantni za psihologiju i psihijatriju?
Mnogi se ljudi čude kad čuju o mom interesu za drevne pustinjake… Neki se pitaju što jednog modernog doktora koji se bavi neuroznanstvenim istraživanjima tjera da provodi vrijeme proučavajući pustinjske redovnike samotnjake? Pa ipak danas imamo na raspolaganju visoko razvijene, tehničke i znanstvene metode kojima bolje možemo pomoći ljudima sa psihičkim problemima. Ima li u takvoj situaciji uopće smisla trošiti vrijeme i energiju na saznavanje drevnih iskustava iz pustinje?
Pretpostavimo da nam najraniji pustinjaci ne mogu pomoći u područjima istraživanja mozga, i ne koriste nam kad se radi o istraživanju bioloških podloga svijesti i života. No znači li to odmah i da su beskorisni kad je riječ o modernom liječenju duše? Zatvara li ijedna uspješna metoda ostala vrata do čovjeka? Je li čovjek zaista toliko jednodimenzionalan da je dovoljna samo jedna perspektiva da bi ga se shvatilo?
Osobno sam se zainteresirao za najranije pustinjake jer su upravo oni razvili razumijevanje depresivnih raspoloženja koja postoje i u mnogim modernim pristupima, primjerice psihoanalizi ili kognitivno-bihevioralnim terapijama. Na ovo ću se vratiti pri kraju svojeg izlaganja.
U čemu leži značenje pustinjaka za naše postmoderno doba?
Kao moderni ljudi naviknuti smo na to da rastavljamo svijet na manje i još manje elemente, sve do onih najsitnijih. I svoje probleme pokušavamo riješiti na sličan način.Stajalište koje pritom zauzimamo omogućava nam da tjelesne objekte i ljudsko ponašanje analiziramo izvana. Na taj način uspjeli smo otkriti zakonitosti pomoću kojih smo uspjeli utjecati na vanjski svijet, kao i na vlastitu bol. Znanstvene nam zakonitosti stoga trebaju kako bismo uklonili ono što nas smeta (kao što je npr. depresija) ili omogućili ono što si želimo (kao što je, primjerice, san o letenju). U velikom uspjehu tog napretka povremeno ostaje neprimjećeno to da se pritom sami činimo ovisnima o mnogim stvarima: jednom o stajalištu koje smo zauzeli koje nas ograničava i svodi na ono što je okom vidljivo, drugi puta o nama samima i našem egu, koji je izlazna točka kroz koju izražavamo svoje stajalište.
Nuspojava ovih ovisnosti je osjetni gubitak zajedništva i stalno rastući osjećaj konkurentskih bitaka. Naime kada je naše razumijevanje svijeta povezano s našim osjećajem „ja“ i svodi se na to da se što više „ovlada“ okolišem, tada takva vrsta natjecanja počinje zauzimati i zajednički život ljudi u gospodarskom i socijalnom pogledu. U borbi za što bolju poziciju nepovjerenje se čini mnogo isplativijim od povjerenja, oprezno ispipavanje protivnika pametnijim od toga da otvoreno pristupimo jedni drugima, a uskogrudnost i tvrdokornost boljom od širokogrudnosti i velikodušnosti. Tamo gdje se individua stalno iznova mora dokazivati kao netko tko je sposoban preživjeti protiv onih s kojima živi, posljedice po unutarnju sigurnost su neminovne. Jer kad je ljudsko biće orijentirano samo na vanjske kriterije, i radi toga se osjeća potvrđenim samo ako “uspije”, tada je njegovo samopouzdanje izgrađeno na vrlo krhkim temeljima. Čak i iza velikog uspjeha i glamura tada leži osjećaj: ja zapravo ništa ne vrijedim. Uvijek u pozadini leži prikriveni strah da netko samo čeka u prikrajku kako bi nam oduzeo to što čini našu poziciju u životu i time njegovu vrijednost. Taj se strah još i pojačava kada se u brzom gospodarstvu jednakom brzinom i gube radne pozicije.
Novinar Spiegela Jurgen Leinemann piše: „Živimo u društvu ovisnosti. Zato jer većini nas nedostaje ono najvažnije, ono što najviše trebamo – unutarnja sigurnost, vjera, ljubav, pouzdanje, nada – zato jer to nemamo osjećamo se praznima i nezadovoljnima, i stoga tražimo zamjenu. Pokušavamo se zatupiti poslom, putovanjima, cd-ima, kompjuterima, mobitelima, seksom. Ne postoji ništa što čovjek ne može iskoristiti kao drogu.“
To što Leinemann tvrdi zvuči gotovo bestidno, no može li mu se reći da je potpuno u krivu? Očito je: što više vladamo svijetom, to se više činimo izgubljenima sami za sebe.
Izvana gledano, uspješni smo. Vodimo sve duži život u sve većem blagostanju sa sve sofisticiranijim tehničkim sredstvima. Ali istovremeno sve manje znamo tko smo. Raspravljamo o tome je li ljudsko poimanje samog sebe samo puki konstrukt i time dovodimo u pitanje svoju slobodnu volju.
U takvim okolnostima alternativno razumijevanje svijeta i čovjeka može biti iscjeljujući izazov. To razumijevanje ne polazi od toga što je izvanjsko, tj. onoga što možemo vidjeti našim tijelima i izvana istražiti. Ono polazi od ishodišta onoga što nam je jedinstveno, tojest onoga što iznutra možemo osjetiti, pojmiti ili doživjeti. Ono ne pretpostavlja nikakav imaginarni „Ja“, koji postoji naspram ostatka svijeta, nego poima sebe i svijet kao jednu cjelinu, koja je ispunjena apsolutnim – religioznim rječnikom moglo bi se reći bogom. U takvom poimanju vrijednost i pozicija ovog „Ja“ postaje relativizirana, ali čovjek dobiva nepreispitujuću svijest o tome što je on, jer se osjeća ispunjen apsolutnim. Takav pristup svijetu i ostalome što je obuhvaćeno time ne vidi se izvana. Čovjek ga može samo pokušati živjeti.
Najraniji pustinjaci pokušavali su živjeti sličnim svjetonazorom. Njihov je put bio put prema unutrašnjosti. Umjesto da ovladaju okolišem i prirodom, trudili su se ovladati sobom. Kako bi se odvojili od svega što bi moglo smetati njihovoj prisebnosti, povukli su se duboko u pustinju. Tamo su bili prepušteni samima sebi. U radikalnom načinu života koji je nama nezamisliv izložili su se svojim unutarnjim doživljajima. Doživjeli su izvanredna iskusta koja se ne mogu usporediti s modernom svakodnevnicom. No dubina njihovog egzistencijalnog doživljaja ostavila je mnogo toga što i nama može pomoći da bolje pristupamo samima sebi. Upravo je njihova radikalnost omogućila na svjetlost dana iziđe ono što je općevažeće, a obično leži skriveno iza zastora onoga što nam odvraća pozornost, kao i dnevnih obaveza i hedonističkih užitaka.
Nadam se da je to dovoljno kao odgovor na pitanje što navodi modernog liječnika na to da se zanima za davno izumrle pustinjake. Nadam se da ću daljnjim izlaganjem njihovih uvida ohrabriti ljude da se ne oslanjaju samo na pogled izvana i stručne perspektive, nego da slijede vlastite tragove, osjećaje i da vlastite uvide počnu doživljavati ozbiljno. To otvara jedan novi svijet koji omogućava rješenja koja ostaju nedostupna jednostavnom pogledu izvana.
Postoji lijepa priča Abbasa Poimena, koja odlično ilustrira značenje iskustva samopoimanja pustinjaka:
Jednom je jedan pustinjak, koji je na svom području uživao visoki ugled, posjetio starog oca Poimena. Starac ga je dočekao s radošću, i nakon što su se zagrlili posjetitelj je počeo ispitivati o svetim spisima i govoriti o nebeskim stvarima. Tada je starještina Poimen okrenuo svoju glavu i nije mu ništa odgovorio. Kad je pustinjak vidio da ovaj ne želi s njime pričati, ožalošćen je krenuo od tamo kazavši bratu koji ga je doveo: „Cijeli sam ovaj put prevalio uzalud. Dođoh starcu, a on eto ne želi sa mnom pričati!“ Tada njegov brat ode do starješine Poimena i upita ga: „Oče, k tebi je došao čovjek koji u svojem kraju uživa veliki ugled. Zašto nisi htio s njime pričati?“ Starac odgovori: „On živi u visinama i govori nebeski, dok ja pripadam ovima dolje i govorim zemaljski. Da je pričao o patnjama duše, tada bih mu rado dao odgovor. Ali on priča o duhovnom, a to ja ne razumijem.“ Brat se tada vrati i kaže drugom bratu - pustinjaku: „Starac ne voli pričati o spisima, ali ako netko želi pričati o patnjama duše, tada će mu rado dati odgovor.“ Ovaj se neko vrijeme premišljao a onda pođe natrag k starcu i oslovi ga: „Što mi je činiti, ako me obuzmu patnje duše?“ Tada ga starac radosno pogleda i reče: „Sada si došao na pravo mjesto, samo otvori usta u vezi s tim stvarima i ja ću ih napuniti dobrim“.
Kao što se ističe u ovoj priči, čak se i religiozna uvjerenja ostavljaju u pozadini, kako bi se napravilo mjesta za vlastiti doživljaj zajedno s proživljenim nevoljama. Stoga ga je Abbas upozorio: „Drži se podalje od ljudi koji uvijek samo debatiraju“.
Tko su bili pustinjski očevi i majke?
Pustinjski očevi i majke, tzv. Abbe i Ame bili su najraniji pustinjaci koji su se nastanili u egipatskoj slanoj pustinji južno od delte Nila. Živjeli su u kolibama od lišća, najjednostavnijoj vrsti nastamba ili u rupama, i to sami. U većim nastambama, koje su u pravilu nastajale kasnije i nudile boraviše za više osoba, postojale su različite prostorije, navodno čak i mali vrtovi za povrće s ogradama. Voda je rijetko bila dostupna. Takve jednostavne nastambe za te su najranije pustinjake bile više od prostora za život. Tamo zaći bila je jedna vrsta askeze, za neke Abbe čak i važnija od posta ili šutnje. Tako je Abba mogao reći pridošlici: „Pođi i sjedi u nastambu. Ona će te naučiti svemu!“…
…Sve više i više gradio se pokret ljudi koji su osvajali usamljena mjesta kao „monasi“ (grčki; sam, u sebi ujedinjen). Nedjeljama su se susretali kako bi slavili, a kada su jedan od drugoga trebali savjet tada bi se međusobno posjećivali. Tako se razvila cijela jedna asketski orijentirana spiritualna potraga.
Kako su očevi i majke pustinje djelovali terapeutski?
Najraniji pustinjaci sebe nisu smatrali terapeutima. Nisu se nikome nametali. Kroz međusobnu su raspravu sami sa sobom u najvećoj osamljenosti razvili duboke uvide. Njihovo neobični životni stil i mnoge psihičke krize koje su zbog njega prošli doveli su ih do velike mudrosti i spiritualnosti, a to je dalje vodilo do toga da su ih ljudi sve više dolazili tražiti pomoć. Tako se i dogodilo da su pustinjski ljudi, koji su 20 godina živjeli potpuno osječeno od svijeta, počeli onima koji su dolazili po savjete davati osobne naputke kojima bi ih usmjeravali ili im ukazivali na put prema unutarnjoj mudrosti. Baš kao i tajne pustinje, smatralo se, i spiritualne uvide treba svatko otkriti za sebe. No oni su ujedno i nadinidivudalnog karaktera.
To su osjetili i ljudi koji su pustinjake pitali za savjet. Riječi namijenjene njima nisu uvijek zadržavali samo za sebe, nego su ih prenosili dalje. Tako je došlo do toga da je veliki broj tih naputaka, koji su bili namijenjeni pojedinoj osobi, bio prikupljen i njihov je nadindividualni sadržaj uspio biti prenesen čak do današnjih dana…
… Baš zato što su mnogi očevi i majke pustinje na svojoj vlastitoj koži iskusili depresivna raspoloženja- koja su zvali Akedia tj. tromost, omrznutost , oni su isto tako tražili i način najboljeg nošenja s njima. Iz toga se razvila praksa koja se mogla nositi s izazovima depresivnih raspoloženja tj. Akedie. O toj praksi najviše se doznalo iz izvora Abbe Evagriosa Ponticosa. Kao što sam već rekao, iz njegovi se pisama i spisa može zaključiti da su očevi pustinje već tada otkrili najmodernije uvide psihoanalize i kognitivne psihoterapije. Povijesno su prvi razvili diferencijalno psihodinamsko razumijevanje depresivnih raspoloženja –naravno, u religioznom kontekstu, i njega su suprotstavili tada prevladavajućem biološkom konceptu melankolije hipokratske škole…
Kako su pustinjski očevi objašnjavali nastanak Akedie?
Vjerovali su da depresivno raspoloženje nastaje kroz postojanje čežnje ili želje koja se ne ispuni. Zato jer je stvarnost drukčija od onoga što si čovjek priželjkuje, frustracija uzrokuje agresivnost. Zbog žalosti dolazi i bijes. Dok čovjeka radi neispunjenosti more tužne misli, istovremeno se bijesnilo želi osvetiti.
Evagrios Ponticos jednom je depresivne ljude usporedio s teretnom životinjom koja je pretrpana teretom. Sprijeda je netko vuče, a iza netko drugi tuče šibom. Slično tome, onaj pritisnut depresijom kažnjen je dvostruko. S jedne strane ne može pustiti ono što je već izgubljeno, a istovremeno bijes ne može usmjeriti na onoga tko je uzrokovao taj gubitak. Time je Ponticos doslovno rekao ono što je 1500 godina kasnije Sigmund Freud napisao o depresiji, naime, da depresivna osoba nije u stanju otpustiti bijes koji se javlja zbog gubitka i da se on radi toga okreće prema unutra (prema njoj) umjesto prema van. Kod Evagriosa Ponticosa to je zapisano kao: „Otupjelost je istovremena dugotrajna vladavina bijesa i želje, pri čemu je bijes usmjeren na onoga tko je tu, a čežnja na onoga tko nije.“
Kako su se pustinjski očevi nosili s depresivnim raspoloženjima?
Prvo treba naglasiti da pustinjskim očevima koji su živjeli od 4-6. g. poslije n.e. nije na raspolaganju stajala adekvatna medicinska pomoć kakvu danas poznajemo. No budući da ih život u pustinji nije štedio i da su Akediu shvaćali kao spiritualni izazov, trudili su se u prvom redu naći neko rješenje te problematike.
Njihov osnovni stav mogao bi se ovako okarakterizirati: Težnja otupjelosti vidi se kao nešto ljudsko, kao nešto što spada u conditio humana (u prirodu ljudskog postojanja op.prev.). Nitko se, stoga, ne smije dodatno kriviti za to stanje. I nitko ne bi smio osuđivati čovjeka koji od toga pati. Štoviše, savjetuju se razumijevanje i empatija, tim više što se Akedia smatra najvećim izazovom kojeg čovjek treba proći.
Prvi savjet sastoji se od toga da se Akedia svjesno podnosi. Kratko i jasno piše Abba Evagrius: „Strpljenje – razbija otupjelost. Prvi dakle, ali i najteži korak za izići na kraju s otupjelošću je puko izdržavanje. No izdržavanje s naglaskom na prihvaćanje i hrabrost. Evagrius piše: „Jednostavno uzmi ono što izazov stavlja pred tebe. Prije svega imaj hrabrosti pogledati Akedii u oči, jer je ona najgore od svega ali je istogvremeno najveće čišćenje duše od oblaka. Pobjeći od takvih konflikata ili zazirati od njih čini duh krutim, kukavičkim i strašljivim.“
Lako reći, teško učiniti. Predstaviti si kako izgleda jedno stvarno depresivno razpoloženje može biti jako teško. No i u modernom pristupu i tretmanu depresije naglašava se da se treba prihvatiti depresivno raspoloženje.
Dalje savjetuje Evagrius Ponticus; depresivne misli izložiti tuđem mišljenju. S obzirom na to da su kod depresivnog raspoloženja misli obično negativno obojene i vrlo vjerojatno obezvrijeđujuće naspram vlastitih mogućnosti, obično pomaže vlastite mračne misli usporediti s mislima onih koji su kroz takvu vrstu iskustva uspješno prošli. …
U posljednjih nekoliko godina ovakva je metoda pronašla svoj put u tzv. „kognitivnoj psihoterapiji. U toj metodi koju je razvio Aaron Beck radi se tako da se automatske misli koje kod invidue nastupaju vezane uz vlastitu osobu („nesposoban/sam, bezvrijedan/a“), druge („Drugi me preziru“ ili budućnost („Nikad se ništa neće promijeniti psihoterapeutski sokratovski vođenim razgovorom tako izokrenu, da depresivna osoba sama pronađe alternativne odgovore na negativne misli.
…
Kao treće sredstvo liječenja protiv Akedie Evagrius preporučuje plakanje iz svog srca. To se isprva može činiti iznenađujućim. Plakanje kao sredstvo liječenja? Pa ne počinje li depresija upravo od tuge? Ne, odgovara Evagrius izravno. Depresivno raspoloženje bježi od tuge. Ono je prikriva i radi toga se ona vraća u još težem obliku. Kada se pritisak proširi, osjećaji presuše. Osjećaji kao što su tuga i sreća ponovo oživljavaju tek kada depresivna otupjelost završava. Stoga se suze ne trebaju brkazi s depresivnim osjećajem praznine, Akediom. One su mnogo prije –gdje god je to još moguće – sredstvo protiv Akedie.
Očevi pustinje uspoređuju plakanje s oslobađajućom kišom. Suze otapaju zakočenost, koje trpi čovjek koje je zapao u depresivno rapoloženje.
No postoji još nešto što je potrebno reći kod plakanja: ono se ne može prisilno izazvati. Kada je teško depresivan čovjek potpuno blokiran, tada je njemu nemoguće plakati, koliko god se trudio. Tako ustanovljava i Evagrios: „Duh depresivne otupjelosti koči suze.“
No tamo gdje je plakanje moguće, ono gradi otok hrabrosti u vakuumu depresije. U svojoj knjizi „Glad duše“ opisujem jedan mogući terapeutski pristup koji polazi od promatranja takvog jednog otoka hrabrosti i pokušava ga ojačati. Suze mnogi ljudi vide kao nešto čisto. One u većini slučajeva ne sadrže teške osjećaje koji se u drugim izlučevinama tijela (znoj, slina ili urin) shvaćaju kao gadljivi. Čovjeku koji je poplavljen osjećajem prljavštine one daju osjećaj čistoće. Osjećaju gađenja daju trenutak čistoće.
Četvrti savjet Evagriosa odnosi se na to da se utjecaj Akedie (depresije) što je moguće više ograniči. „Kada čovjek vanjsko ne drži u redu, teško je očuvati i unutrašnje“, piše jedan drugi, nepoznati Abba. I mnogi moderni pravci preporučuju što je veće ispunjenje života tijekom depresije. Ljudi koji naginju depresije naginju i opasnosti da razruše mnoge normalne bioritmove – bioritam spavanja i buđenja, normalno dizanje i spuštanje temperature tijela i mnoge druge. U depresivnom stanju bioritam tijela više nije usklađen s ritmovima dana i noći. S jednakim intenzitetom depresivna osoba gubi i fiziološku povezanost s ritmovima prirode.
Nove terapijske metode ciljaju na to da depresivnim ljudima osiguraju što je moguće redovitiju rutinu, npr. da se ustaje u isto vrijeme ili u isto vrijeme odlazi na spavanje, ili jede.
…
Peto pravilo iscjeljenja koje Evagrius preporučuje u vezi s Akediom, ima veze sa mislima o smrti. Svijest vlastite smrtnosti trebala bi sada i ovdje promijeniti život. Trebala bi osvijestiti, da je svaki novi dan novi poklonjeni život. Jedan nepoznati Abba rekao je: „Čovjek koji ima pred očima svoju smrt uvijek će iznova pobjeđivati beznađe“. Da svijest o smrti može preostali život dugoročno promijeniti, potvrđuje i psihoterapeut Irving Yalom koji je to iskusio u radu s ljudima smrtno oboljelima od raka. On u svom radu opisuje kako je znanje o smrti koja je pred njima dovelo do promjene. „Ono što je u životu trivijalno, odjednom se stvarno istrijalivizira. To vodi do toga da se kaže „ne“ nevažnim stvarima“. Umjesto toga potpuna se pažnja posvećuje onome što je čovjeku stvarno priraslo srcu, „dragim ljudima, zemlji, izmjenjujućim godišnjim dobima…“ Yalom smatra da je „spoznaja o smrti na neki način liječi neurozu….Fizička smrt uništava čovjeka, ali ideja o smrti može ga spasiti.“ Irvin Yalom je uvijek iznova slušao kako oboljeli od raka u terapijskim seansama govore: „Koje li štete da sam čekao da spoznam mudrost toliko dugo do trenutka dok je moje tijelo već napola uništeno od raka.“
Zaključak
Najveći izazov pustinjskih očeva našeg doba i moderne psihoterapije leži u radikalnosti s kojom se u fokus stavlja spoznaja samog sebe.
Za pustinjske očeve put do zdravog života nije imao prečice. Čak kad bi u slijeđenju svoje strasti preuzimali druge tada kulturalno raširene tehnike poput askeze, samoće ili izdržljivosti, cijelo su vrijeme bili svjesni nužnosti strpljivog ovladavanja samima sobom.
Posljedica njihovog držanja iznenađuje nas danas tim više, što naš tehnički i znanstveno orijentiran svijet poznaje tisuću načina jednostavnih manipulacija patnjom i jednako toliko mogućnosti da skrenemo pogled s vlastitih lekcija.
Možda poruka koju su nam ostavili ljudi pustinje ima toliko jaki prizvuk upravo stoga što su nas uputili na nešto što u sve većoj instrumentalizaciji životnog stila modernog doba prijeti da bude izgubljeno.
Razumjeti jezik duše; „Očevi pustinje kao terapeuti“
Dr. Daniel Hell, Zurich, Prilog kongresu „Život na izvoru“, lipanj 2007.
bglavac
irida
