Moje direktno iskustvo "JA JESAM SVJESNOSTI" ide ovako: Prilikom jednog sjedenja u sali za meditaciju, (to je bilo prije nego sam se fizički susreo sa Swamijem), u jednom trenutku osjetio sam da gubim normalnu budnu svijest, i odmah potom počela mi je istjecati Životna struja iz solarnog pleksusa. Taj osjećaj umiranja toliko me prepao, da sam osjetio smrtni strah. Zaista je pomalo jezovit osjećaj kada svjesno znaš da umireš, a još uvijek si vezan za svoje fizičko tijelo. Kako sam osjetio taj jezoviti strah, kao da se neki "eterički" mišić stegao na mjestu solarnog pleksusa, i u tom trenu proces umiranja odnosno istjecanja života  naglo je stao. Tada su mi se munjevitom brzinom na ekranu svijesti pojavile Swamijeve riječi upozorenja: 

  "Kada se to desi ne boj se, pa čak i ako "umreš", imat ćeš oslobođenje (mukti, mokšu,uskrsnuće) !"

         Sada bih zaplakao od ganuća kad se sjetim tog događaja. Svega se vrlo živo sjećam, premda se to događalo u ljeto davne 1982.g. Nastavit ću sa opisom nakon opisa  Ramanine "smrti i uskrsnuća"...       Upravo Upravo o tom strahu govori Ramana Maharši u slijedećem citatu:

         "Ne dopusti da se u tebe uvuče sumnja i Najvišoj Stvarnosti. Traži onoga tko sumnja i sigurno ćeš se stopiti sa Vrhovnim. Ako se plašiš da ćeš se izgubiti i nestati u takovom sjedinjavanju sa Vrhovnim Jastvom, znaj da je avet "ja" - misli, majka tog straha. Potraži taj "ja", i obmana će dati petama vjetra. Tada čvrsto utemeljen u svom Jastvu, slobodan od ograničenja, suvereno ćeš duhovno vladati. Ako nisi sposoban tražiti svoje Jastvo, predaj se nekome superiornijem, tko je spoznao svoje Jastvo. Njegov sveprostirući sjaj, prosvjetlit će one koji Mu pristupaju."

        I samog Ramanu je još u mladenačkom dijelu života često uznemiravao strah od smrti. Kako to jednostavno više nije htio trpjeti, odlučio je  odsimulirati stanje smrti, te  vidjeti što će se desiti. Legao je na pod i počeo dobivati sve simptome smrti. Evo što je On sam poslije rekao o tom svom iskustvu:

        "Sada je smrt došla, što to znači? Što je to što je umrlo? Materijalno tijelo umire. U trnu sam oddramatizirao prizor smrti. Opružio sam svoje udove i ukrutio ih. Zadržao sam dah. "Vrlo dobro" - rekao sam sebi" - "ovo tijelo je mrtvo, doći će ljudi, odnijeti ga u krematorij i pretvoriti u prah. Ali kad je tijelo mrtvo, jesam li i Ja mrtav? To tijelo, da li je to Ja? Ono je nepokretno i što više, osjećam svoju osobnost odvojeno od njega. Ja sam dakle besmrtni duh transcendirajući tijelo koje je jedino podložno smrti". Sve mi se događalo vrlo intenzivno, bez potrebe da se izrazi, već kao živa istina percipirana direktno i bez dodatka. Strah od smrti je iščeznuo potpuno i konačno. Ta svjesna i direktna prisutnost "Ja" - Jastva, potpuno neovisna od fizičkog tijela, nastavila se bez prekida."

(Samo radi pojašnjenja, kada Ramana ovdje govori o osobnosti on pod tim pojmom podrazumijeva Jastvo ili individualnu čistu Svijest).

                          

         Nastavak prekinutog opisa....

.......Nakon što sam postao svjestan Swamijevog upozorenja i Njegove žive prisutnosti, strah je isti tren nestao, i osjetio sam veliku ljubav prema Učitelju, i kao da me više nije bilo briga za vlastiti život. Nisam se više ljubomorno držao života, nisam ga više pod svaku cijenu želio sačuvati, i tako je životna struja istekla do kraja, i tada u trenuću oka našao sam se življi nego ikad. Umjesto smrti kao da sam oživio i bio sam  svjestan samo Sebe. Samo "Ja Jesam" svjesnost je bila prisutna. Svijest Jednote bez bilo kakve ideje i bez svjesnosti tijela. Postojao sam samo JA, Čista Svijest svjesna same sebe, beskrajni Ocean Svjesnosti sam po sebi ili sam u sebi. Milošću svog voljenog Učitelja doživio sam svoje istinsko Biće - Kevala Nirvikalpa Samadhi, i ponovo se, nakon nekog vremena, vratio na relativni nivo svijesti.

Poslije, čitajući knjigu "Razgovori sa Ramanom Maharšijem", (str.142)  pročitao sam da je i Swami Vivekananda imao isti doživljaj sa svojim Učiteljem Sri Ramakrišnom. Ramana Maharši kaže: "Vivekananda ne bi mogao otići u Samadhi da Ramakrišna nije bio u njemu." * Vivekananda se proslavio popularizacijom Vedante (Univerzalne Religije) u čitavom svijetu. On je pored Narayananandinog Učitelja Šivanande Mahapuruše, bio jedan od dvanaestorice odabranih učenika velikog indijskog sveca i mistika Sri Ramakrišne.

           Nakon što sam se ponovo vratio na relativni nivo budne svijesti, osjetio sam snažno orgazmičko blaženstvo u grlenoj čakri. Kao da mi je neka bujica orgazmičkog blaženstva tekla van iz grla. Poslije je čitavo tijelo oblio osjećaj blaženstva. Još oko sedmicu dana bio sa kao uznesen na nebo, pratio me neopisivo blaženi osjećaj slobode i radosti. Samo sam se smijao, sve mi je bilo smiješno.

            Nakon oko sedmicu dana osjećaj je polako počeo bljediti, ali od tada sam počeo vježbati svjesnost u svakom trenutku:"Tko sam u stvari ja?". To iskustvo kao da već ovdje na zemlji doživljavam Božje kraljevstvo više se nije ponovilo u tom intenzitetu. Nakon toga, mnogi dijelovi Novog Zavjeta koje baš i nisam najbolje razumio, sada su mi otvorili svoje značenje i smisao. Shvatio sam da je to iskustvo, ono na što je Isus mislio pozivajući ljude da se obrate i osvoje Božje kraljevstvo.

*Taj doživljaj ulaska (stapanja sa mnom) imao sam i ja sa svoji Guruom.

         Moje vlastito iskustvo primanja Duhovnog tijela ide ovako: Nakon inicijacije (Mantra-Dikše), kada sam bio u vrlo opuštenom stanju duha, Swami je ušao u mene svojim Duhovnim tijelom. Vidio sam ga u viziji tako jasno kao u normalnom budnom stanju. Stao je ispred mene na oko pet metara u svojoj svjetlo-narančastoj haljini, sav obasjan božanskom Svjetlošću i netremice me gledao u oči. Bio sam kao ukopan, ali osjećaj pozitivnog uzbuđenja je sve više i više rastao.

Počeo mi je prilaziti, i dalje me netremice gledajući ravno u oči. Uzbuđenje je bivalo sve veće. Kada mi je prišao sasvim blizu, da smo se skoro mogli dotaći, gledajući me dubokim, toplim pogledom, samo je ušao u mene i stopio se sa mnom u Srcu. U području Srca sam osjetio snažno orgazmičko blaženstvo koje se potom proširilo po čitavom tijelu, tako da sam se osjećao potpuno blaženo. To se dogodilo u Gyllingu u Danskoj u N.U.Yoga Ashramu 1982.g. za vrijeme mog prvog susreta sa voljenim Učiteljem.

        Otvorenost i ljubav koju sam gajio prema Swamiju bila je tako snažna da sam se doslovno tresao od uzbuđenja u njegovoj blizini u tim prvim danima mog boravka u Ašramu. Njegova Milost nema granica ako joj se samo otvorimo.