Jungovo istraživanje sinkroniciteta bilo je popraćeno različitim obrascima i akauzalnim skupinama događaja, koji su se zbivali u njegovom vlastitom životu. Poseban primjer, vezan uz temu ribe, zabilježen je u njegovom eseju o sinkronicitetu. U mnogim europskim zemljama 1. travanj proglašen je Danom riba. Upravo je tog dana Jung radio na simbolizmu ribe, a kad mu je stigao pacijent, ovaj mu je pokazao sliku ribe i komad veza na kojem je bila izvezena riba. Sljedećeg dana, drugi mu je pacijent ispričao san o velikoj ribi, koji je sanjao noć prije. U vrijeme zapisivanja tih događaja, otišao se prošetati pored jezera i tamo je ugledao veliku ribu. 

  Sam Jung pridaje važnost ovom obrascu ribljih događanja. Međutim, oni se mnogim čitateljima neće učiniti ništa više do običnih podudarnosti. Za Junga je njihova važnost proizlazila iz jakog osjećaja smisla kojeg su oni za njega imali. Vjerojatno su zanimljiviji oni događaji koji su se zbivali njegovim pacijentima tijekom terapije - kao što je pojava ranije spomenutog zlatnog skarabeja. U takvim situacijama u kojima su pacijent i psihijatar sposobni zajedno aktivirati duboke sile nesvjesnog, može se povoljno djelovati na događanje sinkroniciteta.

  Ovo je potvrdilo istraživanje švicarskog analitičara Arnolda Mindela. Mindel je započeo svoje profesionalno usavršavanje kao fizičar, ali se kasnije prebacio na jungovsku psihologiju, studirajući je u Zürichu. Njegovo zanimanje za sinkronicitet i mogućnost suglasja između fizike i psihologije, dovelo ga je do toga da provede anketu putem upitnika, koju je slao brojnim jungovcima. Kada se Mindelov rad uzme zajedno s Jungovim i drugim komentatorima, moguće je dobiti profil sinkronih zbivanja. Kao što je Jung ranije naglasio, u samoj je prirodi sinkroniciteta da ima smisao, a osobito da se povezuje s dubokom aktivacijom energije iz dubine psihe. Kao da je sklop obrazaca unutar nesvjenog uma praćen fizičkim obrascima iz vanjskog svijeta. Posebice, kada su psihički obrasci na rubu prijelaza u svijest, tada sinkroniciteti dosežu svoj vrhunac. Osim toga, oni uglavnom nestaju kako osoba postaje svjesna nove povezanosti sila unutar svoje ličnosti.

  Zbog toga su sinkroniciteti često povezani s razdobljima preobrazbe; primjerice, rođenja, smrti, zaljubljivanja, psihoterapije, snažnog stvaralačkog rada, te čak i kod promjene zanimanja. Kao da unutarnje preslagivanje uzrokuje vanjske odjeke ili kao da se proboj "mentalne energije" širi prema van u fizički svijet. Prasak iz Jungove police za knjige je čisti primjer jedne takve eksternalizacije. Arnold Mindel daje primjer jednog psihotičnog pacijenta koji se proglasio Isusom, stvoriteljem i razarateljem svjetla. U tom je trenutku držač sa svjetiljkom pao sa stropa i oborio ga.

  Krajnji primjer oslobađanja takve psihičke energije se događa kod "kockara", osobe koja mora sve riskirati na zadnju preostalu metaforičku kartu. U mnogim slučajevima pacijent je stigao do kraja svojih snaga iscrpivši sve izvore i bez preostale nade. To se može simbolički prikazati kao čovjeka koji je stigao do posljednjih vratiju zamka, nekoga kome je preostala još jedna čarobna želja ili kao osobu koja se suočava sa zmajem ili je na rubu smrti. U takvim se okolnostima sve energije usmjeravaju i koncentriraju na posljednje otvaranje karte i događaju se sinkroniciteti.

  Mindel priča o jednom psihijatru koji je već bio na rubu pameti, pokušavajući liječiti jednu pacijenticu. Bez obzira što činio, nije mogao doprijeti do nje. Jednog dana, u stanju jakog stresa, sanjao je da ju njen suprug pokušava odvući u donji svijet i tada ga je probudilo kucanje na vratima ordinacije - na kojima nije bilo nikoga. Njegova intuicija mu je govorila da je pacijentičin suprug bio na neki način odgovoran za to kucanje i tijekom seanse to joj je ispričao. Na njegovo iznenađenje, ona mu je priznala da je njen suprug umro prije nekoliko tjedana.

  Terapeut, suočen s naizgled nemogućim zadatkom, uključio se u sinkronicitet u vidu kucanja na vrata ordinacije i sna o mrtvom suprugu. Otada se komunikacija između liječnika i pacijentice poboljšala i to je na kraju dovelo do izliječenja.

  Pojava sinkroniciteta između sna i jave nije neobična, niti je ograničena na situacije "posljednjeg utočišta." Anthony Storr, autor knjige Najvažnije od Junga, ispričao mi je da je njegova supruga sanjala da su joj odsjekli glavu. Iste je noći oksfordski velikodostojnik legao na tračnice i vlak mu je odsjekao glavu. G.H.Lewis, dugogodišnji prijatelj pisca Georga Eliota, ispričao je sljedeću priču o Charlesu Dickensu:

"Dickens je sanjao da se nalazi u sobi gdje su svi odjeveni u grimizno. Naletio je na damu koja mu je bila okrenuta leđima. Nakon što se ipričao, ona se okrenula i bez ikakvog povoda rekla "Zovem se Napier."

Nikog nije poznavao s imenom Napier, niti mu je lice bilo poznato. Dva dana kasnije prije čitanja teksta, u čekaonicu je ušla njegova znanica praćena nepoznatom damom odjevenom u grimiznu pelerinu. Znanica je rekla da mu se dama želi predstaviti. "Nije valjda gospođica Napier?" našalio se. "Da, gospođica Napier." Iako lice koje je sanjao nije odgovaralo licu gospođice Napier, podudarnost s grimiznom pelerinom i imenom bila je zapanjujuća".

  Sinkroniciteti se ne događaju samo onima koji su uznemireni ili izrazito osjetljivi, već  mogu uči i u živote onih koji su racionalni i skeptični. I zaista, Mindel je primjetio da oni katkada imaju takav učinak da poremete inače sređen i krut svjetonazor, pojavljujući se kao džokeri u kartama života.

  Neki sinkroniciteti započinju u vanjskom svijetu i tada, kako se otkriva njihov smisao, idu prema unutra. Takvi sinkroniciteti ovise o otkrivanju dubljeg značenja obrazaca i skupine fenomena koji se oko nas zbivaju. Oni mogu uključivati naše povezivanje s okolinom na poseban način, predosjećajući događaje ili osjećajući neki pozadinski obrazac svijeta. Jedan od primjera je Jungov slučaj s motivom ribe. Netko također može izdvojiti slučajeve u kojima se čini da su umjetnici i pisci predosjetili veće događaje ili društvene promjene puno prije nego što su se dogodili. Zanimljiva podudarnost zbila se s astronomima iz knjige Guliverova putovanja Jonathana Swifta, koji su znali da Mars ima dva mjeseca i to davno prije nego što su zvjezdoznanci bili u stanju izvršiti takva promatranja. Još je kobniji roman M.F.Mansfielda iz 1989. o golemom prekooceanskom brodu Titan, najvećem ikad izgrađenom, koji je plovio Atlantikom s bogatim i poznatim putnicima. Pošto je bio opskrbljen nedovoljnim brojem čamaca za spašavanje, Titan, kao i pravi Titanik koju godinu kasnije, udario je u ledenjak i potonuo.

Možda su još zanimljiviji njemački filmovi iz 1920-tih godina koji predosjećaju psihološka previranja koja su eksplodirala u eri nacizma. F.W. Murnauova Nosferatu govori o pošasti koja hara zemljom i pokazuje kako su ugledni građani obuzeti krvavim lovačkim nagonom. Robert Weine u "Kabinetu doktora Caligarija" opisuje mjesečara kojeg ludi doktor koristi kao sredstvo za ubojstvo. U doktorovom sanatoriju pacijenti djeluju normalno dok je osoblje ludo.

  Posebno upečatljiv primjer sinkroniciteta ili akauzalne povezanosti s okolinom nalazi se u priči sinologa Richarda Wilhelma o vraču koji može izazvati kišu, jer sadrži bit kineskog svjetonazora u kojem čovjek i priroda oblikuju posebnu cjelinu. Neko kinesko selo ostalo je nekoliko tjedana bez kiše, te su poslali po vrača. Kad je starac stigao odmah se smjestio u kuću predviđenu za njega i u njoj je ostao sve dok se kiša nije pojavila, ne napravivši niti jedan obred. Kad su ga upitali na koji je način izazvao kišu, starac je objasnio da nije bilo nikakvog djelovanja na uzrok. Stigavši u selo shvatio je da je prisutno stanje nesklada što ima za posljedicu nedjelovanje prirodnih procesa na način kako bi trebali. To je također utjecalo i na njega te se povukao u kolibu da bi se pribrao. Kad se povratio njegov unutarnji sklad i kad je uspostavljena ravnoteža tada je pala kiša, pošto je to njen prirodan obrazac po kojem djeluje.

  Ova priča sadrži elemente kretanja prema unutra i kretanja prema van, dinamike između fizičkih i mentalnih aspekata univerzuma. Međutim, postoje također sinkroniciteti koji se čine da su samo iznutra i nemaju značajna fizička očitovanja. U to, primjerice, mogu biti uključeni akauzalni obrasci snova, sjećanja, misli, simbola i opažanja, koji se izražavaju kroz podudarnosti ili skupine događanja između različitih ljudi. Očit primjer takvih sinkroniciteta su istovremena otkrića znanstvenika, koji jedan s drugim izravno ne komuniciraju. Znanstvenici često govore o idejama kao o "nečem u zraku," gotovo kao da se novi koncepti pretvaraju u radio-prijenose, sami po sebi cjeloviti, čekajući da ih pokupi odgovarajuči prijemnik. Jedan od najpoznaijih primjera takvog podudarnog otkrića je onaj o teoriji evolucije.

  Charles Darwin, poslušavši savjet svog prijatelja Sira Charelsa Lyella, započeo je s pisanjem svoje teorije evolucije novih vrsta:

... Završio sam oko polovicu posla na ovom projektu. Ali moji su se planovi srušili  u rano ljeto 1858. Godine kad mi je gosp. Wallace, koji je se tada nalazio na Malajskom arhipelagu, poslao esej Tendencije vrsta da se odvoje od originalnog tipa koji je sadržavao potpuno istovjetnu teoriju kao što je moja.

Znači da je jedna od najrevolucionarnijih znanstvenih teorija otkrivena od dvoje ljudi koji su radili potpuno neovisno jedan od drugoga. Istog je značaja i neovisno otkriće diferencijalnog računa od strane Newtona i Leibnitza.

  Ono što zapanjuje je što se sinkroniciteti mogu naći kod usporednog razvoja misli na potpuno različitim područjima. Postoji mogućnost da je teorija evolucije jednostavno čekala da bude otkrivena, međutim, kako objasniti sljedeće primjere našeg sve većeg razumijevanja prirode svjetlosti? Negdje sredinom šesnaestog stoljeća, Vermeer i drugi slikari koji su djelovali u Nizozemskoj, zainteresirali su se za unutarnju prirodu svjetlosti, kako svjetlost djeluje pri ulasku u sobe kroz vrata, prozore i sitne pukotine, kao i za njegovu transformaciju prilikom prolaska kroz obojena stakla. U to isto vrijeme, Isaac Newton koristio je prizmu da bi istražio sastav svjetlosti prilikom ulaska kroz prozorko krilo njegove sobe u Cambridgeu.

  Dvjesto godina kasije slikar Turner slikao je svjetlost poput vrtloga; energetske sile koja rastvara oblik i koja bi se mogla usporediti s uzburkanim pokretima vjetra, kiše i valova. Nešto kasnije fizičar Maxwell iznio je svoju teoriju valova elektromagnetskog polja po kojoj je svjetlost rezultat zajedničke revolucije (kružno ketanje) električnih i magnetskih valova jedan oko drugoga. U vrijeme smjene stoljeća impresionisti su uzimali svjetlost kao čistu silu koja proizvodi i rastvara oblike i koja može biti razbijena na svoje sastavne atome dojmljivosti. Logičan nastavak ovog rada bio je poentilizam u kojem je cijela priroda svedena na točkice ili kvante boja. Nekoliko godina kasnije ista je ideja obrađena u fizici od Plancka i Einsteina kao kvantna teorija svjetlosti i materije.

  Postoje li takvi koncepti i uvidi u nekom uvijenom, simboličnom obliku unutar nesvjesog uma? Ili se pojavljuju u prirodi, ne izravno, već na neki skriven način koji se tada otkriva jezikom umjetnosti, književnosti, glazbe ili znanosti? Mnogi primjeri podudarnosti idejnih pokreta, osjećaja i misli među nepovezanim grupama i znanstvenim područjima nameću pomisao da iza tih podudarnosti i sinkroniciteta leži dublje značenje.

  U blažem obliku, Arnold Mindel je zapazio sinkrona kretanja kod parova gdje jedan partner prolazi kroz dramatično iskustvo dok je odvojen od drugog partnera. Primjerice, nije ništa neobično za muža ili ženu da iskuse neku duboku unutarnju promjenu dok je drugi patrtner podvrgnut psihoterapiji u drugom gradu ili državi. Takva čudna zbivanja ne moraju biti toliko rezultatom "psihičke veze" ili mentalne komunikacije koliko govore o odvijanju istovrsnog zajedničkog procesa koji leži iza individualne svijesti smještene u vremenu i prostoru.