Svaka negativna namjera koja se prevlada donosi nam novu snagu. Kada smo doista spremni otkriti tko smo i kada smo spremni da se odreknemo starih negativnih obrazaca razmišljanja, osjećanja i djelovanja, pronaći ćemo neizmjerno bogatstvo u sebi. Shvatit ćemo da jedino što trebamo žrtvovati je negativnost u nama, znači strah, taštinu i samovolju. U biti se ne odričemo ničega, a dobivamo sve.
Svi oni koji su duže s nama i koji rade na sebi, znaju koliko su snage dobili i kako lakše rješavaju svoje probleme, jer sada znaju da im ništa ne dolazi što bi bilo bez smisla, kako je Plan savršen, a Bog pravedan. Naravno, i oni koji su napredovali, još uvijek se moraju baviti s obranama, kao i s još nerazriješenim negativnostima, otporima i iskrivljenjima.

Da bismo to napravili moramo prvo vidjeti i prihvatiti te negativne značajke naše ličnosti, jer je to neophodni uvjet da bi smo ih razriješili. Nemoguće je razriješiti nešto što ne poznajemo, što ne posjedujemo i ne izražavamo.
Najvažnija točka na putu samospoznaje je svjesnost o negativnim namjerama. Negativne namjere treba razlikovati od negativnih crta, pogrešnih shvaćanja i destruktivnih osjećaja. Govorili smo da je negativna namjera nesvjesna i predstavalja suprotnost pozitivnoj namjeri koja je u svjesnom dijelu ličnosti, i koja je pozitivna. Drugim riječima to znači da ono čega se bojimo, da to nesvjesno želimo, i da što god doživljavamo, to također nesvjesno želimo. To je stav ranjenog djeteta u nama koje ne želi davati, voljeti, doprinositi, primati i živjeti dobro. To može svjesnom dijelu naše ličnosti izgledati apsurdno, jer svjesno mi želimo sve najbolje. Ali ranjeno djete u nama želi mrziti, biti zlobno i povlačiti se od ljubavi i života - čak i ako to uzrokuje patnju i lišavanje.

Ovu tvrdnju je teško za shvatiti onima koji nisu svjesni da u sebi imaju fragmente psihe djeteta od 4 -10 godina, koje nazivamo ranjenim djetetom, a taj dio nas ima kriva vjerovanja i emocionalno je nezreo. Da bismo se mogli razviti od izvanredne je važnosti razumijevanje tog dijela nas samih. Dovoljno je da je jedan mali dio u toj negativnosti, dok znatniji dio nas teži prema onom suprotnom. Ali bez obzira koliko je mali taj dio nas, on ima magnetsku moć nad našim životom zato jer je neprepoznat. To je neprijatelj za kojeg niti ne znamo da postoji, a stalno nam pravi poteškoće koje kao da nemaju veze s nama, i to stvara neizrecivu patnju i bespomoćnost.

Kada prepoznamo takvu negativnu namjeru u sebi vidimo kakav utjecaj ima takav uništavajući stav i to može biti šokantna spoznaja. Otpor da vidimo negativne namjere u sebi je zbog toga što mi ne želimo vidjeti da se nalazimo unutar takve besmislene destruktivnosti i negiranja. Govorimo o nesvjesnom dijelu ličnosti, koji bi mogli vidjeti da to želimo, ali nas strah spriječava da to učinimo. Ranjeno dijete misli da mora biti savršeno da bi preživjelo. Uskoro ćemo početi govoriti o podsvjesnom dijelu ličnost kojeg da bismo osvjestili treba puno truda i rada na sebi.
Kada konačno vidimo negativne namjere to je pravi blagoslov. Spoznaja da mi sami podsvjesno želimo izolaciju, samoću, neprisustvo ljubavi, mržnju i prkos, a da to nije neka sudbina koja nas nepravrdno pogađa, predstavlja glavni ključ da to promijenimo (zamisliti da smo postigli željeno).
Trebamo razlikovati negativnost u nama i naše negativne namjere. Negativnost obuhvaća preširoki pojam. Ona također uključuje mane, neprijateljstvo, krivo viđenje stvarnosti, zavist, mržnju, strah, ljutnju, ili nešto drugo. Negativna namjera je ustrajavanje na negiranju sebe samih i života. Kada otkrijemo negativne namjere, više se ne možemo tješiti riječima da smo takvi kakvi jesmo i da se ne možemo mijenjati. Shvaćamo da je naš život rezultat naših odabira i odluka. A odabir porazumijeva mogućnost da odaberemo drugačije. Drugim riječima, mi na dubokoj razini otkrivamo da smo slobodni.

Na svjesnom nivou nama doista izgleda nevjerojatno da imamo takve negativne namjere. Da bi ih otkrili potebno se je boriti, truditi, imati strpljenja sa sobom i prevladavati unutarnji napor. Istinsko bavljenje s negativnim namjerama je glavna kriza u životu neke osobe i predstavlja prekretnicu u životu. To nije nešto što ćemo slučajno otkriti.
Pogledajmo sada stupnjeve u prevladavanju negativnih namjera. Kako počinjemo raditi na sebi u početku smo potpuno nesvjesni takvih negativnih namjera u sebi. Možemo biti svjesni nekih svojih mana i destruktivnih stavova, nekih neurotičnih ponašanja i osjećaja, ali to nije isto kao i svjesnost o negativnim namjerama. Kako rad na sebi napreduje i kako stičemo dublje uvide u sebe, počinjemo sve više prihvaćati svoje osjećaje, one dobre i one bolne. Stičemo objektivnost i snagu. Sve iskreniji smo sa sobom i konačno otkrivamo namjerno negiranje svega dobrog u našem životu. Postajemo svjesni da se ranjeno dijete boji sreće jer misli da je ne zaslužuje, pa sreća znači da će biti kažnjeno. Otkrit ćemo da što se jače osjećamo frustrirano zato što ne postižemo ono što jako želimo nešto, da su to veće negativne namjere, a u skladu s njihovom snagom, mi smo manje skloni da se s njima bavimo. Dakle, što više nešto želimo, a ne uspijevamo, to je jači otpor u nama da to i ostvarimo, ili negativna namjera. A što je negativna namjera jača, to manje imamo volje da je spoznamo. To je taj začarani krug.

Jako je teško sebi priznati da nesvjesno spriječavamo ono što najviše želimo. Da radije biramo prkos i mržnju, čak i pod cijenu patnje. Ali kad to jednom spoznamo, otvorit će se vrata prema slobodi, čak i prije nego smo spremni zakoračiti kroz ta vrata. Čak i prije nego što smo spremni napraviti novi izbor, sama spoznaja da mi to možemo učiniti, donosi nam stvarnu, a ne lažnu nadu.
Međutim, da bismo se promijenili nije dovoljna sama spoznaja negativnih namjera. Postoji mnogo razloga da iako smo svjesni negativne namjere, da se je nismo spremni odreći. Postoji strah od nepoznatog, strah od povrede i poniženja, odbijanje proživljavanja bola, onog sadašnjeg i onog prošlog. Negativan stav je tako obrana od stvarnih osjećaja. Ustrajavanje na negativnim namjerama je je također izbjegavanje pruzimanja odgovornosti za vlastiti život, odbijanje da se prihvate teškoće u životu da bi se kroz njih raslo, to je naše inzistiranje da prisilimo "loše" roditelje da postanu "dobri" roditelji, jer smo našim jadom u djetinjstvu to radili. Negativne namjere su sredsvo da kaznimo život, tj. roditelje.

To je često bio jedini način koji je dijete imalo da bi preživjelo. Otpor je služio da bi se sačuvalo samopoštovanje. U odraslom dobu taj je otpor destruktivan, jer danas imamo izbor. Što nas uistinu spriječava da kažemo: "Ne želim mrziti, želim voljeti. Ne želim se više povlačiti, već želim dati najbolje od sebe. Ne trebam svoj prkos, želim ga se odreći. Želim davati i podjednako primati."
Da bismo to riješili moramo vidjeti s kojim dijelom nas se poistovjećujemo, odnosno da li smo svjesni svih dijelova naše ličnosti. Ako mislimo da smo samo ego - svjesni, voljni i djelujući dio nas - mi se ne možemo promijeniti, jer nismo svjesni naše istinske ličnosti. Rekli smo da ego mora biti u službi istinske ličnosti da bi se mogli mijenjati. Ako se poistovjetimo samo s istinskom ličnosti, a nismo svjesni negativnosti u nama i maske, to postaje bijeg od stvarnosti i stvaranje privida. A kada se poistovjetimo samo s negativnošću u nama, tada vjerujemo da je to sve što postoji u nama, i tada je promjena nemoguća. Međutim, kada smo svjesni da imamo negativnost u sebi i masku, ali da je to jedan dio nas, te da postoji istinski dio ličnosti, tada ego može odlučiti da vidi negativnost ili masku, da prizna te dijelove ličnosti sebi i drugima, i da ih tako rješava. Kada smo svjesni tih djelova naše ličnosti, tada možemo osjetiti stvarne osjećaje i iskreno ih doživjeti. Više nema potrebe da negiramo bol. Mi više ne trošimo snagu da ne bismo osjetili sve svoje osjećaje. Ego radi posao razlikovanja i služi istinskoj ličnosti.

Kad odlučimo da ne činimo iz negativnog dijela ličnosti osjećamo samopoštovanje, jer smo savladali jedan dio nas i to nam daje novu snagu. Ličnost je obično rascjepljena, pa katkada čini iz negativnog dijela, katkada iz maske, a katkada iz istinske ličnosti i to stvara podjelu unutar ličnosti koja stvara napetost i bol. Kad god smo u jednom djelu naše ličnosti to nam izgleda kao jedina stvarnost. Zato je važno da budemo svjesni iz kojeg dijela nas dolaze naši osjećaji, misli i djela da bismo se mogli mijenjati. Ali prvo se moramo obavezati samima sebi da ćemo pronaći istinu o nama samima. Kada se nesvjesno poistovjećujemo s negativnošću, tada nam odricanje od tog dijela izgleda kao uništenje, jer vjerujemo da smo to mi u cjelosti. To je ona crno bijela tehnika ranjenog djeteta u nama, dakle, ili smo loši ili dobri, a zapravo ne znamo tko smo. Tada koristimo lažnu vanjsku fasadu, masku, da bismo prikrili negativnost od nas samih, ali i od drugih. To nije svjesna odluka, to je više nerazgovjetan osjećaj ili klima u nama.

Kada vjerujemo da smo loši, i da nitko drugi nije tako loš kao mi, mi se ne možemo mijenjati. Osjećamo se živima samo kad ispucavamo negativnost, jer maska je stagnacija zbog pretvaranja. Rezultati istraživanja pokazuju da ljudi smatraju negativnost interesantnom, a tzv. dobro dosadnim. To je zato što se istinsko dobro miješa s maskom ljubavi.
Kako pronaći put iz takvog stanja? Prva stvar koju treba napraviti je da se upitamo što će se dogoditi ako se odreknemo negativnih namjera. Da li je to sve što postoji u nama? Sama činjenica da smo sebi iskreno postavili to pitanje već otvara vrata promjeni. Shvaćamo da onaj koji postavlja pitanje da je jači od svoje negativnosti. Od tog trenutka bit će nam lakše čuti taj glas koji odgovara na novi način i koji je izvan naše negativnosti. Postajemo promatrač, objektivni svjedok naše negativnosti.
Pretpostavimo da ste rasli naviknuri da sebe doživljavate kao jaku, hladnu i drsku osobu. Odreći se takvog stava izgleda vam kao da ćete propasti. Ali propast će samo negativnost u vama, a ne i istinska ličnost gdje se nalaze vaši stvarni osjećaji, pa stoga i vaše istinsko biće. Ako smo voljni osjetiti sve naše osjećaje, dobre i loše, znat ćemo tko smo. Tu leži naš izbor. Doživjet ćemo naše stvarne osjećaje, neke od njih poprilično bolne, ali ćemo tu bol puno lakše podnijeti, jer je to stvaran bol a ne onaj koji stvaraju negativne namjere.

Naš svjesni um može početi iskušavati pozitivne namjere. Možemo se igrati oblikovanjem novih misli, vaganjem novih mogućnosti i alternativa. To je uzbudljivo nastojanje koje nas ne sili da se počnemo mijenjati ako to ne želimo, ali nam omogućava da da isprobamo novi način razmišljanja. Samo istražite kako se osjećate kada pokrećete pozitivne namjere. Postanite mirni, zatražite pomoć Boga, slušajte sebe i počet ćete opažati uvijek prisutan glas istine i Boga u vašem srcu, koji će se sa svakim takvim korakom povećavati u svojoj jakosti i učestalosti. Nemojte vjerovati da morate postati drugačije osobe. Vi postajete ono najbolje što već jeste - vaša istinska ličnost.