Vi živite vječno - smrt ne postoji  

 Smrt je noć duše. Umrijeti u odsjaju vječnog života za dušu znači vječni dan.

Postavlja se pitanje: Zašto se toliki boje takozvane smrti? Zašto jeza, strah i potiskivanje onoga što je ipak svakom čovjeku očito dosuđeno? Je li ta predodžba „smrti“ što u ponekom čovjeku izaziva užas, paniku ili čak bespomoćno očajanje, možda proizvod neznanja, ne-htjeti-znati, posljedica krivog odnosa prema životu? U čemu je stvar?

Budući da se mnogi ljudi najčešće ne orjentiraju kozmički, ne bave se neiscrpnom kozmičkom energijom i ne gledaju izvan materijalnog opstanka, proces umiranja mnogima ulijeva strah.

Život ne može prestati živjeti. Život je nepresušna, neprekidno tekuća struja svjetla, božanske energije. Energija se ne gubi.

Naše zemaljsko rođenje već je sa sobom donijelo umiranje, jer svaki ljudski život ima kraj kojeg čovjek naziva smrću. Umiranje, nazvano smrću, neminovno je i prirodno kao i naše rođenje.

Tko poriče Boga, život, zatvara se prema svjetlu. On je nastanjen u carstvu sjena, u duhovnom neznanju, u nestvarnosti. On više ne opaža život kao takav, već je duhovno slijep, dakle duhovno mrtav. - „Smrt“ je dakle tama duše. Budući da mnogi ljudi smrt smatraju „krajem“ života, na Zemlji u ovostranom postoji mnogo duhovnih mrtvaca, a u onostranom, mnogo, vrlo mnogo duhovno mrtvih duša.

Svojim načinom postupanja podliježemo zakonu „uzroka i posljedice“, „sjetve i žetve“.

Sadržaji našeg ponašanja, - ono, što često ne priznajemo da djeluje u našem čuvstvovanju, osjećanju, mišljenju, govorenju i postupanju, u grižnji savjesti, u reakciji našeg živčanog sustava, - su upozorenja na ono, na čemu se temelji kompleks straha.

Da je vjera sama bila dovoljna, tada nam Bog ne bi preko Mojsija dao Deset zapovijedi, niti Isus Svoje pouke, koje čovjeku otvaraju Nebo, ako ih slijedi. Da je vjera sama bila dovoljna, tada bi nas Vječni sigurno savjetovao: Vjera sama je dovoljna; ostani slijep.

„Smrt“ je riječ kojom se isključuje život.

Božansko, pozitivno, savjest, dolazi nam preko duše. Opominjatelj, božansko kucanje, savjest, jest vječni Duh koji je vječni život.

Ako slušamo božansko, čistu savjest, ona će nas odvesti kući natrag u vječnu domovinu odakle smo izašli i gdje ćemo jednom opet živjeti u vječnosti. Put naše duše tamo prolazi preko „onostranog“, preko razina čišćenja.

Tko nauči osluškivati, osjećati što mu savjetuje njegova savjest, jer savjest iz duše je uvijek ono dobro, i tko si to rastumači da ubuduće čini dobro, njega malo pomalo napušta strah; osjeća se slobodan i nošen dobrom snagom, koja mu iz nutrine daje sigurnost i oslonac i čini ga sretnim. To je Praizvor, Bog.

Svaki zemaljski život je veliki dar iz beskrajne milosti, ljubavi i skrbi Vječnoga, Njegovom djetetu. Svaki čovjek je u zemaljskoj školi, kako bi kritički promislio o životu.

Ako postupate dosljedno, prema svojoj dobroj spoznaji, ako ste dakle u suglasnosti s istinskim Isusovim učenjem, tada time pružate ruku Njemu, Kristu, koji vam pomaže Svojim svjetlom, Svojom ljubavlju i mudrošću. Tada vas sve više vode dobre i svijetle snage života i dobro ste zaštičeni.

Tko je voljan preispitati se, kako bi u situacijama dana prozreo i spoznao sebe, taj je na dobitku. Njegove vlastite greške i promašaji sve ga manje plaše, on analizira, pročišćava, izvlači pouke za sebe i ide dalje. Tako nastaje spokojna savjest, prema tome sigurnost, prisebnost i postojanost u vlastitoj nutrini.

Riječ „smrt“ crkvi služi kao instrument za mučenje, onima koji su tijekom svog života posvećenog crkvi prijetili, držali ih u neznanju, tlačili krivnjom, mučili strahom, koji su umirali u očajanju, izvlačeći im i zadnji novčić iz džepa, dok im napokon nisu obukli mrtvačku košulju koja više nema džepova.

Trebalo bi nam biti jasno: Niti jedan čovjek ne može svoj zemaljski život prepustiti drugima, niti nekoj izvanjskoj religiji. Svakog čovjeka poziva veliki Duh da se profini i oplemeni svoj karakter. Kako bismo u tome uspjeli, imamo Božju mudrost u Njegovim zapovijedima i u poukama Govora na Gori Isusa, Krista, a danas nam se nudi cijeli, široko razvijeni spektar najviših božanskih pouka, uvijek u novim varijacijama, primjenjivih u svakidašnjici pojedinca, dostupnih svakome.

Reinkarnacija, ponovno utjelovljenje dakle, novom čovjeku pruža mogućnost, da u ovoj inkarnaciji ispravi pogreške, koje je napravio u prethodnim inkarnacijama.

Budući da se pri svakom utjelovljenju, sposobnost sjećanja na prijašnje egzistencije prekriva, svaki je zemaljski život potpuno nov.

U Bogu, vječnom Stvoritelju beskonačnosti je preobrazba, preoblikovanje - a ne uništenje.

U čitavoj beskonačnosti ne postoji ništa mrtvo - sve je energija, a energija je život. Život prožima kako ovostrano tako i onostrano.

Svemirska struja života nazvana svemirskom energijom, život, ne zna za prekid. Život je neuništiv. 
Život je energija, on je pogonska snaga. Pogonom energije odvijaju se životni procesi.

Životna struja koju nazivamo svojim dahom, također je svemirska energija.

Svojim disanjem mi smo priključeni na svemir, svemirsku struju života.

Sve što dolazi od Boga, kao na pr. naš dah, koji je život duše i smrtnog omotača, čovjeka, opet ulazi u Duha, u život. Duh, život u duši, uzima preko nje dah k sebi i omogućava da, nakon posljednjeg izdisaja čovjeka, duša opet nastavlja disati u drugom ritmu. To znači, da nakon posljednjeg izdisaja čovjeka duša udiše i diše dalje u jednom drugom ritmu.

Prema tome, kako mislimo (kao čovjek), kako se ponašamo, u nama se odvijaju procesi, koji vode profinjivanju i prožimanju naše duše i našeg fizičkog tijela, ili zasjenjenju, čime duša i tijelo dospijevaju u nisku vibraciju.

Sjedište duše nalazi se u blizini hipofize. Kao što smo čuli, eterično tijelo čistog duhovnog bića, - pa stoga i duša koja je potekla od njega, - izgrađeno je u strukturi duhovnih čestica.

Omotači duše su čovjekova svijest; oni se u fizičkom tijelu formiraju u takozvane centre svijesti, koji su poredani u blizini kralježnice. Omotači duše, centri svijesti, svojim zračenjem prožimaju svaku stanicu, svaku sastavnicu fizičkog tijela. Čovjekovo stanje svijesti proizlazi iz zračenja duše. Ukupno zračenje je čovjekova aura. 
Ti inteziteti zračenja, energetski omotači duše u tijelu, među ostalim tvore i informacijsku vrpcu, između čovjeka, duše i odgovarajućih planetarnih konstelacija, finijetvarnih carstava duša u kojima su pohranjeni čovjekovi unosi. Ta povezujuća, ujedno i informacijska vrpca opisuje se i kao srebrna vrpca, ili duhovna pupčana vrpca. Ta informacijska vrpca je takoreći i jedna vrsta provodnika boli.

Ako se na tijelu poduzimaju zahvati, kao na pr. obdukcija ili čak uzimanje organa, tada čovjek (pokojnik), preko vodiča bolova, informacijske vrpce, može bolno doživjeti obdukciju ili uzimanje organa. On neizrecivo pati. 
Upravo postupak uzimanja organa prividno umrli može doživjeti, jer tijelo proglašenog mrtvim pri uzimanju organa ne smije biti potpuno mrtvo, inače oduzeti organ više ne bi bio medicinski, kirurški upotrebljiv… Ova užasna situacija nažalost je prečesto gorka i bolna stvarnost.

Kad duša ide u utjelovljenje, dakle u inkarnaciju, kako bi u ovostranom živjela kao čovjek, tada ona sa sobom donosi svoje zemaljsko vrijeme, trajanje svog zemaljskog života. Ono počinje rođenjem i završava umiranjem, takozvanom smrću.

Duša vidi svoje povezanosti s ljudima, sve što je učinila drugima i kako su oni postupali prema njoj. Na duševnom tijelu duša osjeća patnju ili nevolju - sve ono, što je nanijela tadašnjim ljudima oko sebe, ali i životinjama i prirodi. Ovo spoznavanje sebe daje joj mogućnost, da okaje ono što je pohranjeno u ovom duševnom omotaču ili u aspektima duševnih omotača. Ovisno o opterećenju, u tada aktivnom omotaču duše ili omotačima duše, leži i prolaz u daljnje utjelovljenje, kako bi kao čovjek okajala i očistila mnogo toga, što si je natovarila i što na kraju krajeva obilježava čovjeka. 
Već u nekoliko zemaljskih godina duša ima priliku osloboditi se ponekog bremena, dakako postoji i mogućnost da se u zemaljskom tijelu ponovo optereti. Za i protiv inkarnacije, ona može prethodno odvagnuti, sa svojim zaštitnikom ili anđelom učiteljem, u carstvima duša. Ovaj je upućuje u smisao i svrhu zemaljskog života i u njenu zadaću. Tako se duša može odlučiti. Niti jedna duša ne ide u inkarnaciju bez pouke, bilo da je ona želi čuti i prihvatiti ili ne.

Umiranje, kako bi se dalje živjelo u drugom obliku, dio je zemaljskog života.

Zemaljski život je skupocjen! Trebali bismo si češće predočiti, da svakoj grešci koju napravimo, nasuprot stoje odgovarajuće vrline i snage koje potvrđuju život, koji možemo razviti potvrđivanjem i ispunjavanjem. To uvijek ovisi o nama kojim ćemo snagama dopustiti da djeluju.

Svaka smrtna borba je borba čovjeka sa svojom dušom. Čovjek hoće zadržati „život“ koji je ipak u duši – život besmrtne duše koja sada k sebi uzima dah, život.

Ljudi koji su živjeli svjesno, za vrijeme procesa umiranja, doživljavaju kako se u njima izgrađuje svjetlosni most, koji im prenosi želju da idu preko mosta.

Čim se duša potpuno odvoji od svog smrtnog omotača, ona se nalazi u drugom agregatnom stanju. Ona ima oblik, stas sličan ljudskom, ali je njegova tvar, takoreći njegova konzistencija, finija i laganija.

Odmah nakon tjelesne smrti, kao što je rečeno, duša najčešće stoji pored svog tijela. Ona može odašiljati u njega, takoreći ozračiti ga, eventualno čak i prožeti onda kad je još toplo, ali ga više ne može pokretati, niti se više izražavati, preko preminule guste tvari, tijela.

Nakon napuštanja tijela, u svom aktivnom duševnom omotaču, duša vidi neke od svojih preminulih rođaka. Ona ih vidi tako, kako ih je vidjela kao čovjek, njih, koji su tada također bili ljudi i koji ju, ovisno o okolnostima – prema tome kakav je bio njen odnos prema njima i njihov prema njoj – u drugom svijetu pozdravljaju i izražavaju joj dobrodošlicu.

Kako će izgledati daljnji život duše, nakon zemaljskog opstanka, ovisi o težini njenog opterećenja, odnosno o stupnju njene prosvijetljenosti.

Osvijestimo si da su „nebo“ i „pakao“ stanja svijesti koja sami sebi stvaramo.

Duše vezane za Zemlju ostaju dugo vremena kao duše među ljudima. One se vješaju na ljude, odnosno zaposjedaju i potiču ih na određene negativne postupke, koristeći pritom sve postojeće protivne, previše ljudske sklonosti za svoje sugestije, manipulacije i upravljanja.

Trebali bismo spoznati da je sve što nas snađe, bilo to pozitivno ili negativno, za nešto dobro i moglo bi nam služiti za nešto najbolje, ako u negativnom istaknemo pozitivno i potvrdimo ga, a negativno očistimo. Tko izgrađuje pozitivne snage postupajući po njima, taj u ruci ima ključ i opremu za istinsko življenje. S tom spoznajom on može prevladati duhovnu smrt.

Mudro postupa onaj koji koristi zemaljsko vrijeme, da istinsko blago, blago nutrine, otkrije i umnoži, tako da ono najbolje što dolazi od Boga, daje i teži tome da poklanja unutarnju radost. Tko istinski otkrije blago života, zadržat će ga tijekom zemaljskih dana i dalje iza smrti. Kada se zatim krug njegovog zemaljskog opstanka zatvori, njegova dobra djela žive dalje u onostranom, kao što i njegova duša ulazi u svijetla područja života, jer su životna djela bila dobra.

                                            Milan Troskot