Najprije nismo imali pojma o sebi. Rodili smo se, trzali nogama, mahali ručicama i razvijali se, ovisno o genetskim predispozicijama i pažnji roditelja. S vremenom, svijest o sebi i drugima se širila…

Između šeste i sedme godine, u našim dječjim perspektivama dogodila se jedna duboka promjena. Iz egocentričnog dječjeg svijeta u kojem smo stvarnost promatrali samo i isključivo iz 'ja', rodila se mogućnost zauzimanja perspektive drugoga.

Promjenu koja se u to vrijeme u dječjoj svijesti događa najjednostavnije je opisati pomoću sljedećeg eksperimenta:

· uzmite komad kartona koji je s jedne strane plavi, a s druge crveni i pokažite obje strane kartona djetetu

· karton postavite između vas tako da vi gledate u plavu, a dijete u crvenu stranu

· upitajte: "Koju boju ja vidim?"

Ako je pred vama petogodišnjak, odgovorit će: crvenu.

Ako je pred vama sedmogodišnjak, odgovorit će: plavu.

Petogodišnje dijete, makar je trenutak ranije vidjelo obje strane, živi u uvjerenju da svi drugi vide isto što i ono.

Sedmogodišnje dijete shvaća da njegova perspektiva nije jedina. Ovo shvaćanje (mali korak za čovjeka, ali velik za sedmogodišnjaka) je sjeme suosjećanja.

Sposobnost uočavanja i prihvaćanja perspektive drugoga je nešto što se nastavlja razvijati tijekom cijelog života. Iako, situacija na planeti nas tjera na zaključak da je razina suosjećanja u čovječanstva u stvari vrlo blizu egocentričnoj perspektivi petogodišnjaka. Ratovi, glad, onečišćenja, izumiranje životinjskih vrsta…

Postoji li uopće čovjek koji bi se zalagao za rješavanje sukoba ratom ili gomilanjem nuklearnog naoružanja, a da mu sposobnost uživljavanja u perspektivu drugoga nije ispod one elementarne, koja se razvija već oko šeste ili sedme godine života?

S godinama, suosjećanje postaje sve više stvar osobnog odabira. Globalna situacija nije rezultat djelovanja mističnih sila koje su se urotile protiv čovječanstva, već odraz razine individualne svjesnosti vodećih političara. Transformacija započinje u pojedincu, a pojedinac koji ima moć lako se može uhvatiti u iskušenju da se, umjesto suočavanja s vlastitom agresijom oštro zalaže za 'nužnu' ratnu intervenciju.

Čini se da čovjek na ovoj planeti ima vrlo široku paletu životnih mogućnosti. Majka Tereza i Adolf Hitler su (baš kao i svatko od nas) bili obični ljudi. I ona i on bi s pet godina odgovorili da je karton crven, a sa sedam da je plavi.

Autor: Tomica Šćavina

izvor: www.net.hr