Mogli bismo reći da postoji prava vrsta stida i kriva vrsta stida. Prava vrsta stida mogla bi se nazvati istinskim kajanjem ili žaljenjem. Bez te vrste stida uopće ne bi bilo razvoja, jer se nitko ne bi imao snage uhvatiti u koštac s negativnošću u sebi. Kriva vrsta stida je osjećaj krivnje koji je destruktivan. Ne moramo biti svjesni emocija koje stoje iza osjećaja krivnje, ali one bi se mogle izraziti ovako: "Ja sam toliko loš, za mene nema nade; ništa se ne može napraviti." Ovakav više ili manje svjestan stav stvara samosažaljenje, a ono što je još gore je to da ovakav stav onemogućava da se borimo i radimo na onome što je doista pogrešno u nama. Ne poštujemo sami sebe, pa se ne možemo tada ispravno boriti, jer smo pasivni tamo gdje bi se trebali boriti. Sami sebe sređujemo, pa se ne možemo razvijati. Nadalje, ovakav stav izaziva konflikt u nama, jer zahtijevamo poštovanje i ljubav od drugih dok istovremeno ne volimo sami sebe.

Zbog toga stvaramo začarani krug: što više negiramo sami sebe, to manje se možemo boriti za istinsku samospoznaju koja je osnova razvoja, a to opet smanjuje naše samopoštovanje. A što to više radimo, to više zahtijevamo ljubav od drugih da bi kompenzirali nedostatak samopoštovanja. ranjeno dijete u nama, ili nezreli dio ličnosti, vjeruje da ako dobijemo dovoljno ljubavi od drugih da ćemo biti sretni. No, ovakvo očekivanje čini nas samo ovisnim i bespomoćnim, jer sretni možemo biti samo ako se razvijamo u skladu s našim mogućnostima. Samo tako možemo rasti i razvijati se.
Nedostatak samopoštovanja nije rezultat naših grešaka, slabosti ili nedostataka, nego je rezultat pogrešne vrste stida. Ne trebamo biti savršeni da bismo mogli sami sebe poštovati. Ono što nam je potrebno je realno sagledavanje naše negativnosti da bismo je mogli mijenjati brzinom kojom možemo. Što ćemo više poštivati sebe, to manje ćemo zahtijevati od drugih da nas poštuju i tad ćemo se osjećati sve više sigurno. A budući da nećemo vršiti pritisak na druge oni će se osjećati slobodnim i biti će im lakše da nam daju ljubav i poštovanje.

Kriva vrsta srama dolazi od taštine koju povratno opet jača. Rekli smo da u nama postoji negativni dio sa svim svojim nedostacima - nezrelim emocijama i neistinitim vjerovanjima. Što manje smo svjesni tog dijela sebe, to više zavaravamo sami sebe, tj., ne prihvaćamo sebe kakvi jesmo u ovom trenutku. To opet onemogućava da se mijenjamo, jer ne vidimo što treba mijenjati. Varamo sami sebe i to smanjuje samopoštovanje koje tada tražimo od drugih, a to djeluje demotivirajuće na druge, pa to opet povećava našu ovisnost koja opet smanjuje naše samopoštovanje. To opet uzrokuje smanjenje poniznosti da bismo se hrabro mogli suočiti s onim što ne valja u nama, a to je taština.
Treba reći da mi intelektualno znamo da nismo savršeni, no to ne znamo emocionalno. Često je veliki rascjep između onog što znamo i mislimo i onog što osjećamo, pa zbog toga potiskujemo emocije. No, ne bi trebalo biti teško učiniti te emocije svjesnim samo kad bismo se potrudili da ih prevedemo u misli. Osjećajno još uvijek želimo biti savršeni, to je ranjeno dijete u nama. Budući da to nismo u stvarnosti, to izaziva ljutnju ili na nas same ili na druge umjesto da se potrudimo mijenjati. Pogrešna vrsta stida znači tada taštinu, lijenost, nepravdu i bijeg od stvarnosti, tj. onog što jesmo u ovom trenutku. A to onda stvara osjećaj krivnje i to ne zbog onog što stvarno jesmo u ovom trenutku, nego zbog toga što nismo savršeni. Ono što jesmo, i s negativnošću u nama, nikada ne bi stvaralo krivu vrstu stida kad bismo se prihvatili i počeli se, korak po korak, mijenjati. A to je jedino stvaran i konstruktivan način mijenjanja.

Krivi stav u nama donosi daljine poteškoće. Zbog taštine i zbog naše potrebe da nas drugi poštuju i vole pod svaku cijenu, mi se počinjemo odvajati od onoga što uistinu mislimo i osjećamo, počinjemo sakrivati ono što jesmo iza zida, iza maske. Ne usuđujemo se biti ono što jesmo zbog straha da će nas onda drugi prezreti i napustiti. rekli smo da što se manje poštujemo, to nam više treba poštovanje izvana. Tako stvaramo masku i počinjemo glumiti. A to nas za uzvrat čini još očajnijima i mi preziremo sebe još više. Začarani krug se nastavlja i vodi nas u sve dublje emocionalne konflikte sve dok ne smognemo hrabrosti i poniznosti da to počnemo mijenjati. Prihvatiti sebe znači vidjeti negativnost u nama i početi je konstruktivno transformirati. To znači prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i ne prikazivati se lažno drugima.

Tako dugo dok osjećamo tugu, ogorčenost, poraženost ili neravnotežu kada sagledavamo neku svoju grešku, mi nismo prihvatili sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. Prihvaćanje ne znači da želimo ostati u tom stanju nesavršenosti, to znači da je moramo prvo prihvatiti da bismo je mogli mijenjati. Nadalje, trebamo pronaći gdje emocionalno želimo da nam drugi gledaju kroz prste kod naših nedostataka kao kompenzaciju jer mislimo da se ne možemo mijenjati i poštovati sami sebe. Kad dovedete u svijest te nerazumne emocije, tad će vam ih biti lagano mijenjati.