Govorili smo u prošlim emisijama koliko je važno da prepoznamo iz kojeg dijela naše ličnosti reagiramo, da li iz ranjenog djeteta ili iz Istnske ličnosti. Osim što nam se vraća sve što činimo, važno je da prepoznajemo svoje djelovanje i zbog toga što ćemo onda prepoznati kako drugi utječu na nas, pa ćemo moći "okrenuti drugi obraz", tj. nećemo se dati uvući u tuđe drame i tako pozitivno utjecati na druge sprečavajući da se njihove greške pojačavaju, a možda i nauče nešto.
Pravilo je da osoba koja potiskuje svoju negativnost, mržnju i bijes, ili svoje ranjeno dijete, da onda te osjećaje pripisuje drugoj osobi. Ona svoje djelovanje prekriva naizgled objektivnim činjenicama, no ispod takve argumentacije idu negativni osjećaji. To je sistem "dvostrukih poruka," koji, ako se ne prepozna, izaziva da druga osoba također reagira iz ranjenog djeteta. Dakle, umjesto da prva osoba probudi najbolje u drugoj osobi, ona nesvjesno izaziva u drugoj osjećaj krivnje, pa ta druga osoba automatski odgovara pogrešnom obranom, dakle i ona djeluje iz ranjenog djeteta. Tada prva osoba ima "dokaz" da je ona "ispravno" djelovala, jer je druga osoba loša. Ona tako legalno opravdava svoju negativnost tuđom negativnošću, pa se ne mora mijenjati. Ona dobiva "dokaz" da smije biti ogorčeni "pravednik". Jednostavno rečeno, obrazac emocionalne eksploatacije se sastoji u tome da drugoga optužujemo za ono što sami radimo. Ukradu čovjeku novce i optuže ga da je lopov.

SLIKE ILI IMIDŽI

Do sada smo se radili na strukturama ličnosti, kao što su to maska, negativnost, ili ranjeno dijete u nama i Istinskom ličnosti. Govorili smo o prepoznavanju ranjenog djeteta u nama ili o negativnim namjerama u nesvjesnom. Danas idemo korak dublje i govorti ćemo o podsvjesnom sloju. Radi se o dubokom sloju ličnosti, koji za razliku od nesvjesnog sloja, ne možemo mijenjati snagom volje krivo upotrebljenom. To je stoga što se u podsvjesnom sloju ličnosti nalaze određeni utisci koji su nastali pod utjecajem okoline, ili iznenadnim neočekivanim iskustvima. Ti utisci ili stavovi su zaključci koje je donosilo malo dijete. Većinom su to pogrešni zaključci.
Malo dijete u nedostatku intelektualnog znanja reagira na neizbježna bolna iskustva u životu tako da sve tumači crno-bijelo, a onda to znanje poopćava. To su više emocionalne reakcije i opći stavovi o životu u jednom ili više područja. Oni su potpuno nelogični, odnosno oni su logični za malo dijete (primjer: majka odlazi u bolnicu; manipulativna majka ili otac...).
I kako godine prolaze, ti zaključci i stavovi sve više postaju nesvjesni, ali oni imaju ogroman učinak na život neke osobe. Takav zaključak ćemo nazvati slikom ili imidžem. Misaoni i emocionalni procesi koji proistječu iz takvih slika nisu u skladu s istinom i odgovorni su za stvaranje nesretnih okolnosti, tjeskobe i zbunjenosti kasnije u životu. Primjerice osjećaj da ne možemo promijeniti naš život, ili nam se čini kako se neki određeni događaji stalno ponavljaju u našem životu bez očiglednog razloga za to. To su tek dva primjera, a postoje i mnogi drugi. Naravno da mi u podsvjesnom imamo i pozitivne slike, ali one stvaraju fleksibilne i opuštene misaone i emocionalne obrasce.
Pogrešni zaključci stvoreni iz neznanja malog djeteta ne mogu ostati u svjesnom umu, jer novo stečeno intelektualno znanje proturiječi starom emocionalnom iskustvu. Zato osoba potiskuje emocionalno "znanje" sve dok ga ne zaboravi. A znamo da što je emocionalno znanje skrivenije, to ono snažnije utječe na naš život.
Kako ćemo znati da imamo takvu sliku u sebi? Kao prvo, činjenica da ne možemo prevladati određene mane bez obzira koliko to mnogo željeli i koliko smo spoznali da su one pogrešne, ukazuje da imamo takvu sliku u nama. Svjesni trud da prevladamo takvu manu ne daje rezultata, jer su korijeni nesvjesni, pa je stoga cijeli obrazac takvog razmišljanja i osjećanja sakriven od intelekta.
Slijedeći pokazatelj takve slike je ponavljanje određenih događaja u nečijem životu. Slika uvijek oblikuje obrzac ili shemu na ovaj ili onaj način - obrazac ponašanja ili reakcije na određene događaje, ili također da se određeni događaji ponavljaju tako da to izgleda kao da nema ništa s našim djelovanjem. U stvarnosti, osoba svjesno želi nešto što je potpuna suprotnost slici. Ali ta svjesna želja je slabija, budući da je ona nesvjesna uvijek jača. Mi ne shvaćamo da nesvjesno blokiramo ostvarenje želje i zbog toga smo frustrirani. Problem je da mi ne primjećujemo te obrasce, ili ako ih primjećujemo tada smatramo da su slučajni ili okrivljavamo vanjske okolnosti i druge ljude. Bavimo se varijacijama događaja, a ne shvaćamo obrazac koji se ponavlja, ne vidimo zajednički nazivnik tih događaja koji je proizvela slika u nama.

Jedino rješenje je da sliku učinimo svjesnom. Ako to ne činimo sukobi u našem životu će se povećavati sve dok osoba upadne u takav bol da više neće moći okrivljavati vanjske okolnosti. Tada se ona okreće prema unutra i prema Bogu i to je funkcija krize.
Kada ozbiljno poželimo naći i razriješiti slike, tada se treba moliti Bogu da nam da vodstvo i pomoć. Jer upravo su slike izvor naših nevolja, iako mi podsvjesno mislimo da se tako štitimo od nedaća u životu. Uzmimo jedan jednostavni primjer. Moguće je da voda u kojoj kupamo dijete bude prevruća i dijete doživi povredu. To dijete tada može zaključiti da je kupanje opasno i izbjegavat će kupanje kad god je to moguće. Naravno da će zbog toga dolaziti u sukob sa svojom okolinom. Roditelji prisiljavaju dijete da se kupa i dijete to svaki puta doživljava kao daljnu povredu. U kasnijem životu osoba će na razne načine racionalizirati taj svoj neistiniti zaključak, iako u to vrijeme to više neće biti svjestan proces. Ali činjenica da osoba ostaje nečista, stvorit će nove sukobe, drugi ljudi će je odbacivati i to će stvoriti nove lančane reakcije. Iako je ta osoba intelektualno shvatila da je njen otpor kupanju nerazuman, ona i dalje ima emocionalni otpor da se kupa ne znajući više ništa o događaju iz djetinjstva. Ona će razviti određene simptome povezane s kupanjem koje sebi ne može objasniti. Te nerazumne reakcije i tjeskoba koja se javlja predstavljaju za tu osobu poteškoću koju ona ne može snagom volje prevladati osim ako pronađe svoju sliku.

Ovo je vrlo jednostavan primjer, jer slike su u pravilu mnogo složenije i uključuju složenije i profinjenije emocionalne reakcije. Osoba više nije svjesna originalnog i netočnog zaključka, odnosno vjerovanja iz djetinjstva. Kad se jednom slika osvjesti i kad shvatimo netočno vjerovanje malog djeteta možemo se samo nasmijati takvom dječjem načinu razmišljanja.
Kako možemo pronaći našu sliku? Ne smijemo se opirati simptomima, nego trebamo raditi s njima. Ti simptomi su naša nesposobnost da prevladamo određene mane i stavove, naš nedostatak kontrole nad nepovoljnim događajima koji se ponavljaju u našem životu, strahovima i otporima u određenim prilikama, itd. Što se više trudimo nadvladati te simptome snagom volje, a bez da smo shvatili njihove uzroke, to će se oni više pojačavati, a mi ćemo se icrpljivati u nepotrebnim naporima. Jer simtomi su samo vrh ledene sante i cijena pogrešnih, i sada nesvjesnih zaključaka iz djetinjstva.
Potragu možemo započeti tako da razmišljamo o prošlosti i da nađemo sve probleme. Tada ih trebamo zapisati. Treba uključiti probleme svih vrsta. Ako samo razmišljamo o njima nećemo imati opću sliku koja će nam trebati da bismo usporedili naše probleme. Taj pisani dio rada je vrlo važan. Možda će nam za to trebati nekoliko mjeseci. Tada dok razmišljamo o svim velikim i malim nevoljama, čak i o onim najbeznačajnijim i najbesmislenijima, trebamo početi tražiti zajednički nazivnik. U večini slučajeva pronaći ćemo postojanje jednog zajedničkog zaključka, ponekad i više njih. Svi neugodni doživljaji povezani su sa slikom, neko barem na neki indirektni način.
Zajednički nazivnik nije lako pronaći. U meditaciji, u ozbiljnom istraživanju samih sebe, u provjeravanju sadašnjih i prošlih emocionalnih reakcija i uz pomoć molitve, otkrit ćemo, nako dugačke i teške potrage, koji je zajednički nazivnik. To je taština. Ali do tog iskustva se ne može doći samo intelektualnom spoznajom. To treba biti osobno iskustvo koje govori: "Ne želim životne rizike; ne želim bol u životu; pa sam stoga tako zaključio u djetinjstvu da bih se obranio od bola i rizika u životu." Tada ćemo shvatiti da nam je to krivo vjerovanje iz djetinjstva donijelo neizmjerno više bola i nevolja, i to upravo onih koje smo takvom obranom željeli izbjeći. Jedino kada se počnemo suočavati s vlastitim pogrešnim zaključcima i strahovima, i kada smo spremni prihvatiti život onakvim kakav jest., naš život će se početi mijenjati na bolje. Tada ćemo se moći pomalo početi odricati samovolje kojom pokušavamo kontrolirati život. Tako ćemo postajati poniznijima, jer ćemo početi prihvaćati život kakav jest bez potrebe da se štitimo od rizika i bola. Bol će se smanjivati u našem životu u mjeri u kojoj neustrašivo prihvatimo život kakav jest i prihvatimo odgovornost za njega.

Zato je dobar početak da napravimo pregled našeg života jasno nabrajajući naše nevolje. I tada nastavljamo tražiti zajednički nazivnik. Katkada najnepovezaniji događaji imaju zajednički nazivnik, i kada to otkrijemo našli smo trag slike. Ali zajednički nazivnik nam još neće omogućiti da u potpunosti shvatimo cijeli život. Da bismo došli do same slike, do svih shvaćanja naših reakcija u dobu kada smo je oblikovali, morat ćemo temeljitije istražiti našu podsvjest.
Jedini neprijatel s kojim se moramo suočiti je naš vlastiti otpor, jer i on proizlazi iz slike. Ne smijemo si dopustiti da on upravlja nama. Jer kako možemo doista biti duhovna osoba koja živi u istini, ako nama upravljaju nesvjesni i pogrešni zaključci malog djeteta. Ti zaključci su oblikovali sliku koja je odgovorna za svu nesreću u našem životu. Dok smo bili mali, mi nismo imali izbor, a sada smo odrasli i znamo bolje. Sada možemo eliminirati izvor naše nesreće. Jer ta slika privlači kao magnet određene bolne događaje u našem životu. Nesvjesni sustav vjerovanja malog djeteta i danas stvara naše životne okolnosti.
Za takav rad na sebi moramo sakupiti svu hrabrost i poniznost da se suočimo sa životom kakvog smo nesvjesno oblikovali da bismo od sebe napravili novu osobu. Za to nikada nije kasno, a preostale godine će predstavljati drugačiju vrstu života, život u kojem ćemo biti slobodna osoba, umjesto one okovane vlastitim pogrešnim zaključcima koji nisu u skladu s Božjim zakonima. Bog je donio savršene zakone i dao je svojoj djeci slobodnu volju. Zakoni su toliko savršeni da što mi više živimo protiv zakona, svjesno ili nesvjesno, to život više djeluje protiv naših interesa, sve dok ne dosegnemo točku gdje ih više ne možemo kršititi, pa moramo kroz bolnu krizu promijeniti svoje ponašanje. Jer samo prijanjanje uz Boga može biti vječno, a kršenje Njegovih zakona mora stoga biti ograničeno i konačno.

Tako su naši pogrešni zaključci odgovorni za ispite ili kušnje koje doživljavamo. I da bismo bili sposobni otkriti naše slike, moramo biti strpljivi sa sobom, jer je taj rad nemoguće napraviti u kratkom vremenu. To je put i proces. Tako prihvaćamo svoju nesposobnost da brzo postanemo savršenijima, pa tako onda i ponizno prihvaćamo privremenu nesreću.
Ali postoji ogromna razlika u ravnodušnom prihvaćanju nesreće i nastojanju da se iz te nesreće izvuče smisao ili učenje. Put pročišćenja je težak i dugotrajan. On predstavlja shvaćanje i kontrolu naše vlastite podsvjesti. Mi to činimo i za Boga i za sebe. Ono što Bog želi za nas je uvijek u našem najboljem interesu, tako da se mi uistinu ne žrtvujemo za Boga, jer mi smo u Njemu, a On je u nama. I ako ćemo Ga moliti da nam da snagu volje i hrabrost da bismo sebe pročistitli, On će odgovoriti na naše molitve.