Idealizacija i obezvrjeđivanje

Dvije najjače obrane koje stvara sram su idealizacija i obezvrjeđivanje. Intenzitet idealiziranih fantazija je proporcionalan jačini izoliranosti i usamljenosti tijekom dojenačke i dječje dobi. Kako bi bijes i bol koje je sram nagomilao zadržalo izvan vidokruga, dijete smišlja snažne fantazije koje služe u svrhu obrane od dubljeg i opasnijeg bijesa. Idealizirane dječje fantazije dozrijevaju u romantične ideale odraslih i ako se ne zadovolje, provaljuju u bijes. Idealizacija dojenče umiruje od agonije izolacije. Kad je dojenče predugo samo, može si dočarati majčinu sliku da ga utješi kad je nema. Ovakav umirujući proces je normalan razvojni zadatak i nastavlja se razvijati tijekom života. Ipak, ako dojenče iskusi snažno zanemarivanje, odsutnost ili gubitak, razvija puno snažnije fantazije da se obrani od straha od napuštanja i bijesa. Tako zaštićujuće idealizirane fantazije ne samo da tješe dojenče, nego ga i brane od iskaljivanja bijesa koji bi nastao usljed zastrašujućeg napuštanja. Dojenče intuitivno strepi da će se majka još više udaljiti ako se usudi pokazati bijes. Ova nesvjesna želja za ispunjenjem neuzvraćene ljubavi nastavlja se u trajnoj čežnji da se ispuni ono što je neispunjeno, stvaranje fantazije majke u drugima kako bi se opravdao izvorni gubitak. Posramljeno dojenče, kad odraste, prenijet će tu fantaziju na svoju voljenu interesnu sferu, dijete ili prijatelja i na koncu će neizbježno opet iskusiti prvotno razočarenje. Ovo potiče probijanje bijesa ispod površine idealizacije. Osoba osjeća da ima pravo na taj bijes, budući da njen objekt ljubavi nije zadovoljio kompenzirajuću fantaziju. Regresirano dojenče je sila u odraslom koja mijenja stvarnost bez da je osoba potpuno svjesna da se to događa. Zanemarena djeca su u konfliktu vezanom za potrebe ovisnosti. Te potrebe mogu se najbolje opisati kao prirodna potreba za hranjenjem, pripadanjem i vezanjem za objektom ljubavi koji zadovoljava naše potrebe. Najbolji način da se obranimo od potreba ovisnosti je obezvrjeđivanje važnosti drugih ili obezvrjeđivanje vlastitih potreba. Na taj način, osoba je zaštićena od potreba za bilo kim i tako lišena mogućnosti poniženja ili odbacivanja. Obrana od potrebe može se postići na dva načina: prvi, obezvrjeđivanjem drugoga jer nije savršen, a drugi, grandioznim i superiornim ponašanjem prema drugima. Odrasli koje su roditelji odbacivali, prema kojima nisu pokazivali pažnju i bili distancirani prema njima, okrenut će ploču i prema drugima će se ponašati superiorno štiteći se tako od istog takvog ponašanja prema sebi. Unutarnji sram je toliko bolan da se obezvrjeđivanjem drugih izbjegava bolni osjećaj manje vrijednosti. Idealizacija ili projektivna identifikacija nastaje kao način izlaženja na kraj s bolnom usamljenošću i prerasta u takav strah od odbacivanja da osoba nije u stanju uspostaviti prikladne kontakte, a kroz obezvrjeđivanje drugih upravo postiže jaku usamljenost koje se želi poštedjeti. Krajnji rezultat je ostati emocionalno opustošen, pateći se u grandioznosti vlastitog obezvrjeđivanja, bilo zbog zavisti ili zbog straha od ovisnosti, vječno uzalud tražeći izgubljenu majčinsku pažnju.

Sažetak

 
Neizbježna posljedica ciklusa srama je da on umjesto razvijanja empatije ili komunikacije vodi u njegovo ponovo buđenje, bol, strah, mržnju, nepovjerenje i stanovitu smrt ljubavi. Okolina je prepuštena nemilosti nasilnog čina kojeg često ne razumije.

Prijelaz iz srama u bijes nastaje u trenutku i ne može se shvatiti dugo nakon što bijes mine. Nakon što se bijesni otrov rasprši i ponovo povrati mir, počinitelj može osjećati ogromnu tugu, grizodušje ili krivnju.
Ti osjećaji često dolaze prekasno. Ako je sram otrov, tad je bijes njegov predstavnik uništenja, primopredajnik pravde izvučen iz poruka koje bijes odašilje iz izvorne deformacije srama. Ako je bijes simptom, onda je bol nasilja zacijelo uzrok. Razumno je pretpostaviti ako su nasilje, bol i manjak empatije uzrok sramu i bijesu, onda su zdravi odnosi ispunjeni ljubavlju lijek tome. Ako je poznavanje sebe ključ razumijevanja ličnosti, onda je jasno da se, kako bi se postigla istinska empatija i uvid, otpor osvješćivanju mora prevladati. Kao što nas ljubav spaja, znamo da nas mržnja razdvaja.

Mržnja se može opisati kao neprestano stanje bijesa. Ako se zdravlje može postići razvojem ravnoteže između mentalnih, emocionalnih, fizičkih i duhovnih aktivnosti, onda je liječenje srama u pojedincu tajna pronalaska istinski zdravog emocionalnog života. Čini se da je ono što tišti ljudski rod «izvorni sram» ili izvorni grijeh, proizašao iz rane srama koji uništava sposobnost suosjećanja i empatije za sve oblike života. Ako možemo izliječiti bijes i sram koji pritišće naš ljudski potencijal i uzrokuje takav razdor, možda možemo odstraniti taj rak duše.

Najvažniji element u procesu liječenja srama je preuzimanje odgovornosti za nj. Moramo uvidjeti, gledati i shvatiti kako on utječe na naš duh i kako ga usmjeravamo na druge.

Gershon Kaufman piše: Iako posljedice srama mogu biti ozbiljne, put do samopotvrđujućeg identiteta leži u dubokoj ljudskoj sposobnosti za njegovim potpunim obnavljanjem, znajući da pojedinac može obnoviti međusobni most komunikacije s drugom osobom, kad god to bilo i sa sviješću da su ljudski odnosi popravljivi. Takvim popravljanjem mosta komunikacije, sram se nadilazi. Nama značajna osoba koja je sudjelovala u iskustvu stvaranja srama ne mora biti ta koja treba obnoviti most komunikacije. Netko novi tko je kasnije postao značajan, prijatelj, kolega ili terapeut može postati ta osoba.

Ono što Kaufman rječito opisuje u svezi srama je istina. Na kraju krajeva, glad za međuljudskim odnosima stvara ranu srama. Čini se logičnim pretpostavka da lijek sramu neminovno leži u kvaliteti naših odnosa s drugima. Ako je ponižavanje i zanemarivanje stvorilo prvotnu ranu, onda bi lijek trebao biti empatija i ljubav. Lijek protiv srama je da ga se konačno razotkrije i izvuče iz džungle nesvjesnog. Ako postoji nešto što predstavlja najključniju kvalitetu ljudskog života, onda je to vezanost. Vezanost iz ljubavi stvara zdravlje. Bijes nastaje zbog razorne vezanosti.

Važno je što sramu i umrloj ljubavi ima lijeka. Ako posramljivana osoba radi na uspostavljanju ljekovitih odnosa s ljudima, bijes zaključan u nesvjesnom izvuče na svjetlo dana da se vidi, promatra, onda će nekontrolirani sistem koji ga je pokretao biti razriješen. Uvijek će biti ostataka boli jer se ne možemo u potpunosti odvojiti od svojih iskustava. Riješiti se srama znači da on konačno neće smetati našoj sposobnosti u formiranju pouzdanih i ljubavlju ispunjenih odnosa. Bajka «ljepotica i zvijer» dobro oslikava temu ovog članka. Ono što je nekad bila zvijer postaje princ koji je konačno voljen zbog onoga tko je iznutra. Tako svi možemo shvatiti što nas čini lijepima. Nadasve ljubav koja kuje ljepotu. To je suosjećanje i prihvaćanje koje stvara zdravlje i liječi rane na duši nastale zbog srama i bijesa. Moramo poduzeti značajne korake kako bismo otkrili što je skriveno u nama, pogledali u izvor svoje boli i istražili kako, gdje, kad i zašto su nastale izvorne rane. Tada je najvažnije naučiti prigrliti ih. To prihvaćanje znači da ćemo rane zadržati kraj srca, a uništiti otrov.

Protuotrov sramu je biti podrška samom sebi. Biti svoj branitelj od oštrih unutarnjih glasova dovest će do izliječenja srama. Ostvarenje takve revolucije iziskuje vrijeme. Moramo naučiti osjetiti ranjeno dijete u nama, prihvatiti da nam se nešto dogodilo i poštivati svoje namjere za prorađivanjem boli, čak i ako neke metode isprva ne djeluju učinkovito. Tajna izliječenja srama leži u našoj sposobnosti osloniti se na sebe i druge sa suosjećanjem, uvažavanjem, razumijevanjem, empatijom i prihvaćanjem. Dokle god nismo u stanju vidjeti ili razumjeti kako sram oblikuje, zasjenjuje našu stvarnost, iskrivljuje nam viđenje, nećemo ga se nikad osloboditi. Ako možemo razotkriti zvijer u sebi i izložiti se svojem najdubljem sramu, konačno ćemo shvatiti kako utječe na naše viđenje. Charles Van Den Berg veli da je psihologija «znanost o usamljenosti», a ono što se zacijelo razvija u srcu usamljenog djeteta je sram i bijes. Na koncu, valja zaključiti da trebamo jedni druge, ne samo zbog utjehe, druženja, pažnje i ljubavi, nego i zbog uvida koje međusobno dijelimo. Ne možemo otkloniti ono što ne vidimo. Kroz iskren, prihvaćajući i neprosuđujući odnos mi sebe možemo vidjeti jasno i izvesti jedni druge iz tame. Jedino tako djetetu možemo omogućiti prirodan razvoj u potpuno ostvarenog odraslog. 

http://www.psihoterapija.com.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=141&Itemid=156

   Dao mi je tvoje oci i osmijeh tvoj
dao mi je tebe, osjecam te tu
srecu koja traje i jos se ponavlja
ljubav sto se ne zaboravlja
vrijeme koje tece u mom sjecanju

To sto imas danas cvrsto zagrli
mozda vec sutra ces to izgubiti
nestat ce skupa s kisnim kapima
kao pijesak medju prstima
zato svoje srce uvijek slusaj ti

On je moj, samo moj

Zivot mi ponekad mnogo daruje
cak i kad zlo u njemu caruje
jedan je i ja ga ne dam
sretna sam

Zivot moj je samo most
preko kojeg treba proc'
palim luc, gubi se dan
novi mrak, nova noc

On je moj, samo moj , zivot moj....