Bijes nasuprot srdžbi

Srdžba se može opisati kao popratni odgovor izvornom iskustvu boli, straha, tuge frustracije i krivnje. Srdžba, nasuprot bijesu, je svjesna reakcija na izvorne osjećaje i odgovor nečem opipljivom. Srdžba se uglavnom rasprši nakon isprike, pokajanja ili prepoznavanja njenog izvora. Teško se može odrediti, jer moguće da nismo povezani s mjestom odakle dolazi, ali vezana je s nečim u realnom svijetu.

Bijes najčešće nastaje zbog “odbačene ljubavi”. Kad odrasla osoba doživi odbijanje, dojenački sram izvire u obliku bijesa izvučen iz sjećanja na zabranjenu ljubav ili sramnu želju za povezanošću. Konačni rezultat frustrirane želje za spajanjem i ove sada prezrene potrebe za ljubavlju, izvlači razorne osjećaje koji napadaju samu želju često pospješujući neizbježni prestanak ljubavi. Bijes je potaknut događajem koji zrcali izvornu emocionalnu povrijeđenost. Ovaj poticaj, koji je sličan izvornom, priziva snažna emocionalna sjećanja. Kad ova sjećanja izrone zajedno s posramljivanimm iskustvima, reakcija može biti nasilna. Bijes može imati razne namjere, izmijeniti drugoga na magičan način, izvući iz drugoga osjećaj srama u cilju empatije, komunicirati kroz bijes kako bi doprijeli do drugoga preko moći, ili tražiti osvetu u smislu: “oko za oko, zub za zub.”

Nastanak bulimije, anoreksije i agorafobije vjerojatno se može povezati s posramljivanjem osnovnih nagona. Kod bulimije bijes prema sebi se zatomljuje vrtoglavim nizom gladi i nasilnog, kroz povraćanje, izbacivanja loše, sramom opterećene hrane koja je povezana s posramljivanom bazičnom glađu. Kod anoreksije cijelo tijelo je sačinjeno od srama, a kad se eliminira, tijelo kopni. Kod agorafobije, sram je u svijetu koji će poniziti, odbaciti, povrijediti, što se može tumačiti kao projekcija bijesa u vanjski svijet i natrag k sebi. Kad su posramljivani osjećaji vezani s potrebom za ljubavlju, mogu se pojaviti strah, odbijanje i zabrana. Primjer srama povezanog sa zadovoljavanjem potreba može se vidjeti kod osobe koja vjeruje da se nesebično daje s potajnom namjerom da joj drugi s ljubavlju vrate ono što je dala. Kad primatelj ne odgovori sa zahvalnošću i ljubavlju, davatelj pohrli u bijes.
Počinitelj vjeruje da je nesebičan i ne vidi sram na djelu. Istinski vjeruje u svoje altruistične namjere. Razlog tome se pripisuje ideji da je sram/bijes u psihi smješten na “otoku” , iako povezan, odvojen je od sebstva. Ako se sram potakne odbijanjem ili ponižavanjem, bilo u mašti ili u stvarnosti, moćni bijes s tog otoka eksplodira prema onome kojeg doživljava kao krivca. Uzrok i posljedica ove boli odvojene od svjesnosti vrte se oko ideje da vanjski svijet postaje dio izvornog unutarnjeg “ja loš” osjećaja. Projekcija ovog bolnog bijesa na druge je značajka sram/bijes stanja. Na taj način, bijes djeluje kao paranoidan proces koji se pretvara u skroz iskrivljen prikaz koji počinitelja uvjerava da ima pravo na taj bijes. Ova dozvola za bijes postoji jer osoba vjeruje da je žrtva i zbog toga postaje nasilnik.

Sado-mazohistički karakter srama/bijesa očit je u krajnje nasilnom ponašanju. Utjecaj bijesa i srama vidi se u ogorčenom zaposleniku koji opali iz oružja u one koje smatra svojim neprijateljima da bi trenutak kasnije to isto oružje uperio u sebe. Lanac sam/zavist/bijes/krivnja bilo prema sebi ili drugome, pojavljuje se u trenutku, iskrivljujući stvarnost radi uklapanja nesvjesne potrebe za lišavanjem sebstva od srama/zavisti/bijesa. Kad se bijes raspline, stvarnost opet postaje jasna i svijet o učinjnom postaje nepodnošljiva potičući tako krivnju, bijes i sram koji je tada usmjeren k sebi.

Christopher Bollas određuje sram kao “nerazmišljano poznato.” Ono što misli pod tim pojmom je da na nekoj razini znamo za svoj sram, ali smo previše posramljeni da razmišljamo o njemu. Prisutnost srama prisiljava nas da ga skrivamo zbog toliko jake boli.

Sram se skriva od svjesnog prepoznavanja, jer to bi upalilo izvornu ranu, a izbjegavanje boli instinktivno je i umu i tijelu. Prirodno je da ljudska bića, poput svih sisavaca i ostalih životinja, izbjegavaju bol i utječu se zaštiti i sigurnosti. Osoba koja se osjeća manje vrijednom, bezvrijednom, slabom i nemoćnom to ne želi znati o sebi, jer ne želi priznati da je to istina. Priznavanje istine o sramu može potaknuti osjećaje samomržnje ili užas od napuštanja.

Patologija srama koja izaziva jake negativne emocije prema sebi, toliko je snažna da posramljeni pojedinac nije u stanju iz sebe izvući samopoštovanje. To znači da se glavnina, ako ne i potpun pristup samopoštovanju mora pronaći kroz doticaj s drugima. Posljedično tome je da će osoba koja ne može gajiti dobre osjećaje o sebi ulaziti u odnose koji će naizgled liječiti sram. Nisko samopoštovanje je drugi izraz za osjećaj srama. Ovakvo samopoštovanja kroz bliski odnos s nekim stječe se kad osoba sretne nekoga tko će zadovoljiti njenu fantaziju o izbavljenju. Fantaziju u kojoj će se jednog dana pojaviti netko i osloboditi je srama. Ova fantazija se ne može nikad ostvariti. Nitko nikoga ne može riješiti njegovog srama. Vjerovanje u ovakvu spasonosnu fantaziju razvija naputak za bijes. Primjerice, čovjek se oženi, ali duboko u sebi osjeća da nije dovoljno dobar i da ga zbog toga nitko nikad ne može istinski voljeti. Ovaj se osjećaj rađa u usamljenom djetinjstvu i razvija u spasonosnu fantaziju koja ga je tješila u dugim usamljeničkim satima. Muškarac ima predodžbu nekoga tko će se pojaviti jednog dana i zadovoljiti sve njegove potrebe, duboko ga voljeti i osloboditi srama i usamljenosti. Ovakvo stanje se opisuje kao «Zlatna fantazija». Njegova žena se osjeća u zamci njegovih očekivanja da ga mora spasiti. Mora mu neprestano dokazivati svoju ljubav i ako povremeno ne uspije u tome, on pobjesni. Sva njena nastojanja da mu udovolji, žrtvuje se, bude dobra prema njemu, isparit će u trenutku njegovog bijesa. Ne može pobijediti, budući da ne može biti savršena. Nema načina kako postići savršenstvo, budući da je utemeljeno na mašti. Energija bijesa raste do mjere u kojoj se ne može zadržati i šiklja van putem dozvole koju si je dao za to. Osjeća da ima pravo na bijes jer žena nije uspjela iskazati ljubav koja bi se uklopila u njegovu spasonosnu fantaziju. Iznenađujuća osobina bijesa je da njegov vlasnik ne osjeća snagu te emocije. Budući da je bijes nesvjesan i potiče se automatski, zapravo može mimoići svjesnost kroz kanal dozvole za bijes. Ovakvo stanje često vodi u još veći bijes, jer muškarac može osjećati da je reakcija koju prima nepravedna. Odrasli s iskustvom bijesa uglavnom osjećaju da on nastaje «negdje izvan njih». Vjeruju da ga uzrokuju«drugi», iako se on zapravo potiče iznutra. Pokazatelji prisutnosti bijesa i srama u ponašanju ili njegove obrane mogu se primijetiti u kućnom nasilju, rasizmu, perverzijama, poremećaju ishrane i jakim depresijama. Može se reći da je sram ključni problem koji stvara jezgru za nastajanje većine poremećaja ličnosti. Svaka osoba odgovara drugačije na svoj osjećaj srama, ali kad je Shakespeare napisao “Out damned spot!” mislio je na opću karakteristiku srama, emocionalnu mrlju na čovjekovoj duši.

Pojava bijesa može se opisati kao psihološka izobličenost nastala silnim utjecajem izvorne rane srama. Aktivno stanje bijesa prilagođava stvarnost kako bi stvorilo način za njegovo istjerivanje. Slikovito rečeno, bijes mijenja stvarnost isto kao što seksualno uzbuđenje mijenja opažanje u trenutku uzbuđenja prije orgazma. Bijes stvara živa rana srama koja izvlači snagu iz boli koju osoba osjeća zbog negativnog postupka ili kojeg je tako doživjela. Živu bol srama osjeća kao tjeskobu, strah, uznemirenost, muku, potištenost ili bijes. Prije iskaljivanja bijesa, osoba prolazi nekoliko stadija. U prvom stadiju, osoba može osjećati rastuću napetost u sebi zbog iskustva za koje vjeruje da je posramljujuće. U drugom, um na ovu rasteću napetost reagira tako što nesvjesno i automatski traži objekt kako bi iz sistema istrijebio «otrovni» sram. Ovdje objekt može biti bilo što, nepoznata osoba koja se ispriječi u prometu, supruga koja posluži hladnu večeru ili rasplakano dijete. U trećem stadiju, psiha smišlja racionalizaciju kako bi stvorila sredstvo okončanja. Sredstvo okončanja definira se kao “pravo na bijes” ili okidač koji opravdava istrijebljenje srama iz psihološkog sistema.

Bijes je iskra koje izbacuje sram iz psihološke strukture u okolni svijet. Budući da je sram/zavist/bijes/krivnja sistem ostatak ponovo izvučene rane iz djetinjstva, predmoralan je i bez granica. Izbacivanje bijesa ogromno je olakšanje zbog pritiska kojeg stvara u psihi. Osobe “sklone sramu” prilično su emocionalno krhke jer su vlast nad tim da se osjećaju dobro prepustili drugima. Zapravo, gubitak odgovornosti za samopoštovanjem opterećuje odnos s tim da partner mora biti i spasitelj i neprestano savršen. Prepuštanje vlasti nad svojim samopoštovanjem nekom drugom, stvara razornu zavist. Zavist zbog toga što smo svoju moć prepustili drugome stvara želju za razaranjem tog drugog i samim time, razaranjem boli. Zavist postaje stvarnost prvenstveno kad osoba prepušta nekom drugom vlast nad svojim samoodobravanjem i kad podržava duboko uvjerenje da drugi ima sposobnosti koje ona nema. Razaranje drugoga znači uništenje potreba i vraćanje moći koju je osoba izgubila prepuštajući mu svoj potencijal samopoštovanja. Bijes dakle odgovara dubljoj boli nego ljutnja. Zavist potiče sram i bijes jer osoba vjeruje da su drugi sposobniji od nje.

Zavist

Zavist je osjećaj da drugi imaju nešto što nama nedostaje. Zavist uzrokuje bol jer potiče sram zbog nedostatnosti, slabosti i beskorisnosti. Također stvara bijes zbog boli, budući da pokušava razoriti aspekte objekta kojem zavidi. Zavidna osoba želi izbrisati izvor zavisti pokušavajući ga eliminirati u sebi.

Prepuštanje svoje moći drugima oslobađa posramljenu osobu odgovornosti da zadrži svoje samopoštovanje i tako se zaštiti od zastrašujućih posljedica neuspjeha i bijesa prema sebi. Kad drugi ne uspije ili čak odbije osobu u njenim traženjima izbavljenja, bijes ili opsjednuto razmišljanje može biti usmjereno na besprijekornog “drugog” pokušavajući ga tako kontrolirati ili promijeniti kako bi obnovio ili se zadržao na izvoru njegovanja samopoštovanja. Bijes se sastoji od magičnog pokušaja obnavljanja fantazije. Bijesna osoba vjeruje da će njen bijes magično promijeniti drugoga u savršenu osobu. Ova namjera propada jer se žrtva ovakvog odnosa osjeća kao objekt, precijenjen, shrvan i na neki način nevidljiv. Takvo poimanje je očito usputnom promatraču, ali ne i osobi koja bjesni. Ove osobe ne shvaćaju zašto njihove supruge ili djeca ne žele biti kraj njih. Opsjednuto razmišljanje je vezano za bijes, ali je i odvraćanje pažnje koju psiha stvara kako bi izbjegla užas napuštanja i ogroman bezdan agonije srama. Najbolja obrana od zavisti je potcjenjivanje objekta ljubavi.

Potcjenjivanje druge osobe znači uništenje želje da trebamo druge. Kako bismo lišili druge njihove moći da nas spase i zaštitili se od poniženja, odbijanja, neuspjeha i srama, potcjenjujemo ih. Kad nam ta osoba više nije važna, možemo odstraniti posramljujuće potrebe i povratiti moć koju smo izgubili u osjećaju nedostatnosti. Opsjednutost djeluje kao obrana od dubokog straha, samoubilačke prisile i dubokog srama koji je vezan za uspješnost. Na taj način opsjednutost se pokušava zadržati na objektu ljubavi kroz fantaziju da će se izgubljena veza obnoviti, a jaki neželjeni osjećaji stišati. Nekontrolirana opsesija može prijeći u nasilne fantazije koje se iživljavaju. Bijes koji se skupio u zavisti, osjeća se potpuno opravdanim. Zavidna osoba je imala moć i doživjela je neuspjeh. Stoga, oni koji zavide odgovaraju na te neuspjehe kroz osjećaj prava na bijes. Prerastanje unutarnjeg srama u vanjski bijes je trenutačno, ali po prirodi je privremeno. Međutim, posljedice proizašlog nasilja mogu biti trajne. Jak učinak razornog bijesa je osobit zato što nema granica. To je divlja zvijer koja može iščupati srca naših voljenih.

Krivnja nasuprot sramu

Krivnja potječe iz različitog izvora nego sram. Dok je referentna točka srama sebstvo, referentne točke krivnje su postupci pojedinca. Sram se odnosi na sebstvo, a krivnja na postupke sebstva. Dok se čin krivnje može eliminirati promjenom aktivnosti koja uzrokuje osjećaj krivnje, sram ostaje aktivna značajka osobnosti. Ako osoba vjeruje da je loša to je zbog osjećaja da se takva rodila, dok krivnja uključuje vrijednost ili aktivnost koju se može promijeniti. Aktivnost se može poništiti, ali sebstvo ostaje. Krivnja je povezana s ponašanjem koje je oprečno ćudorednom ili etičkom sistemu vrijednosti. Krivnja je posljedica aktivnosti, prošle ili sadašnje, nešto što osoba radi, a što je prouzročilo osjećaj krivnje. Kad se prekine aktivnost koja stvara krivnju, osjećaj krivice se obično ublažava. U slučaju dječjeg zlostavljanja, osoba može osjećati i krivnju i sram. Dijete se osjeća krivo zbog čina, a posramljeno zato što je bilo zlostavljano. U ovakvim okolnostima, ako osoba uspije prihvatiti svoju nevinost u trenutku tog iskustva, krivnja se može ublažiti. Odrasle žrtve zlostavljanja u djetinjstvu sklone su osjećati posebnu krivnju, jer su kao djeca vjerovali da su na neki način odgovorni za pokudno ponašanje počinitelja. Budući da se djetinjstvo smatra egocentričnim periodom odrastanja, djeca se osjećaju odgovorna za sve što im se događa, bilo pozitivno ili negativno. Iako je krivnja vrlo moćna i slojevita, često se ublažava jednostavnim procesom ispovijedi. Izgleda da ispovijed neutralizira krivnju tako što ispovjednik pruža neku vrstu oprosta ili razumijevanja. Samosakaćenje, bičevanje i mazohizam su najčešće povezani s krivnjom, jer se krivnja ublažava kaznom. Osobe vjeruje da su sagriješile ili počinile moralni propust pa je kazna izvor olakšanja za loš čin. Krivnja također predstavlja razvoj višeg moralnog reda, jer pojedinac mora imati niz moralnih vrijednosti da bi uopće mogao osjećati krivnju. Zbog toga, krivnja se razvija u kasnijem periodu od srama.

Ipak, sram i krivnja obično djeluju zajedno. Mogu koegzistirati u smislu ”Osjećam se krivim za to što sam učinio, a učinio sam to jer sam loš.” Dok sram predstavlja primitivnu ranu koja nastaje u vrlo ranom periodu razvoja, prije postojanja moralnog sistema, krivnja se razvija na osnovu usvojenog osjećaja o prihvatljivom ponašanju. Iz toga proizlazi da se sram, iako povezan sa sebstvom, podudara s osnovnim nagonima kao što su glad, nužda, seksualnost i identitet. Zbog toga vezanost koja se rađa između roditelja i djece postaje ključna pri razvoju zdravog samopoštovanja i osjećaja da osoba može zadovoljiti svoje potrebe i dobiti ono što treba od svijeta.

Empatija i vezivanje

Empatija se često brka sa simpatijom. Simpatija je stanje “sinkroniziranosti” s drugom osobom s kojom stvara emocionalnu vezu. Prema Websterovom rječniku definicija simpatije je sljedeća:
Sklad ili slaganje u osjećajima između osoba ili od strane jedne osobe prema drugoj, sklad osjećanja u osoba sličnog ukusa, mišljenja ili srodnog raspoloženja, sposobnost međusobnog dijeljenja čuvstava, pogotovo u tuzi ili problemima, suosjećanje i samilost. Za razliku od simpatije koja se temelji na osjećajima, empatija uključuje intelektualno rezoniranje i definira se kao sposobnost razumijevanja tuđeg iskustva koje može, ali i ne mora uključivati osjećaje. Robert Katz ovako definira empatiju: “projekcija vlastite osobnosti na osobnost drugoga kako bi ga bolje razumio.”

Theodore Reik definira empatiju procesom u četiri koraka:

1. Poistovjećivanje, iskustvo našeg projiciranja na osobnost drugoga.

2. Utjelovljenje, odnosno preuzimanje tuđeg iskustva na sebe.

3. Odražavanje, primanje osjećaja iz iskustva kroz “indirektnu spoznaju” koja može dovesti do novih uvida.

4. Nevezanost, odnosno povlačenje od druge osobe u cilju postizanja “razboritosti i pomnog promatranja” kroz objektivnije gledište.

Heinz Kohut opisuje empatiju kao sposobnost da se stavimo u tuđi um, što on definira kao «posredna introspekcija». Veza između majke i dojenčeta iziskuje suosjećanje, empatiju, simpatiju i jaku i zdravu ljubav. Dojenče doživljava «izvornu empatiju» s majkom, jedinstvo ili stapanje, osjeća da s majkom dijeli isti emocionalni prostor. Ovakva privrženost ili empatijska vezanost ključna je u stvaranju osobnosti i definira bazičnu strukturu ličnosti koja je potrebna za razvoj i održavanje važnih odnosa kroz život. Empatija može imati dvije namjere. Prva je čežnja da druga osoba shvati naše osjećaje, a druga, da mi shvatimo njene. Kao što je utvrđeno, bijes predstavlja neku vrstu potrage za empatijom ili simbolični napor da se u drugom stvori ista takva bol ili potraga za empatijom, ali samo u jednom smjeru. Izražavanje bijesa oslobađa pounutreni sram, ali to nije istinska empatijska, nego bolna povezanost. Kad osoba koja izražava bijes shvati da je to pokušaj stvaranja empatijske veze, osjećat će se manje posramljena i ne u takvoj obrani kad jasnije uvidi izvor svog bijesa.

Dijete koje ima iskustvo empatije poistovjećuje se s takvim kontaktima i nastavlja iste takve obrasce ponašanja s njoj značajnim osobama u odrasloj dobi. Ipak, ako roditelji osobe nisu pokazali empatijsku vezanost, a umjesto nje stvarali bijesnu povezanost, ona će žudjeti za empatijskom povezanošću, ali će joj nedostajati sposobnosti za njeno ostvarenje. Ovaj koncept možda pojašnjava zašto se parovi opiru metodama za oslobađanje bijesa u svojim odnosima. Ne svađaju se jer uživaju u tome, nego zato što im je to jedini način za ostvarenje snažne povezanosti. Propusti empatijskog ponašanja u djetinjstvu ne isključuju u potpunosti mogućnost uspostave empatijskog odnosa u odrasloj dobi. Odrasli koji postanu svjesni sebe i razumiju empatiju mogu naučiti kako uspostaviti empatijsku povezanost. Taj zadatak iziskuje neku vrstu podrške stručnog terapeuta zbog zakučaste prirode i duboke osjetljivosti rana srama. Doduše, snaga osobne povezanosti često je krhka. Mali empatijski prekid odnosa nastojat će potpuno prekinuti povezanost jer pojednici skloni sramu imaju velikih problema zadržati povezanost tijekom tih malih prekida. Pojedinci skloni sramu čeznu za ljubavlju, ali njihova nastojanja ih naprosto potpiruju, budući da ulijeću u bijes i nekontrolirano prekidaju povezanost. Taj bijes izvire iz dječjih rana i leži duboko ispod površine uzrokujući bol i tjeskobu gomilajući se sve dok ne provali van ili ne uništi povezanost s drugim. Kako bi djeca shvatila značenje svojih osjećaja i potreba, roditelji im to moraju verbalizirati. Roditeljska empatija, komunikacija i ponašanje grade dječje sposobnosti za izražavanje potreba, želja, strahova i tjeskoba, kao i mehanizme utjehe i zadovoljavanja potreba. Taj empatijski proces utjehe djeci omogućuje izražavanje svojih potreba i stvaranje zdravih granica kad odrastu. Sposobnost stvaranja granica i strukture identiteta sukladna je kvaliteti i kvantiteti međudjelovanja s roditeljima i drugim djeci značajnim odraslima. Ako dijete doživi neprestano odbijanje nakon što je roditeljima izrazilo potrebu ili želju za nečim, ti poticaji postaju »poveznice» s bolom srama ili bijesa. Ti empatijski prekidi koji proizlaze iz odbijenih potreba i želja prerastaju u idealizirana uvjerenja kako bi nama značajni odrasli «trebali» znati naše potrebe i želje kao neka vrsta obrane od straha i odbijanja.