Sram se najbolje opisuje kao emocionalna rana osobnosti za koju osoba krivi samu sebe, svoju ličnost. Nešto kao: "To što viču na mene je zato što sam loš".


  Prijevod: Ruža Pavičić


Kad je sram osobe potaknut nekim događajem koji je sličan nekadašnjem izvornom iskustvu srama, energija tuge, pri svom osvještavanju, prerasta u bijes. Sistem srama radi po svome, jer, budući da nismo u dodiru s boli, pojavljuje se spontano. Ta bol se veže na niz vrijednosti, vjerovanja, obrana i želja koje prenose poruke u taj privatan svijet koji je zadržava, ili, kad se izmakne kontroli, naglo otpušta. Te duboke rane mogu gomilati silne mijene neprorađene boli koja tijelo može preplaviti divljim bijesom. Kad energičan bijes u osobi sazrije, obično je toliko snažan da iz nesvjesnog provali u okolinu.

Roditeljsko posramljivanje i posramljivanje od strane nama značajnih osoba najčešće počinje u djetinjstvu i nastavlja se tijekom života. Budući da ovaj unutarnji svijet srama djeluje u tami, može se opisati kao divlja i primitivna džungla. Prijelaz s podražaja srama na njegov odgovor bijesa je način izbjegavanja, ali istovremeno i omogućavanja agonije. Ova džungla nesvjesnog koja se stalno širi stvara ogromnu količinu negativne energije. Energija bijesa je posebno jaka jer je prožeta duboko ukorijenjenim strahom od osvete i napuštanja. Ispoljavanje bijesa pomiješanog s užasom ukazuje na ozbiljne emocionalne slomove koji su se dogodili kad je djetetov opstanak potpuno ovisio o roditeljima.

Zanemareno dojenče ili dijete, ne može si priuštiti izražavanje bijesa jer bi to moglo dovesti do još goreg gubitka ili zlostavljanja. Ako se patnja zbog zlostavljanja nastavlja duljim periodom djetinjstva, patnja će se pojačati i posljedično razviti sram-bijes sistem. Razvijajući se u tajnosti, dječji sram raste sukladno jačini zlostavljanja kojeg dijete doživljava u svijetu oko sebe. Kako dijete odrasta, sram kojeg je nakupljao tijekom prethodnih zlostavljanja ne može se obuzdati i neizbježno eksplodira prema sebi ili drugima.

Glavne četiri kategorije dječjeg zlostavljanja su:

1. Seksualno zlostavljanje kao što je silovanje, incest i/ili seksualni odnos između odraslih i djece.

2. Emocionalno zlostavljanje kao što je krajnji kriticizam ili ponižavanje i utjecaj posramljivanih iskustava od strane roditelja ili drugih osoba.

3. Zanemarivanje kao što je napuštanje ili dugi periodi emocionalnog ili fizičkog odsutstva.

4. Fizičko nasilje kao što je mlaćenje ili zadobivene fizičke rane kroz djetinjstvo.
Sram i bijes su posljedica gore navedenog ili emocionalni odgovor tim iskustvima.

Osnova na kojoj se u našem društvu temelji “zločesto ponašanje” potječe od srama i bijesa koji su se razvili usljed iskustava zlostavljanja u djetinjstvu. Slučajevi serijskih ubojica kroz povijest redovito otkrivaju brojne primjere krajnjeg zlostavljanja u djetinjstvu od strane bliskih rođaka. Povod i utjecaj krajnjeg zlostavljanja uzrokujući duboki sram koji prerasta u bijes opisan je u filmu “Henry: Portret serijskog ubojice” gdje ubojica opisuje strahote djetinjstva ispunjenog bijesom, seksualnošću i nasiljem. Gledatelj, kroz živopisne prizore, slijedi put Henryevog nasilja i bijesa do njegove rane dobi. U jednom takvom prizoru Henryeva majka stiže kući s dvojicom muškaraca na pijanu orgiju dok njena djeca i muž, vezan za invalidska kolica, to gledaju iz druge sobe. Nakon brojnih takvih prizora, u nemoćnom bijesu prema nevjernoj ženi, otac se ustreljuje u glavu. Taj prizor odzvanja u Henryevoj glavi. Promatranje majčinog otvorenog prepuštanja seksu i utjecaja tog čina na oca, ovdje je očito zlostavljanje. Njegova ljubav prema ocu ispunila ga je mržnjom prema majci i sputala njegovu seksualnost. Identificirajući se s očevom impotencijom i imajući silnu potrebu za osvetom prema majci, iživljavao se i iživljavao na ženama koje je ritualno ubijao. Stoga, Henryev krajnji bijes nije povezan samo s njegovom boli u djetinjstvu nego i s poremećenim odnosom prema seksualnošću.

Bijes je, dakle, glasnik srama, prijenosnik tog unutarnjeg svijeta okolini. Kad pogledamo detaljnije, jedna od namjera bijesa je stvaranje neke vrste empatije kako bi “drugome” pokazali kako se osjećamo. Bijes postaje primarni ili primitivni pokušaj obnavljanja prekinute emocionalne veze. Bijes radi kao mehanizam koji iz psihe treba istjerati “loše ja” ili sramotna čuvstva. Bijes koji se začinje iz nastojanja za povezivanjem, ispravljanjem nanešene nepravde ili povrede, uzrokuje velike emocionalne posljedice, jer otuđuje, razara i drugima nanosi bol. Ako je ova negativna energija usmjerena prema unutra, doživljava se kao mazohistički samokriticizam i mržnja prema samom sebi. Ako je usmjerena prema van, očituje se u obliku sadističke agresije koja nalikuje primitivnoj odmazdi. Bijes je na koncu formula za neuspjeh koji često izabire ritualan ili kompulzivni obrazac ponašanja kojeg osoba ne može kontrolirati. Problemi koji su se htjeli ispraviti nikad se ne riješe.

U cilju potpunog razumijevanja koncepta srama i njegove slojevitosti, u nastavku ćemo ponuditi neke određene definicije.

 
Sram

Riječ sram “shame” potječe od teutonskog korijena “skem” što znači prikriti se. Sram je snažna reakcija na bol od poniženja kojem je nužna obmana da bi je i dalje skrivao. Razotkrivanje srama značilo bi još veće poniženje, a to bi bilo neizdrživo.
Primjerice, ako dijete odrasta u domu u kojem se osjeća nevoljenim, odbačenim i bezvrijednim, osjećat će se posramljeno zbog vlastitog srama i nastojat će sakriti to saznanje od drugih pa čak i od sebe. Bol koju osjeća i koja je povezana s vlastitom vrijednošću, mogla bi prerasti u opći strah i tjeskobu da će ga roditelji ostaviti. Kako bi zadržalo nadu u to da je vrijedno roditeljske ljubavi, možda nastoji biti savršeno kroz svoj pokušaj kompenzacije. Tako bi moralo stvoriti savršeno javno sebstvo i živjeti u privatnom paklu koji bi bio prilično oprečan tom stvorenom sebstvu.

Mnogi od nas, u različitoj mjeri, žive u ovakvom obliku tajnosti, u sebi i prema svijetu.

Primjer ovakvog ponašanja moglo bi pokazati dijete odraslo uz roditelje od kojih je jedan alkoholičar, a drugi depresivan. Nasilni roditelj alkoholičar može biti kritičan ili fizički nasilan, a drugi, onaj depresivni, dijete ne zaštićuje od nasilja.
Dijete bi se tada osjećalo bespomoćno, slabo, bezvrijedno i pogrešno. Također, bilo bi neizmjerno bijesno, ali taj bijes ne bi imalo usmjeriti ni na koga, osim sebe. Ovakva situacija stvorila bi ogroman sram i silne obrane kako bi se dijete zaštitilo od opasnog bijesa koje osjeća prema roditeljima. Rane srama nastale kao posljedica zlostavljanja u djetinjstvu bilo zbog zanemarivanja, nasilja, seksualnog zlostavljanja, ponižavanja, izdaje ili napuštanja obično su uključene u dječju sliku o sebi. Ova iskustva stvaraju osjećaje “lošeg ja” i očituju se kao gađenje prema samom sebi, nedovoljnost u nečemu, nemoć, slabost i bezvrijednost. Sram uglavnom ostavlja osjećaj tonjenja, želju da nestanemo ili se sakrijemo. Metaforički, sram je strah da nas ne zateknu sa spuštenim hlačama.

Od srama se štitimo kroz obrambene mehanizme koji su oprečni izvornom osjećaju srama. Ovi mehanizmi mogu se primijetiti u ponašanju kao što je krijepost, grandioznost, perfekcionizam, omalovažavanje drugih ili, kao obrana od osjećaja srama, samodostatnost, sebičnost ili podmuklost. Također, mogu se primijetiti kod ljudi čije ponašanje izgleda potpuno oprečno njihovoj pravoj prirodi srama ili nesigurnosti. Takvo takozvano samopouzdanje primjećuje se kod: egzibicionista, cirkusanata, pozera i onih koji stalno moraju biti u centru pažnje. Za bolje razumijevanje uzroka srama, Maurice J. Barry Jr. vrlo iscrpno objašnjava koja vrsta iskustva stvara takve emocionalne rane. Jedno od porijekla reakcije srama je roditeljsko ljutito odbijanje samog djeteta. Roditelj se boji i odbija djetetovu ovisnost o sebi, a strah maskira bijesom. Kažnjava kroz ponižavanje, a djetetove pogreške prihvaća kao dokaz njegove urođene zloće.
Prema nepristranom istraživanju “zloća” je opći ljudski poriv (kao što su potrebe). Ali roditelj napada dječje pravo na takav poriv i zato ponižava dječju sliku o sebi. To uključuje prijetnje o napuštanju i popraćeno je ljutitim odvajanjem roditelja i djeteta. Dijete je, nakon niza ovakvih sličnih ispada agresije, primorano zauzeti ponižavajući stav koji je manje vrijedan od roditeljskog. Ono se boji napuštanja, boji se vlastite ogorčenosti i pati zbog nedostatka pouzdanja u svoje sposobnosti.

Sve ovo je neizmjerno bolno, ali budući da se drži sa strane i da ga je, na koncu, ljutiti roditelj ostavio samog, dijete u bolnoj samoći mora samo i u sebi riješiti napetosti.

Neurolog Sylvan Tompkins nudi fiziološko objašnjenje srama. Opisuje neurološki kanal srama u mozgu. Vjeruje da je sram sveopće stanje zajedničko svim ljudima. Nadalje tvrdi da su ti neurološki kanali srama također povezani s radošću i zadovoljstvom.

Tompkinsova teorija zaključuje da su ljudi najosjetljiviji ili “podložni sramu” kad su radosni i ranjivi. Utješno je znati da nismo sami.

Sram donosi i pozitivne učinke. Izgleda da je naša obitelj, grupa ili kultura izbacila jednu od dobrobiti koja je nusproizvod straha. Nastojimo izbjeći sram osim kad služimo kulturološkim vrijednostima i ponašamo se na društveno prihvatljiv način.

Potreba da pripadamo, neposramljeni, žudnja da naša obitelj bude ponosna na naša postignuća, pozitivni je sastavni dio srama. Ova želja za izbjegavanjem srama ljude potiče da ulože trud kako bi pripadali širim kulturama, čak i na to da teže velikom ugledu. Na tome se zasniva ljudska priroda; izbjegavanje boli je često poticaj u usmjeravanju naših života k pozitivnijim ciljevima koji su teški i ponekad zastrašujući.

Razvoj

Ugledni teoretičar psihologije, Heinz Kohut, ustvrdio je da svako dijete ima dvije prilike za emocionalno zdravlje. Ako ne stvori vezu s majkom, ima drugu priliku da se emocionalno poveže s ocem. Dijete razvija svoju osnovnu narav i identitet kroz međusobna djelovanja i emocionalnu povezanost s roditeljima i važnim skrbnicima. Izgradnja zdravog identiteta je zahtjevan zadatak i iziskuje prilično samousmjerenje. Razvijajući zdravo samopoštovanje, djeca teže biti u centru obiteljskog života i stoga trebaju biti egocentrična ili zaokupljena samim sobom. Rezultat dječjeg egocentrizma u odrasloj dobi se odražava u usmjerenoj ambiciji, zdravom samopoštovanju, interesima, hobiima, prikladnim poslovnim odabirima i u osjećaju samovrijednosti. Djeca se trebaju usmjeravati na sebe kako bi tipične razvojne faze u njihovom stvaranju identiteta bile završene. Stoga, negativna emocionalna iskustva u djetinjstvu remete prirodni razvojni proces i stvaraju manjkavost. Ovaj procjep u normalnom procesu stvara još veći sram, jer osoba vjeruje da je ona krivac za manjak identiteta i sposobnosti. Primjerice, ako se dijete osjeća sigurno u svom okruženju, slobodno se izražava i istražuje. Ovakva aktivnost stvara znanje i znatiželju zbog čega će dijete biti bolji učenik i prikladnije se pripremiti za poslovne i životne odabire. Djeca koja su posrednici između zaraćenih članova obitelji koji proživljavaju duboku emocionalnu bol ili bezbroj drugih problema (kao što je alkoholizam, droge ili bolest), ne mogu si priuštiti da se posvete sebi.

Djeca koja propuste završiti razvojne zadatke, često nemaju cilja do odrasle dobi. Zbunjena su jer ne znaju što su propustila i okrivljuju se jer ne shvaćaju zašto svoje živote provode u besmislenom poslu. Mnogi od nas poznaju ljude koji izgledaju neprekidno zaglavljeni u svom egocentričnom djetinjstvu. To su ljudi koji nikad nisu uspjeli završiti normalan razvojni tijek u djetinjstvu. Takva povlastica uključuje učenje razvojnih zadataka koji su nužni za prijelaz u sljedeću fazu.

Erik Erikson, glasoviti razvojni psiholog, opisao je osam etapa ljudskog razvoja. Prva etapa predstavlja bazično povjerenje naspram bazičnog nepovjerenja čiji je ishod vođenje i nada. Ako ova faza nije nikad dosegnuta i zaključena, sposobnost osobe za povjerenjem, osjećajem mogućnosti i vođenja, biti će poremećena. Ostale razvojne faze uključuju snagu volje, smjer i svrhu, metodu i stručnost, predanost i vjernost, povezanost i ljubav.

Projekivna identifikacija

Poistovjećivanje s jednim od roditelja preteča je stvaranja identiteta. Sva se djeca poistovjećuju s roditeljima, jer oponašanje je primarni mehanizam pomoću kojeg dojenče uči jezik, potrebno ponašanje i kako opstati u svijetu. Djeca koja osjećaju da su njihovi roditelji zainteresirani za njih razvijaju sposobnost razvijanja svojih talenata bez straha od neuspjeha. Možete si na trenutak zamisliti kako se dijete osjeća gledajući uvis prema roditeljima koji izgledaju poput “bogova” koji aktivno obraćaju pažnju na njih kroz ljubav, slušanje i pomaganje. Zamislite suprotnu situaciju i kakve bi to posljedice moglo izazvati na psihu u razvoju. Kad uzmemo u obzir čimbenike koji su ključni za emocionalno zdravlje, očito je da ova vrsta kvalitetne pažnje potkrepljuje samopoštovanje kod male i malo starije djece. Ako su zanemarena, djeca postaju depresivna.

Statistike pokazuju da zlostavljana djeca najčešće postaju zlostavljači djece.
Ako su u djetinjstvu iskusili seksualno nasilje, kao odrasli postaju fizički i seksualni nasilnici. Od roditelja koji su bili jako posramljivani u djetinjstvu ne može se očekivati zdrav odnos prema svojoj djeci. Zapanjujuća moć poistovjećivanja vidljiva je kod ljudi koji su prepatili užasno zlostavljanje u djetinjstvu i koji s vremenom na isti takav način zlostavljaju svoju djecu. Hladan, nemaran, bijesan i osobito kontrolirajući roditelj, pogotovo ako se radi o hranjenju i pažnji, uzrokuje bespomoćan bijes kod svojeg dojenčeta. Kad roditelj kažnjava dojenče/dijete zbog plača, zato što je gladno, jer nešto traži ili zato što se vješa oko njega ili također, ako roditelj pokazuje nerealna očekivanja o tome kakvo dijete “treba” biti, to dojenče ili dijete će vjerovati da su njegove potrebe loše. Roditelji mogu željeti da njihova djeca budu “dobre bebe”, odnosno čiste, poslušne, ili da s njima sudjeluju oko skrbi za brata ili sestru u dobi kad to nije primjereno njihovoj razvojnoj dobi. Roditelji koji svoju djecu doživljavaju kao nametanje ili smetnju, stvaraju osjećaj srama. Taj osjećaj će s vremenom postati dio dječjeg identiteta.

Mala djeca ne razlikuju unutarnje od izvanjskog. Tako, kad se osjete posramljena, tu bol doživljavaju kao postojeći dio sebe. Bijes koji se rađa iz ovakvog odbijanja sada se lijepi s nizom ovisničkih potreba ili iskustava, a koja su bila posramljena i koja se guraju u podsvjesno stvarajući sistem srama, zavisti, bijesa i krivnje koji će djelovati u tajnosti. Ovaj sistem onda utječe na mišljenje i osjećanje.

Najnovije psihološke teorije nastanak srama pripisuju dobi do druge godine života, prije nego što se potpuno formira sebstvo ili identitet. Po definiciji, dojenče je potpuno ovisno o roditeljima za hranu, stanište, ljubav i zbog toga prilično ranjivo u ovoj osjetljivoj dobi. U idealnim uvjetima, roditelji odgonetavaju dječji plač kako bi razlučili vrstu potreba i onda prikladno odgovorili u zadovoljavanju dojenčeta s hranom, pažnjom ili utjehom. U optimalnim uvjetima brižni roditelji stvaraju suosjećajnu povezanost kroz držanje, poglede, maženje i međusobni odnos s djetetom. Dojenče osjeća roditeljsku pažnju i zato se osjeća sigurnim.

Margaret Mahler i Mary Ainsworth smatraju da je emocionalna veza koju razvija u toj dobi empatijska privrženost ili simbioza. Roditeljska sposobnost da odgovaraju potrebama dojenčeta za ljubavlju i hranom, daje mu osjećaj sigurnosti da istražuje svoj svijet. Kad dojenče osjeća da roditelji nisu empatijski povezani s njim, osjeća se nesigurnim i zbog toga ima poteškoće u odvajanju od njih i istraživanju oko sebe. Ako je izvor dojenčetove zaštite nesiguran, osjećat će se nezaštićenim i morat će se pripijati uz roditelja tražeći tako sigurnost. Ovakva vrsta nestabilnosti ograničava djetetovu sposobnost da se usredotoči na stvaranje svog identiteta. Dojenčad i djeca koja osjećaju manjak roditeljske pažnje osjećaju se nevažnima. Djeca koju kude osjećaju da su “loša”. Roditelji koji se ne obaziru na svoju djecu stvaraju im osjećaj bezvrijednosti. Roditelji koji ne odgovaraju na plač dojenčeta stvaraju u njima osjećaj bespomoćnosti. Najčešći pokazatelji posramljujućih rana u odrasloj dobi su: samokritika, prijetvornost, stidljivost, perfekcionizam i potreba za odobravanjem. Važan čimbenik za zdravo odrastanje je da roditelji nauče svoju djecu o tome kako svijet funkcionira i kako se povezivati s drugima u njemu. Ako dijete odraste bez savladanih vještina, dobrog obrasca pozitivnog i zrelog rješavanja problema, empatije ili razvijenih vrijednosti, s vremenom će osjećati da s njim nešto nije u redu.

Sva djeca oponašaju svoje roditelje što im je glavni način preživljavanja. Nažalost, osim s dobrim, poistovjećuju se i s lošim ponašanjem. Identifikacija s posramljujućim ili bijesnim roditeljem stvara bijesnog odraslog koji ponavlja isti proces bez previše izbora ili kontrole. Posljedica bijesnog ispada je golema krivnja popraćena mučnim kajanjem ili u krajnjem slučaju samoubojstvom. Ovo stanje je toliko žestoko da su smišljene čitave metode mišljenja i aktivnosti u svrhu izbacivanja tog snažnog pritiska kojeg stvaraju bijes i sram. Može se zaključiti da su grupe u kojima se radi na bijesu izvrstan primjer stalne metode za otpuštanje bijesa.