Neuvjetovana ljubav ne ovisi ni o čemu i ni o kome. Sunce ne ovisi o nama i baš mu je svejedno hoćemo li se mi ogrijati ili ne. Ono sija jer je to njegova priroda, kao što je neuvjetovana ljubav, priroda istinski pročišćenog i prosvijetljenog mudraca. Ta ljubav je tako moćna "čarolija", tako neodoljiv miomiris da mu je gotovo nemoguće odoljeti. Kada ju osjetimo, mi smo kao začarani jer duboko u sebi prepoznajemo da je ona nešto najdublje u nama što želimo realizirati, i zato kada ju prepoznamo u drugome, ona nas privlači poput najjačeg magneta. Najradije bi se stopili sa osobom koja tako zrači.Ta čežnja za stapanjem s takvom osobom koja zrači neuvjetovanu, univerzalnu ljubav,  u stvari je čežnja da se stopimo sa vlastitim istinskim bićem čija suština (priroda) je upravo ta čista ljubav.

        Neuvjetovana ljubav ništa ne treba činiti. Ona jest, ona zrači sama po sebi, mi ju ne moramo usmjeravati niti prema kome, jer ona sama pronalazi svoj put prema onima koji su spremni da je prime. Ona daje svakome potpunu slobodu, nikoga ne sili ni na što, ne postavlja nikakve uvjete da bi se nekome očitovala, ona se prima kao dar neba.

     Kada smo u prisutnosti osobe koja zrači takvom neuvjetovanom, univerzalnom ljubavlju, u nama se može pojaviti reakcija, jer snažno djelovanje te ljubavi ima poguban efekt za naš ego, koji kada postane svjestan što se događa, da počinje gubiti tlo pod nogama, nastaje panika i opća uzbuna.                                                     

MOJA REAKCIJA NA BEZUVJETNU LJUBAV

  Ta rekcija neuvjetovanu, čistu ljubav desila mi se 1982.g. u odnosu na mog  Duhovnog Učitelja Sw. Narayananandu  prilikom mog prvog  boravka u  njegovom ašramu.  U   jednom trenutku počeo sam osjećati preveliku vrućinu na tom jakom podnevnom suncu koje me je počelo sve više pržiti. Moj ego je bio dobrano prodrman i počeo se klimati unezvjeren mogučnošću da padne sa svog trona na kojem je bio. Tada je uslijedila reakcija. Odjednom sam počeo Učitelja doživljavati kao nekoga tko samo sjedi, ništa ne radi i zašto sam ja uopće tamo. Odmah se rodila ideja o mom odlasku iz ašrama jer je sve to bilo ipak malo previše za mene (moj ego). Tako sam odlučio da odem iz ašrama i da se vratim u "sigurnost".

        Spakirao sam stvari, rekao jednom ašramitu (monahu) sa kojim sam bio blizak, da sutra odlazim i ako želi neka poruči Swamiju da sam ja morao otići. Čak nisam imao hrabrosti da se sa njim normalno pozdravim bez obzira što ja o njemu mislio , već sam kukavički napustio bojno polje i to bez pozdrava. Kada sam došao kući, vrlo brzo, kad sam se malo ohladio u hladovini svoje kuće, shvatio sam svoju grešku i pisao u ašram sa željom da se vratim uvidjevši svoju grešku. Odgovor iz ašrama je bio da ne mogu raditi kako se meni prohtije, po nekim svojim hirovima, već da sada čekam iduću godinu kada Swami ponovo dolazi, a do tada da se strpim.

         To me je bacilo u osjećaj grižnje savjesti i krivice, i osjećao sam da ga se na neki način moram osloboditi. Tako sam započeo pokajnički post, i trinaest dana bio samo na vodi da sam sebe kaznim za počinjenu grešku. Jedva sam dočekao ponovni susret sa Učiteljem iduće godine i tako sam prošao još jednu u nizu karmičkih lekcija na putu prema oslobođenju.