Oduvijek je čovjek istraživao svoju nutrinu pokušavajući razumjeti zakone koji njime vladaju, a uzrokuju osjećaje, želje, misli, ponašanje i djelovanje. Nekada davno, u vrijeme kada čovjek nije osjećao izdvojenost i ekskluzivnost svojeg postojanja, odgovore je pronalazio istražujući prirodu u kojoj je živio i čiji je dio bio. Upoznavajući zakone prirode, upoznavao je zakone koji i njega određuju i koje treba poštovati ako želi biti harmoničan dio te prirode i zauzeti ono mjesto u postojanju koje mu je, kao čovjeku, namijenjeno.

Današnji je čovjek otuđen od prirode i samog sebe. Drevna znanja su zaboravljena, a kriteriji vrijednosti promjenjivi i nestalni. Čovjek se iscrpljuje u zadovoljavanju vlastitih želja bez jasne vizije cilja kojem treba težiti.

U ovom i sljedećih nekoliko članaka nastojat ćemo obnoviti zaboravljena znanja i pogledati čovjeka očima drevnih kultura i civilizacija. Govorit ćemo o tradicionalnoj psihologiji koja čovjeka smatra dijelom prirode i uči ga što se događa kada svjesno slijedi zakone prirode, a što kada se od njih udaljava.

TRI SVIJETA

Sve stare civilizacije govore o dvojnoj prirodi čovjeka: zemaljskoj i nebeskoj, odnosno animalnoj i božanskoj. Čovjek je biće koje djeluje na zemlji, u svijetu pojava, dok se njegovi korijeni nalaze na nebu, u vječnosti. Zbog toga izražava i živi dvije krajnosti: vlastitu nižu i višu prirodu.

Niža ili zemaljska, animalna priroda čovjeka ne odnosi se (kao što bi to na prvi pogled moglo izgledati) na njegovu fizičku egzistenciju: rad, odmor, oblačenje, konzumiranje hrane, fiziološke potrebe itd. Niža priroda podrazumijeva sve impulse u čovjeku koji vežu i usmjeravaju svijest čovjeka isključivo na ispunjavanje njegovih materijalnih i instinktivnih potreba, uključujući egocentričan i egoističan odnos prema drugim bićima. Naime, čitavo usmjerenje izražavanja niže ljudske prirode moglo bi se svesti na formulaciju: "Ja - prvi i jedini".

Viša priroda označava impulse koji usmjeravaju svijest čovjeka prema spoznaji vlastite svrhe i mjesta u postojanju, te prema nužnoj vlastitoj transformaciji da bi čovjek mogao živjeti istinske karakteristike vlastitog Bića.                   

Viša ili nebeska priroda podrazumijeva izražavanje i življenje esencije Čovjeka-Bića: usklađenost svih čovjekovih potencijala sa zakonima prirode, uključujući moralni odnos prema drugim bićima.

Prema tradicijama, obje strane ljudske prirode korisne su u evoluciji čovjeka kao bića, ali ih mora znati međusobno uskladiti i dati im pravo mjesto i vrijednost koju imaju. Čovjek mora naučiti egzistirati kao cjelina i tada, kaže se, postaje ravan bogovima. O tome nam govori mit o Heraklu, grčkom junaku božanskog porijekla, koji kroz svoje radove-kušnje stječe besmrtnost.

Stara učenja govore nam o čovjeku koji je na neki način razapet između zemlje i neba. Postoji vječni sukob i izvor patnje u svakom ljudskom biću: nepoznavanje vlastite niže i više prirode često od čovjekovog života čini orahovu ljusku koju potapa svaka nova struja...

Kako upoznati vlastitu dvojnu prirodu i kako odrediti mjesto i važnost suprotnih impulsa koji u nama djeluju? Što je uopće dodirna točka dviju strana naše vlastite prirode?

Posrednik i veza između zemaljskog i nebeskog u čovjeku jest njegova psiha. Stari Grci iznose konstituciju čovjeka kroz shemu tri svijeta.

Tri svijeta označavaju vidljive i nevidljive nivoe unutar kojih čovjek postoji, odnosno nivoe od kojih se sastoji njegovo cjelokupno biće.

Fizički nivo obuhvaća fizičko tijelo čovjeka, te vitalnu energiju koja mu je potrebna za djelovanje. Prema Grcima, to je najgrublja, odnosno najgušća dimenzija postojanja.

Duhovni nivo sadrži sve esencijalne snage čovjeka koje su nepromjenjive i vječne. To je najsuptilnija dimenzija čovjeka.

Psyche ili duša zadire unutar oba i povezuje fizički i duhovni svijet. Psiha sadrži emocije i misli čovjeka pomoću kojih on stvara različite predodžbe te time ima ulogu dimenzije-posrednika čija je osnovna karakteristika dinamika. Unutar nje susreću se impulsi duhovnog i materijalnog svijeta pa je nazivaju još i "raskrižje putova". O čistoći ili provodnosti psihe ili duše ovisit će prenošenje duhovnih, vječnih impulsa u svakodnevni život čovjeka. Nazivaju je još i ogledalom, jer se na njoj odražavaju svi duhovni i instinktivni pokretači čovjeka. Ona je sredstvo koje može dati sliku već spomenute animalne ili božanske prirode čovjeka, ovisno o tome uz kakve se impulse veže.

Jedan od simbola psihe u starim tradicijama bio je Mjesec, kao onaj koji nema vlastitu svjetlost nego odražava svjetlost Sunca.

Ana Jončić i Marijana Starčević Vukajlović

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 3

nova-akropola.hr