Znamo da se dijete susreće sa razočaranjem, bespomoćmošću i odbacivanjem - i to sa onim stvarnim kao i s onima zamišljenima. To u djetetu stvara nesigurnost i nedostatak samopouzdanja i koje dijete pokušava nadvladati, ali nažalost, često na pogrešan način. Ta pogrešna rješenja - pokoravanje, agresivnost i povlačenje - stvaraJU dogmatske i stroge standarde koji onda oblikuju masku ili Idealiziranu sliku. Ta lažna rješenja stvaraju razočaranje i poteškoće i što ih osoba više upotrebljava teškoće postaju veće. Osoba ih kasnije još gorljivije koristi uvjerena da kada bi uspjela, da bi konačno postigla rješenje svojih problema. I tako nastaje začarani krug - što se više trudimo da postanemo svoja Idealizirana slika, to više imamo problema, i to se jače trudimo.

Jedno od lažnih rješenja je ljubav. Osjećaj "da sam samo voljena, sve bi bilo dobro". Ljubav bi trebala riješiti sve probleme. Rješenje se sastoji u tome da osoba sve čini da dobije ljubav, ali zbog načina kako se to postiže, osoba je nesposobna primiti ljubav kakvu želi. Da bi dobila ljubav, takva osoba razvija takvo vanjsko i unutarnje ponašanje da sebe čini bespomoćnijom i slabijom nego što uistinu jest. Ona usvaja sve više samozatajnih osobina da bi dobila ljubav i zaštitu, i to joj se čini da kao spasenje od uništenja. Ona se pokorava stvarnim i zamišljenim zahtjevima drugih. To radi da bi primila odobravanje, simpatije i pomoć. Ona nesvjesno vjeruje da će na taj način postići jedinu vrijednost koju vidi u životu - da se drugi za nju brinu kao da je dijete, ne nužno u materijalnim pitanjima, nego i emocionalno. Ona upotrebljava svoju bespomoćnost i pokornost kao oružje i kao sredstvo da bi pobijedila i savladala život.

Da bi ostala nesvjesna takvog varanja sebe, ova rješenja postaju Idealizirana slika ili cilj kojem stremi, tj. da je ona dobra, nesebična i sl. Tako ona izigrava žrtvu da bi konačno dobila snažnog volećeg zaštitnika. Ponosna je na svoju sposobnost da se nesebično žtvuje, na svoju skromnost što nikada ne svojata znanje, postignuće i snagu. Ona se nada da će tako prisiliti druge da se brinu o njoj kao da je malo dijete. Postoje mnoge karakteristike ovog lažnog rješenja i treba naporno raditi na sebi da bi se sve uočile, jer su ti stavovi duboko usađeni i postali su naša druga priroda. Često se racionaliziraju sa stvarnim potrebama. I na kraju, takvi stavovi su u suprotnosti sa prikrivenim stavovima drugih lažnih rješenja u osobi, iako ti suprotni stavovi nisu toliko prevladavajući. I druga lažna rješenja mogu u sebi sadržavati te značajke pokornosti u svojoj psihi. Kod svakog pojedinca varira do koje je mjere ovo lažno rješenje prevladavajuće, i do koje je mjere osujećeno drugim lažnim rješenjima.

Osobi s prevladavajućim pokornim stavom bit će malo teže otkriti taštinu koja prevladava u tim stavovima. Taština u drugim lažnim rješenjima je gotovo na površini. Osoba može biti ponosna na svoju taštinu, na svoju agresivnost i cinizam. Ali kada postane svijesna tih značajki više ih neće moći prekriti s "ljubavlju i skromnošću". Može otkriti prezir i kritičnost prema ljudima koji se ističu, i to ne samo na nezdravo isticanje, nego i na zdravo. No, istovremeno takva osoba može biti i zavidna na takvim isticanjem drugih, ali će sebi objasniti da se ona ne ističe zbog svoje nadmoćne skromnosti. Istraživanjem takvih motiva shvatit će da je u njima sadržana ista sebičnost kao i u drugim lažnim rješenjima. Taština, licemjerje i izgovori su prisutni u svim lažnim rješenjima, ali će pokornom tipu biti teže otkriti taštinu, a agresivnom tipu će biti teže otkriti izgovore. Agresivan tip se izgovara da je on iskren u svojoj bezobzirnosti, cinizmu i koristoljubivosti.
Potreba za zaštitničkom ljubavi je nužna u djetinjstvu, no u odraslom dobu ona je štetna, jer sadrži krivo uvjerenje da jedino ako me drugi vole, ja mogu biti vrijedan. Tek tada mogu voljeti zauzvrat. A to je krajnje sebična i jednostrana želja.

Kao prvo, potreba za takvom ljubavi i ovisnošću uistinu osobu čini bespomoćnom. Ona ne stoji na svojim nogama. Umjesto toga ona koristi svoju snagu da bi postala svoja Idealizirana slika da bi tako prisilila druge da udovolje njenim lažnim potrebama. Ona se pokorava da bi joj drugi udovoljili, da bi dominirala, iako se takva dominacija uvijek očituje u blagoj i slaboj bespomoćnosti.
Nije ni čudo da se osoba takvim lažnim rješenjem udaljava od svoje istinske ličnosti, jer joj takvo zdravo isticanje izgleda bezobzirno i agresivno. Ali zbog ponižavanja same sebe, ona osjeća prezir prema samoj sebi i ne može samu sebe voljeti. Osim što je to vrlo bolno, osoba projicira osjećaje prezira i ogorčenosti na druge, ali budući da je to u suprotnosti sa standardima Idealizirane slike, osoba potiskuje te osjećaje. To je onda dvostruko varanje, i često se očituje kao fizički i psihički simptomi različitih vrsta.

Ljutnja, bijes, sram, frustracija, prezir i mržnja prema sebi postoje iz dva razloga. Kao prvo, osoba negira svoju Istinsku ličnost zbog osjećaja nedostojanstva jer se ne prikazuje u istini. Ona je uvjerena da joj se to događa jer je drugi spriječavaju, zloupotrebljavaju i skorištavaju njenu "dobrotu". Tako ona pripisuje drugima svoje osjećaje. To je projekcija. Kao drugo, ona ne može živjeti po nerealnim zahtjevima idealizirane slike, a to znači nikada zamjerati, prezirati, nevoljeti, okrivljavati,kritizirati i dr. I zato nije toliko "dobra" koliko ona misli da bi morala biti. Na površini to je krasna slika, ali temeljni pogrešni motiv iskrivljuje i uništava ono što je moglo biti stvarno.
Drugo lažno rješenje je traženje snage i moći. Ta osoba misli da će snaga i neovisnost riješiti sve njene probleme. Dijete vjeruje da je jedini način na koji može postati sigurno je taj da bude snažno i neranljivo, toliko neovisno i bez osjećaja, da ga nitko i ništa ne može povrijediti. Dijete sistematski počinje potiskivati sve osjećaje. Ako ne osjećam, tada me ne može ni boljeti, je zaključak malog djeteta. No, kada oni ipak izbiju, ono se osjeća duboko posramljeno i smatra to svojom slabošću, bilo da je to bila stvarna slabost ili ona zamišljena. Ono također smatra ljubav i dobrotu slabošću, bilo da se radi o pravoj ljubavi ili onoj iskrivljenoj. Toplina, pažnja, komunikacija i nesebičnost smatra se odvratnim i sistematski se takvi osjećaji potiskuju, jer se dijete osjeća zbog njih posramljeno kao i pokorni tip zbog samoisticanja i zamjeranja.

Osoba s takvim lažnim rješenjem će uvijek pokušavati natjecati da bi dokazala da je bolja od bilo koga drugog. Ponaša se kao da joj nitko nije potreban i negira potrebu za toplinom i pažnjom. Zato pati od svoje izoliranosti, međutim ona ne priznaje tu patnju čak ni samoj sebi. Idealizirana slika diktira standarde neovisnosti i snage koje može imati samo Bog. Taština je u ovom rješenju očigledna, no ona se opravdava tako da drugi samo glumataju ljubav. Maska ljubavi joj posebno ide na živce, a takve najviše privlači, pa opet joj život potvrđuje lažno vjerovanje.
Budući da ne može ispuniti zahtjeve Idealizirane slike, ona upada u periode depresije i samoprezira, ali ih opet pripisuje drugima da ne bi osjetila bol zbog takvog samokažnjavanja. To je uobičajeni učinak Idealizirane slike kod svih lažnih rješenja. Problem je u tome što su takve emocionalne reakcije toliko profinjene i potisnute da treba puno rada na sebi da bi ih se uočilo. Kod izrazito dominantnog tipa je to lakše, ali obično su ti stavovi skriveniji i pomiješani s drugim rješenjima.
Slijedeći simptom kod agresivnog tipa je krivo vjerovanje da su ljudi i svijet loši. Naravno da će dobiti dovoljno dokaza za takav izgovor da nikoga ne mora voljeti. Suprotno, pokorni tip se ponosi da voli sve ljude i sva ljudska bića smatra dobrima, zato da bi potvrdio svoje pokorno rješenje. U stvari taj tip, ni najmanje ne mari da li su drugi dobri ili loši, tako dugo dok ga oni vole, cijene, odobravaju i štite. Budući da drugi ljudi imaju i mane i vrline, sve se to negira dok to služi pokornom tipu.

Onaj koji traži snagu uvijek je u svemu uspješan. Nasuprot pokornom tipu koji se ponosi svojim neuspjesima, i tako dokazuje svoju bespomoćnost da bi druge prisilio da ga vole i štite, agresivan tip se ponosi time što u svemu uspijeva. Mogu postojati određena područja ličnosti u kojim je neuspjeh dozvoljen, zato jer tamo prevladavajući stav može biti pokornost; isto kao i što pokorni tip može imati određena područja ličnosti u kojima se služi snagom kao rješenjem. Oba ta stava su podjednako kruta, nestvarna i neostvariva. Stoga su oba ta stava stalni izvori bola i razočaranja u sebe same i rezultiraju smanjenjem samopoštovanja.