Svi smo mi sposobni za promjenu ličnosti samo moramo znati daje to moguće. Jer nam svaka situacija daje mogućnost da reagiramo na novi način. Rekli smo da možemo birati kako ćemo reagirati, ali da onda više ne možemo kontrolirati posljedicu te reakcije. Ali, činjenica je da cijelo vrijeme imamo izbor. Nismo više bespomoćni kao djeca, imamo izbor. No, na prvi pogled jednostavnije je automatski reagirati sklopom reakcija iz djetinjstva, umjesto da ako nismo zadovoljni određenim područjem života, da promislimo kako ćemo reagirati na novi način. Problem je da ne vidimo povezanost između naših odabira i posljedica tih odabira, pa okrivljujemo druge i život za nesreću u našem životu.

Kad se osjećamo nesretno i beznadno možemo sebe upitati: "Mogu li reagirati na drugi način na ovu situaciju, koja mi se čini nepravednom, i na koju reagiram negativno jer se osjećam beznadno, ljuto i jadno?" I tada se možemo prisjetiti da uvijek imamo izbor. Jer kad god reagiramo kao ljuti petogodišnjak, mislimo da nemamo izbor. Umjesto da pravilno upotrijebimo svoju snagu, mi je trošimo da bismo se tužili na druge i okolnosti. Ne možemo promijeniti druge, ali svakako možemo promijeniti svoje vlastite stavove i razmišljanje. Prvo će se promijeniti naši stavovi i način razmišljanja, a nakon toga će se promijeniti i osjećaji. Sve više ćemo reagirati spontano i iskreno, a to će nam za uzvrat obogatiti život.

Tada ćemo moći prihvatiti na konstruktivan način naše nepoželjne i negativne osobine i pored njih ćemo moći voljeti sebe. I tek tada ćemo moći, jer su sagledane i prihvaćene, mijenjati te osobine. Potpuno samoodbacivanje i destruktivna vrsta krivnje nisu sposobni ništa mijenjati, jer neistiniti sistem vjerovanja sadržan u njima onemogućava promjenu negativnih crta. Rekli smo da nam život potvrđuje krivi sistem vjerovanja sve dok ne nastupi kriza. Rekli smo da je kriza kraj negativnog perioda i da nas vraća na pravi put.
Dakle, ako smo uvjereni da se ne možemo mijenjati, onda ne možemo ni poduzeti smislene korake prema promjeni, pa onda ne možemo ni doživjeti promjenu u životu i moramo biti uvjereni da ona nije moguća. No, ako znamo da je promjena moguća, onda možemo sakupiti snagu, ustrajnost i započeti mijenjati sebe. Tada ćemo shvatiti da mir možemo steći samo onda kada konstruktivno prihvatimo ono negativno u nama, jer tada ćemo biti u istoj mjeri svjesni i naše Istinske ličnosti.
Predlažemo vam vježbu koja će vam pomoći da steknete veće samopouzdanje. Zapišite sve što u sebi ne volite. Tada osjetite to u sebi i pitajte: "Da li uistinu vjerujem da je to cijela moja ličnost? Da li se mogu mijenjati? Da li vjerujem da imam mogućnosti voljeti?" Ako budemo ozbiljno tražili odgovore na ta pitanja, dobit ćemo odgovore na dubljoj osjećajnoj razini, na razini na kojoj su odgovori više od pukog intelektualnog rezoniranja. Tako ćemo saznati koliko toga ima u nama što se može voljeti i poštovati.

Stvarne i lažne potrebe
Rekli smo da bolna iskustva iz djetinjstva moraju biti ponovno proživljena da ne bismo neprestano privlačili slična u sadašnjosti. Ako to ne činimo tako da proživljavamo sve svoje emocije koja izazivaju ponovljena iskustva, tada nećemo biti svjesni što se uistinu događa u nama, pa ne raspoznajemo što trenutno osjećamo kada ponavljamo iskustvo. Obratno, kako postajete svjesni svojih prošlih osjećaja, također postajete svjesni kako ponavljate prošle događaje. To znači da ste svjesni da dijete u vama silno želi ljubav drugih, ali istovremeno odrasli dio vas zna da je to osjećaj malog djeteta i da kao odrasla osoba možete preživjeti bol što vas određena osoba ne prihvaća. Proživljavate taj bol, i samim tim dolazite do uvida zbog čega ste privukli baš to određeno iskustvo, učite i time prekidate lanac sličnih događanja. Naučili ste, i razriješili ste iskustvo, pa nema potrebe za ponavljanjem učenja.

Najvažnije je u ovom trenutku da budete pažljivi i da budete svjesni svih osjećaja koje drugi ljudi i situacije bude u vama. Kako budete na taj način upoznavali sebe i rješavali se negativne prtljage prošlosti, polako će se pokazati da je najbolniji element u tim osjećajima neispunjenje vaših potreba iz djetinjstva. Negiranje stvarnih potreba stvara lažne potrebe.
Što su stvarne, a što lažne potrebe? Mogli bismo reći, da ono što je stvarna potreba u jednom periodu našeg života, može biti lažna ako se javlja u drugom periodu života. Ono što je stvarna potreba za dijete, uopće nije stvarna potreba za odraslu osobu. Međutim, ako u odrastanju negiramo bol od neispunjenja potreba, a to svi manje ili više radimo, mi odrastanjem jačamo te potrebe i onda očekujemo da ih drugi ljudi ispune. Tako to postaju lažne potrebe. Uzmimo primjerice dijete koje jedino treba dobiti skrb, njegu, pozitivne osjećaje, pažnju i poštovanje njegove ličnosti. Ako se te potrebe ne ispunjavaju, dijete mora patiti. Ako se ta patnja osvijesti i proživi, osoba će emocionalno rasti. Ono što stvara novu povredu, bol, je krivo uvjerenje da samo ispunjenje tih potreba u odraslom dobu odstranjuje bol. Dakle, uvjerenje da ako dobijemo u odraslom dobu ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu, jedino tako možemo biti sretni. No, čak kad bi osoba i mogla naći zamjenske roditelje u odraslom dobu koji bi joj sada dali svu ljubav koja joj je nedostajala u djetinjstvu, osoba ne bi mogla zadovoljiti svoje potrebe i postati ispunjena, jer to davanje dolazi izvan nje i nije povezano s njenom sposobnošću davanja, tj. voljenja.

Ispunjenje za kojim svi tako čeznemo može doći samo kroz nas same, a uvjetovano je našom sposobnošću za bezuvjetnu ljubav. A ona počinje samoodgovornošću. Tako dugo dok optužujemo naše roditelje ili druge ljude da su odgovorni za naš život, mi gubimo sposobnost za ostvarivanje sreće u našem životu. Kad otkrijemo da našu patnju stvaraju naši pogrešni stavovi, moći ćemo se početi osjećati sigurnima, jer sigurnost više nećemo tražiti u odobravanju drugih. Tjeskoba će nestati u mjeri u kojoj ćemo tražiti uzrok naše patnje u nama. Ta patnja je negiranje nezadovoljenih potreba iz djetinjstva koje stvara ovisnost o drugima. To opet stvara negativne obrasce razmišljanja i osjećaja.
Jednom kada preuzmemo odgovornost za sve što nam se događa, kad budemo u svemu vidjeli priliku da upoznajemo sami sebe, prestat ćemo očekivati da nas netko ispuni. Bit ćemo manje ovisni o tome da nas netko hvali i voli i moći ćemo sami sebe poštovati, jer se nećemo osjećati kao zahtjevna, ogorčena djeca. To opet povećava sposobnost za pozitivne osjećaje, potrebu da se oni podijele s drugim ljudima. Sposobnost za ljubav postaje stvarna alternativa za pohlepno zahtijevanje da se prima i dobiva.
Što duže bol neispunjenih potreba ostane neispunjen, to će jače lažne potrebe ispuniti ličnost koja će to onda još više zahtijevati od drugih da ih ispune. Kada se ti zahtjevi ne ispune, ogorčenost, a često i gnjev, učinit će da ta osoba osjeća gubitak i beznadnost. U tom stanju koje se povećava nije teško to opravdati i okriviti druge jer ne ispunjavaju naše potrebe. Uvijek se može naći stvarne, preuveličane ili izmišljene razloge da bi se okrivilo druge. Da bismo to izbjegli moramo razviti krajnju iskrenost prema samima sebi kao najvažniju značajku ličnosti. Samo tada ćemo moći vidjeti naše iracionalne zahtjeve kojima okrivljujemo druge jer nam ne daju ono što mislimo da bi morali.
Stvarne potrebe nikad ne zahtijevaju od drugih da vam ispune želje i da brinu za vas kao da ste dijete. Stvarna potreba za ljubavlju, zajedništvom i dijeljenjem jedino će se početi ispunjavati kad postanemo spremni voljeti i davati, što ne smijemo pobrkati sa neurotičnom potrebom da nas vole svi i kupoprodajnim davanjem. Ali, problem je da mi često ne vidimo razliku između lažnih i stvarnih potreba. Primjerice, u ljubavnom odnosu doživimo jaku bol, jer nam se čini danas je partner povrijedio. Dijete u nama to doživljava kao uništenje.

Ljuti smo, okrivljujemo, kažnjavamo i činimo iz sebe žrtvu, i još uvijek pokušavamo ispuniti djetinju potrebu za zamjenskim roditeljem. Ako nismo svjesni da je to dijete u nama, mi ćemo napasti partnera kao da nam je život u pitanju. Na dijelu su naše lažne potrebe, tj. potreba da uvijek i od svakog budemo voljeni. Zrela reakcija bi bila razlikovati dijete u nama od odrasle osobe. Odrasli dio ličnosti svjestan je da je dijete u njemu na dijelu i proživjet će bol znajući da je to također bol iz djetinjstva i neće napasti partnera. Partneru će reći što osjeća bez okrivljavanja i tada će zajedno s partnerom potražiti odgovore što se doista dogodilo, da li je istinito osjetila, a to će onda razriješiti problem i doprinijeti rastu oba partnera. Odrasla osoba nije ovisna o drugoj osobi jer zna da uvijek ima izbor.
Opravdane potrebe mogu biti ispunjene samo do onog stupnja do kojeg smo proživjeli bolne osjećaje iz djetinjstva. To znači da smo otkrili i odrekli se lažnih potreba koje su nastale negiranjem bola iz djetinjstva. Dopustite si vraćanje u stanje djeteta, dopustite tom iracionalnom djetetu da se izrazi - budite i osjećajte kao to dijete u vama na konstruktivni način - napravite od života terapiju. To u početku nije lako napraviti. To dijete u nama treba prvo otkriti jer je skriveno, izracionalizirano ili isprojicirano na druge. Glas tog djeteta u vama govori: "Ja moram uvijek dobiti ljubav i divljenje od drugih. Ako to ne dobijem, onda je to katastrofa." Bez obzira koliko ste zreli u mnogim područjima vašeg života, potražite ove skrivene reakcije kad god se osjećate tjeskobno i neugodno zbog nečega što vam se dogodilo. Dakle, provjerite svoje reakcije na neispunjenje, kritiku ili na frustraciju, tj. da li to doživljavate neprimjereno jako. Tada ćete moći prepoznati nestvarne potrebe i osvetu kojom ih samo pojačavamo. Nestvarne potrebe su zahtjevi koje postavljamo drugima da bi se osjećali ispunjeno.
Jačanje tih nezadovoljenih potreba, jer nisu prepoznate i proživljene, stvara niz negativnih crta ličnosti. Budući da se te potrebe ne mogu nikada ispuniti, stalna frustracija i praznina brišu svaku nadu i izazivaju ogorčenost, mržnju, krivnju, a često i prkos. Tada se može upotrijebiti gnjevni, pasivni otpor i samokažnjavanje da bismo kaznili druge koji nam se čine da su krivi za naše negativno stanje. Što se lošije osjećamo, to su veća krivnja i izgovaranje koji nas udaljavaju od rješenja problema. Cijelo to potiskivanje stvara začarane krugove i lančane reakcije. Lažne potrebe stvaraju zlo, okrutnost, osvetoljubljivost itd. Potiskivanje jača lažne potrebe u uzrokuje krizu za krizom. Jedino kad se te potrebe iznesu na vidjelo i ispravno procijene, kad imamo hrabrosti vidjeti zlo u nama bez da ga iživljavamo, tad ćemo biti sposobni ispuniti naše stvarne potrebe.
Potjera za lažnim potrebama uzrokuje neizdržljiv bol i beznadnost. Taj bol je potpuno različit od neispunjenja naših stvarnih potreba. Težak bol je rezultat borbe protiv onog što život nosi, rezultat samovolje: "Mora biti po mome.". Blagi bol je rezultat prihvaćanja. Važno je razlikovati bol djeteta u nama i stvarni bol. Ako se poistovjetimo s bolom djeteta, znači događa nam se katastrofa, potpuno ćemo se izgubiti u bolu jer mislimo da nemamo utjecaj na bol - pokušavamo dobiti sigurnost od drugih. Taj bol ćete prepoznati jer u sebi sadrži poruku: "Vidi što ste mi napravili!", dakle, sadrži osvetu u sebi i uživanje u ulozi žrtve. Ta razina bijesa zapravo onemogućava da se bol iz djetinjstva proživi i zato stvara beznadnost. Tada ne trebate dalje ići u taj bol zato što tad nesvjesno kažnjavate sami sebe. Kad se proživljava stvaran bol, osjećaji iz djetinjstva, proživljavanje dovodi do uvida koji opet donosi nadu i snagu. U svijest dolaze zaključci malog djeteta i mi počinjemo razumijevati kako smo stalno iznova stvarali odnose po istom obrascu iz djetinjstva nesvjesno se pokušavajući iscijeliti. Taj bol ima svoje trajanje i uvijek donosi rast i nadu.
Neispunjene stvarne potrebe kad se prožive mogu izazvati trenutno snažno plakanje, vrištanje, bacanje i udaranje u jastuk da bi se izbacila ljutnja. Proživljavanje gubitka dovodi do smirenja i prihvaćanja uz jačanje ličnosti. Ako se budemo opirali bolu, on se pojačava i postoji opasnost da se izgubimo u njemu. Nije važno koliko je teško bilo vaše djetinjstvo i koliko ste imali negativnih iskustava i doživljaja, stvaran uzrok boli nije taj. Uzrok bola je zahtijevanje da se ispune naše dječje potrebe da nam to sada život nadoknadi tako da samo primamo.

To je ono što stvarno boli. Treba pronaći u sebi taj glas koji traži da mu se da ono što mislimo da nam treba ili ćemo se osvećivati. U trenutku kad uočimo taj glas ranjenog djeteta u nama, znat ćemo da to nije cijela naša ličnost, i da onaj koji pita i traži istinu je jači dio nas koji takvim traženjem postaje sve jači dok na posljetku ne bude prevladavao. Vidjet ćete da možete preživjeti bez potpunog odobravanja, bezuvjetnog prihvaćanja i ljubavi, nekritičkog divljenja i bilo čega drugog sličnog. Vidjet ćete da do ispunjenja, zadovoljstva i mira možete doći na drugi način tako da to ne ovisi o drugima, nego samo o vama. Kako ćete moći drugima dozvoliti da budu ono što jesu, oni će biti voljni da vam daju ljubav. Mijenjajući sebe, mijenjat će se i dugi oko vas ponukani vašim primjerom, a i drugi ljudi će doći u vaš život, sposobniji za ljubav kao i vi. Vaše sadašnje stanje, mjera u kojoj se ne osjećate ispunjeno, u toj mjeri trebate potražiti u sebi što očekujete od drugih, a što bi trebali dati sami sebi. Kad doista budemo željeli promjenu i uvid u stvarni uzrok naših poteškoća i zamolili Boga da nam pomogne da vidimo taj dio sebe, pomoć će sigurno stići. Vidjet ćemo unutarnje prepreke koje su uvijek vezane uz inzistiranje na ostvarenju potreba malog djeteta. Tada će realne potrebe kao što su to samoizražavanje, rast i razvoj doći do izražaja. Zadovoljstvo, ljubav, ispunjenje i dobri odnosi i viđenje smisla u svemu što nam se događa sve će više postajati naša stvarnost.