Možemo reći da ima ljudi u čijem životima nema niti velikih padova, niti velikih uspona kao da žive nekim "sivim" životom. Nema niti neke radosti, niti nekog bola. Treba reći da kad se pojavi kriza u nečijem životu, tada je ličnost i spremna za promjenu. Osoba duboko u sebi na nesvjesnom nivou želi ljubav i kriza se pojavljuje kao terapeut. Što je veća kriza, to je promjena veća. U trenutku kad smo razumjeli zašto se kriza događa, kriza prolazi. To znači kada smo razumjeli poruku krize, kriza se završava; naučili smo što je bilo potrebno. Bez obzira kako tko doživljava krizu, uvijek u njoj postoji poruka koju treba otkriti, a koja govori o našem vlastitom životu. Bitno je naučiti da ne okrivljavamo druge ljude za ono što se nama događa, bez obzira koliko vidljivo bili loši, jer znamo da uvijek imamo pravo na obranu. Drugi loš način je da okrivljavamo sami sebe i tako uništavamo sebe. Stav: "Ja sam toliko loš, ja ništa ne vrijedim.", je uvijek neiskren i treba ga spoznati da riješimo krizu.
Ako naučimo istražiti i najmanju sjenu iz svakodnevnog života tako da istražimo njeno najdublje značenje, naučit ćemo se nositi s malim krizama tako da do velikih neće ni doći. Treba reći da je i najmanja sjena kriza. Pitajmo sebe: "Što ne želim vidjeti i što ne želim promijeniti?" Odgovor koji ćemo naći na to pitanje bit će rješenje krize i kriza je ispunila funkciju. Tako će se prepreke na putu ili "doline u životu" postati učitelji i terapeuti, a što život zapravo uvijek i jest kad ga pokušate razumjeti.
Prošli puta smo govorili o tome kako naša nesvjesna očekivanja utječu na nesvjesno u drugima. Dodajmo tome da onoliko koliko ćemo vidjeti negativnost u nama samima i biti spremni da se mijenjamo, toliko će krize biti manje u našem životu. Jer ako smo slijepi prema nama samima i zato imamo otpor prema promjeni, nećemo moći biti svjesni što se događa s drugim ljudima, pa se nećemo moći nositi s njima. Kako se bude povećavala naša sposobnost da vidimo što nas to smeta u nama samima i budemo spremni to mijenjati, u toj mjeri ćemo moći vidjeti negativnost u drugim ljudima, a da nas to bude ostavljalo slobodnim, i moći ćemo se učinkovito obraniti.
Recimo još da kako se opiremo promjenama da strah raste, a kriza postaje bolnija. Lekcija se mora ponavljati dok se ne nauči - dok se ne razotkrije strah od promjene kao greška. Pozitivna promjena se treba željeti; moramo biti voljni da budemo u istini i biti spremni mijenjati se i moliti Boga da nam omogući promjene. Tada treba strpljivo i s povjerenjem čekati da se promjene dogode.
Dakle, što se više opiremo krizi, ona je bolnija, jer se sve više gubi povezanost s uzrokom. Kad pobjegnemo u zaklon doživljavamo samo trenutno olakšanje. Treba se svjesno odlučiti proći kroz krizu i zamoliti kroz molitvu i meditaciju za pomoć. Osjetit ćete da niste sami. Osim toga važno je da činite najbolje što znate - bolje i tako ne možete. Nije važno hoćemo li pri tome raditi pogreške - uvijek možemo iz grešaka učiti. Bitno je boriti se i učiti. Tada će krize postajati sve rjeđe i sve manje bolne u našem životu
Samopuzdanje
Samopouzdanje, prihvaćanje i ljubav prema samom sebi nedostaje nam kad god osjećamo neizvjesnost, strah, nesigurnost, krivnju, sumnju i manju vrijednost. U mjeri u kojoj su ovi osjećaji prisutni u nama, u istoj mjeri nedostaje nam samopouzdanje. Što smo manje svjesni tih osjećaja , to smo nesposobniji riješiti problem. Samo svjesnost o tome koliko ne volimo niti ne poštujemo sebe će omogućiti da to počnemo mijenjati.
To je sukob koji je u nama i kojeg treba postepeno postati svjestan. Možda je jedini način na koji sada možemo prepoznati da ne volimo sebe onaj posredan. Možemo osjetiti stidljivost, nesigurnost i bojazan od toga da budemo odbačeni i kritizirani. Također možemo osjetiti osjećaj manje vrijednosti i katkad osjećaj krivnje kad za to nema nikakvog vidljivog povoda. Možda osjećate da bi vaš život mogao biti puno ispunjeniji nego što je sada. To su sve simptomi da ne volimo sami sebe, a to znači da nemamo najbolje mišljenje o samima sebi. Kad taj osjećaj nedovoljnog samopoštovanja bude svjesniji treba ga učiniti potpuno svjesnim.
S druge strane, možemo poprilično jasno vidjeti ono što je negativno. No, tada to možemo pogrešno opravdavati jer vjerujemo da ako imamo neke negativne crte da trebamo odbaciti sebe u cijelosti. Ne uspijevamo razlikovati odbacivanje osobine od odbacivanja osobe, bilo nas samih, bilo drugih. Zato negiramo, racionaliziramo ili čak uljepšavamo negativne i destruktivne osobine
Da bismo to mogli promijeniti trebamo shvatiti da je život vječna mjena i da je sve podložno promijeni, pa tako možemo mijenjati i naše negativne crte. Svatko od nas se može mijenjati, rasti i povećavati svoju dobrotu. Naša istinska ličnost sa svojim potencijalom za dobrotu, bez obzira koliko smo sada pakosni; za ljubav, bez obzira koliko sada bili sebični; za snagu i cjelovitost, bez obzira koliko sada bili slabi i koliko smo u stanju zbog straha izdati sebe i druge - ta naša ličnost je stvarnost koju možemo, ako to želimo, sve više ostvarivati. Bit života je vječna promjena. Ljudi u dubokoj depresiji i beznadnosti nisu svjesni te činjenice da sve u svom životu mogu mijenjati
Najveći otpor promjeni je uvjerenje, manje ili više svjesno, da smo loši i da je to naša priroda, tj. nešto što se ne da mijenjati, pa se držimo tih svojih crta da ne bismo prestali postojati. To je razlog što se držimo za crte koje ne volimo u sebi umjesto da ih krenemo mijenjati. Nesvjesno uvjerenje stvara očaj, a to onda još otežava da mijenjamo crte koje nam se ne sviđaju. Niti ne pokušavamo. To je ona slavna rečenica koja stvara osjećaj beznadnosti kod svih: "Ja sam takav! To postaje začarani krug - misleći da se ne možemo mijenjati ne spoznajemo našu Istinsku ličnost, a to je naš kapacitet za ljubav i za davanje sebe, a to opet onemogućava samopouzdanje.