Najjednostavnije bismo krizu mogli definirati kao vrhunac poremećaja koji služi kao učitelj i terapeut. Kriza postiže promjenu mišljenja i osjećanja koji dovode do ravnoteže. Kriza se pojavljuje u obliku bola, poteškoća, promjena starih načina života i neizvjesnosti. Ona ruši stare načine razmišljanja koji se temelje na neistinitim zaključcima, pa zbog toga i na negativnostima. Ruši stare navike i stvara nove, zdravije. To je uvijek bolno, ali preobrazba je bez nje nezamisliva.
Što je kriza bolnija, to je prethodio veći otpor promjeni. Život je vječna mijena i svaki otpor toj promjeni stvara bol.

U području života gdje se ne opiremo promjeni nemamo problema i ispunjeni smo. I obrnuto, tamo gdje se opiremo promjeni, kriza je neizbježna. Rast znači promjenu, a otpor rastu znači krizu. Rasti znači sagledavati i transformirati našu negativnost. Negativni dio ličnosti su pogrešno shvaćanje, destruktivne emocije, stavovi i obraci ponašanja koji proizlaze iz njih; izgovori i obrane. Pogrešna shvaćanja, tj. neistiniti sistem vjerovanja iz djetinjstva, stvara obrasce ponašanja koji se čine da dokazuju pogrešno vjerovanje.

Život postaje ono u što vjerujemo, pa tako se pogrešni obrasci ponašanja učvršćuju dok ne izbije kriza koja ih ruši. To isto vrijedi i za osjećaje. Što se više opiremo strahu, to on više jača, pa imamo tada strah od straha, pa od tog straha - svaki slijedeći strah se povećava sve do panike. Osim toga strah može prikriti bijes; depresija može prikriti strah. Rekli smo već da opiranje negativnim osjećajima znači njihovo guranje u nesvjesno od kuda prikriveno djeluju - to znači da postaju jači, pa ih se onda još više bojimo i još jače potiskujemo. To dovodi do toga da više ne znamo što osjećamo, do osjećajne amnezije, jer smo negiranjem negativnih osjećaja, potisnuli i pozitivne.

Kad bismo učili da osjećamo sve svoje osjećaje, a da po negativnim ne činimo, negativni osjećaji bi konstruktivnim proživljavanjem sazrijevali u svoju suprotnost. Tako bi prihvaćanjem i proživljavanjem bola počeli osjećati radost i zadovoljstvo; kroz poniznost i iskrenost da priznamo svoju mržnju i da je proživimo konstruktivno, u toj mjeri raste i naša sposobnost za ljubav. kroz prihvaćanje i proživljavanje straha on se gubi, a raste naša sigurnost. Što više izbjegavamo jednu suprotnost, to manje možemo doživjeti njezinu suprotnost.

Tako dugo dok negiramo svoje osjećaje, oni postaju "zid", oni postaju naši neprijatelji i moramo onda biti preplašeni naših osjećaja. Onda imamo bolan proces: strah od straha, bol zbog bola, mržnju zbog mržnje. Taj proces raste i završava krizom. Ako prvo proživimo svoje najnegativnije osjećaje kao što su to mržnja, okrutnost, ljutnja, bijes, kao i sve njihove popratne osjećaje: zavist, ljubomoru, pohlepu, neiskrenost i dr. i pošteno ih priznamo, tada riskiramo pokazati svoju ružnoću, a ljepota je u našoj iskrenosti. Ako pri tome zamolite Boga za pomoć , vrlo brzo će se vaš život početi mijenjati začuđujućom brzinom.

Jedino razotkrivanjem onoga čega se bojite pokazati, možete naučiti kako se time nositi. Dakle koliko možete sebi dozvoliti loše osjećaje, u istoj mjeri to možete s dobrima.
To vrijedi za sve što nam se u životu događa - što se manje opiremo promjeni to nam život postaje radosniji i lakši. Prihvaćanjem i teških perioda u životu kao lekcija, oni brže prolaze, jer se ne opiremo učenju. Učiti znači staviti u pitanje naše stavove i proživjeti sve emocije, negativne konstruktivno. Na taj način iskrenost prema sebi postaje najvažnija značajka ličnosti. Tad ćemo i najmanju "sjenu" u životu smatrati krizom i pokušat ćemo je istražiti tako da tražimo njeno istinito značenje. To znači preuzeti odgovornost za sve što nam se događa, uz znanje da nema nerješivih problema.

Jačina krize pokazuje jačinu opiranja promjeni. Često se vanjske krize -rat, gubitak doma, bolest i smrt voljenih osoba - lakše doživljavaju od unutarnjih kriza jer su vidljivije i njima se toliko ne opiremo kao unutarnjoj promjeni. Unutarnja promjena zahtijeva drugačije sagledavanje životnih okolnosti, sebe i drugih koji su nam važni. Naše subjektivno tumačenje događaja čini krizu nesrazmjerno bolnijom.

Možemo reći da je svaki negativni doživljaj, iskustvo i bol su rezultat krivog sagledavanja života. Jednom kada se toliko razvijemo da nam postane navika da prvo preispitamo svoje sakrivene, pogrešne pretpostavke i destruktivne reakcije kada se bilo što neželjeno pojavi u našim životima, i kad se u potpunosti otvorimo istini i promjeni, naš život će se ubrzo početi mijenjati. Bol će postati razmjerno rjeđa, a radost će sve više postajati naše prirodno stanje. Kriza će sve više postajati nepotrebna. Tad se ritam rasta može nastaviti glatko bez bolnih slamanja negativnih crta ličnosti.