Početi tražiti imidže treba unazad pronaći probleme i napisati ih. Treba uključiti probleme svih vrsta. Treba ih napisati jer ako samo razmišljamo o njima nećemo ih moći uspoređivati. Treba si uzeti vremena, čak ako to potraje i nekoliko mjeseci. Napišite sve probleme od najbeznačajnijih do najtežih i počnite tražiti ono što se ponavlja u svim problemima - zajednički nazivnik. Vidjet ćete da ih može biti više od jednog. Možda neće biti jednostavno naći zajednički nazivnik. Meditirajte, provjeravajte svoje emocionalne reakcije u prošlosti i sadašnjosti, molite i naći ćete nakon ozbiljnog traženja zajednički nazivnik. Čak ako vam se neki događaji čine nepovezani, dublje sagledani imaju zajednički nazivnik. To je prvi korak prema imidžu. Da biste spoznali imidž bit će potrebno još dublje istraživanje nesvjesnog dijela ličnosti.

Da bi pronašli, razumjeli i razriješili imidž potreban je dug proces. Čak i kad smo razumjeli, za sazrijevanje naših emocija treba vremena, napora i strpljenja. Mogli ste se prije buniti zbog nesreće, a sad kad ste spoznali da za to nije odgovoran ni Bog, niti sudbina, vaša pobuna se može okrenuti protiv vas samih i postat ćete nestrpljivi sami sa sobom. No to može samo omesti vaše sazrijevanje. Naše unutarnje pogrešno ponašanje treba shvatiti kao neznanje i grešku. Novo stečeno znanje o skrivenim motivima i reakcijama treba produbiti meditacijom. Zatim počinje rad na emocijama tako da ponovno proživimo nezrele emocije. To će integrirati pogrešne emocionalne reakcije i krive zaključke s intelektualnim znanjem.

Rekli smo da dijete zbog šoka koji je bolan odluči ne osjećati i donosi krivi zaključak koji generalizira na cijeli život. Osim toga dijete razmišlja o svemu na crno - bijeli način. To znači ili/ili, a odrasla osoba zna nikad ništa nije posve crno niti bijelo - da je to pitanje omjera, i ona traži istinu o tome što se događa. Treba znati da ćemo ponavljati bolna iskustva sve dok emocije koje smo potisnuli nismo ponovno proživjeli i tako u svijest doveli neistinite zaključke. Ponovnim proživljavanjem emocije sazrijevaju, a rekli smo da ispravno vidimo samo srcem. Kad ispravno vidimo nije problem odabrati.
Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se događa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s načelima. Treba istraživati svoje misli, osjećaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to neće odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osjećati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povrijeđeni. Sve će u životu dobiti dublje značenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo znači spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli početi mijenjati naš život.

Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela ličnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Većina ljudi uopće nije svjesna da se borba između tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo. Već sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku "stanka", pa onda reagiramo iz ljubavi. Pričali smo o tome kako "ranjeno dijete" u nama reagira - nesvjesni dio ličnosti vrlo netočno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sličnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo nezrelo.
Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprječavaju da rastemo - povrjeđujući sebe, a to znači i druge - nego i naše strahove, koji su već sami po sebi greške. Naši strahovi povrjeđuju nas i druge jer nas spriječavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja počinje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogućava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijedeći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama.

To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što spriječava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski događa kad se otvaraju drugom ljudskom biću. To opet zahtijeva određenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u početku. Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se nećete ljutiti i povrijeđeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to viđenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u početku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se događaju situacije, a koje ne biste inače postali svjesni.