Povezanost tijela i psihičkog života mnogi smatraju upitnom, no sve je više dokaza o istoj. 

Na zapadu je uvriježen pristup koji tijelo smatra strojem koje funkcionira odvojeno od psihe, i koji je postigao značajne uspjehe liječenja tijela uz pomoć kirurških operacija, antibiotika i drugih lijekova i ostalog uz pomoć čega je medicina poboljšala živote mnogih i spasila jednako toliko mnogo ljudi. 

No taj pristup ne djeluje uvijek, kaže Debbie Shapiro, terapeutkinja koja u svom radu spaja rad sa psihom i tijelom.

Jednom kada izliječite jedan simptom, umjesto njega može iskočiti novi. Ili, možda već godinama obilazite doktore,  a oni ne znaju kako bi vam pomogli pa vam se počinje činiti da je vaš simptom nešto što je izvan dohvata klasične medicine. 

Zapadna medicina često svakom problemu pristupa zasebno. Ako imate problema s mokraćnim mjehurom, upućuje vas se urologu, ako je riječ o problemima s očima, tu je oftamolog.

Istočnjaci, pogotovo Kinezi i Japanci, vašem bi problemu pristupili drukčije, tvrdi Shapiro. Na istoku prevladava uvjerenje da je tijelo energetski sistem, a simptomi su posljedica neravnoteže tog energetskog sistema.

Bolest se često prepoznaje kao blokada energije u nekom dijelu tijela, ili posljedica loših navika ili općenitog životnog stila, stresa ili negativnih emocija.

Možda imate neke tjelesne simptome, ali o njima još nikada niste razmišljali na taj način? Probajte, mogli biste otkriti zanimljive stvari.

Skeptični će reći da je tvrdnja da emocije uzrokuju bolest pretjerana. I jest, no moramo imati na umu da tijelo i um nisu odvojeni, i da je tjelesna bolest često odraz nekog životnog stila koji je povezan sa mentalnim stavom koji imamo.

Ovdje nije riječ o nekakvoj mističnoj vezi između tijela i uma -  ne možete pomisliti nešto “loše ” i potom zaraditi tumor, niti možemo reći da su sve vaše tjelesne bolesti posljedica mentalnog.

No često je tjelesni simptom odraz akumulacije faktora koji su itekako povezani sa našim mentalnim svijetom. Kako?

Debbie Shapiro u knjizi “Vaše tijelo govori što je vam je na umu”  tvrdi da nam tijelo govori kroz simptome.

Simptomi nam obično govore što se događa i na psihičkoj razini, bilo kroz posljedicu simptoma, bilo kroz promjene u našem životu koje simptom od nas zahtijeva.

Napokon, riječ “simptom” dolazi od grčke riječi “syn” , što znači “zajedno” , i “piptein”, što znači “pasti”. Drugim riječima, smetnje, nevolje, unutarnji konflikti su mogli biti prisutni danima, mjesecima, pa čak i godinama, prije nego što su “zajedno pali” i skupili se u simptom.

Kao primjer Shapiro navodi ženu koja je bila zlostavljana kao dijete, a kasnije u životu postaje alkoholičar kako bi sakrila svoje dublje osjećaje srama i ljutnje.

Nakon nekoliko godina redovitog opijanja ona razvije probleme sa jetrom. Gledajući unatrag, faktori koji su je doveli do problema sa jetrom počeli su mnogo godina prije, iako bi se možda jednostavnijim činilo izbjeći tu pretpostavku i pripisati je problemima s alkoholom. No, problemi s alkoholom također su posljedica bijega od nečega, od nečega što se nalazi na mentalnoj razini.

Iz primjera poput ovog možemo vidjeti na koji je način naša vlastita prošlost ključna u razumijevanju nas samih. Događaji u našem životu oblikovali su i obojali naše ponašanje, osjećaje, stavove i zdravlje, ili, kako to lijepo kaže Caroline Myss, još jedna osoba koja u svom radu spaja mentalno sa tjelesnim simptomima, “Vaša biologija je Vaša biografija“.

Obraćajući pažnju i na povijest simptoma kao i na njegove posljedice , možete početi razumijevati dublje i suptilnije uzroke koji su doveli do njegovog pojavljivanja, i sadrže ključ njegovog razriješenja.

Iako će mnogi prema ovoj ideji biti skeptični, a i ja sam sama bila otvarajući knjigu Caroline Myss, koja se inače u svom radu koristi jako nekonvencionalnim metodama, moju skepsu razorila je priča o ženi s AIDS-om s kojom je Caroline radila, a koja me se duboko dojmila.

Bila je riječ o ženi čiji je cijeli životni stil odavao to da sve drugo stavlja ispred svojih stvarnih potreba, pisala je Caroline. Čak i kad je došla potražiti pomoć, još je uvijek pušila kao turčin i odbijala prestati, iako su posljedice pušenja za nekoga s AIDS-om potencijalno kobne.

Njen je stav prema pušenju i njenom tijelu bio odraz ne-prihvaćanja odgovornosti kojim je bio protkan cijeli njen život, konstatirala je Myss.

Nije ju nedostatak volje da preuzme odgovornost direktno izložio AIDS-u, i to bi bilo glupo tvrditi.  S obzirom na to da je bila riječ o osobi čiji ju je rizičan životni stil doveo do AIDS-a jasno je bilo da je nedostatak zaštite primarni uzrok AIDS-a.

No, do takvog životnog stila dovelo ju je upravo bježanje od preuzimanja odgovornosti za vlastite potrebe, bilo tjelesne poput adekvatne zaštite, bilo emocionalne poput okruženja koje bi vodilo brigu o njenim osjećajima (ili u slučaju zaštite od spolno prenosivih bolesti, tjelesnoj dobrobiti).

Takva se psihička konstelacija odražavala i na njenom stavu koji je zadržala unatoč saznanju da ima AIDS i da bi je pušenje moglo koštati života mnogo prije nego što bi inače od toga umrla. 

Do samog kraja odbijala je suočiti se s time da joj pušenje šteti više nego ikad prije, tj. s onime što ono za nju znači sada kad ima tešku bolest. Odbijala je suočiti se sa svojim stanjem i preuzeti odgovornost za vlastite potrebe, i to se manifestiralo prvo kroz životni stil koji je doveo do bolesti, a kasnije i kroz njeno ponašanje tijekom bolesti, konstatirala je Myss. 

Taj mi se primjer urezao u pamćenje jer je slikovito pokazivao na koji je način naša psihička razina neraskidivo povezana sa onom tjelesnom, iako isprva ne izgledaju povezane.

Debbie Shapiro također naglašava da veza fizičkog sa psihičkim i emocionalnim nije uvijek očita.

Fizički simptom je obično prva naznaka neravnoteže u vašem organizmu, kaže ona. Iako se obično čini da fizički problem uzrokuje psiho-emocionalnu reakciju, što je također moguće, često je riječ o dvosmjernoj komunikaciji. 

Obično isprepletenost tih veza postaje očita tek na dubljoj razini preispitivanja vlastitog životnog stila.

“Pitala sam se što je došlo prvo, misao “izgubila sam živce” ili gubitak fizičke energije živaca koja je bila rezultat tumora. Isprva sam vjerovala da je moje slabo fizičko stanje dovelo do slabog psihičkog stanja. Moje fizičko stanje bilo je metaforički i doslovno iskustvo gubljenja živaca.”, piše Barbara Hoberman Levine u “Vaše tijelo vjeruje svaku stvar koju kažete” , u kojoj dijeli svoju priču dijagnoze tumora na mozgu.

”Danas mogu razumjeti da je moje fizičko stanje na površinu izvuklo nesvjesne strahove i tendencije koji su već postojali unutar mene. Ono me dovelo do toga da shvatim koliko sam oduvijek bila puna straha”.

Simptom nikada nije izolirani događaj. On je povezan sa povijesti jer izranja iz prijašnjih uvjeta i događaja. Povezan je sa sadašnjošću radi načina na koji trenutno utječe na vas. I ima implikacije po vašu budućnost, u vidu prognoze koja vam se daje.

To je skup smetnji, konflikata, problema koji su možda prisutni već mjesecima, možda i godinama. Bez obzira na to koliko duboko potisnemo neki osjećaj, on neće otići.

Vaše tijelo je poput crne kutije aviona koja snima svako vaše iskustvo i reakciju.

Simptomi vam stoga pomažu da stupite u kontakt sa potisnutim osjećajima. Oni su poput glasnika nesvjesnog. Prepoznavanje traume koja se zbila prije pojave simptoma može vas upozoravati na nešto što ste osjetili ali čemu niste pridali dovoljnu pozornost – duboke osjećaje straha, bijesa, krivnje, ili tuge zakopane negdje u vama.

Možda i sami primjećujete da patite od simptoma koji se ponavljaju  - svakih par mjeseci ili godina. Možda se simptomi i kreću po tijelu, kao što to rade bolovi u živcima koji se javljaju na drugim mjestima ali su slične prirode.

Kada pogledate na simptom iz druge perspektive, možete ustanoviti da problemi sežu dublje u prošlost nego što ste mislili. Možda se radi o nekoj zakopanoj emociji još iz djetinjstva, koju su nedavni događaji ponovo aktivirali i izvukli na površinu.

Djeca lako zakopaju zbunjujuće, zastrašujuće  ili nesretne emocije kako se ne bi morala nositi s boli.

Simptom vodi do osjećaja. A stupanje u kontakt s vašim osjećajima može biti put do iscjeljenja. To se dogodilo Cheryl:

“Kao dijete, bila sam konstantno zlostavljana. Moj me otac silovao najmanje jednom tjedno. Nakon što sam pobjegla od njega, počela sam piti. Bila sam sretni alkoholičar – onog trenutka kad bi mi nešto postalo previše, popila bih još jedno piće i bol bi nestala.

Bilo mi je sasvim dobro, godine su prolazile, sve dok jednog dana nisam dobila poruku od oca koji je tražio da se sastanem s njim. To me jako uzrujalo. Napila sam se i završila u bolnici nakon automobilske nesreće. Bila sam paralizirana od struka nadolje, i rečeno mi je da više nikad neću moći hodati.

Boravak u bolnici me otrijeznio. To je bio najteži dio. Nije bilo mjesta na koje bih mogla sakriti vlastite osjećaje. Poslije sam to počela shvaćati kao drugu šansu koju sam dobila. Shvatila sam da mi tijelo govori da neću više moći ići u starom smjeru, i da je potrebno početi iznova.

I negdje duboko u sebi sam znala da mi je karlica tupa jer ne želim osjećajte sve te osjećaje koji su unutra bili sakriveni, sva ta seksualna sjećanja.

I znala sam da ako želim opet prohodati da se moram suočiti sa tim osjećajima…i tako je to išlo, dan po dan, mjesec po mjesec. S vremenom sam izišla iz bolnice i prohodala, danas podučavam ples.”

Iz primjera poput ovog možemo mnogo naučiti.  Ako i sami patite od nekog tjelesnog simptoma, možda možete isprobati ovaj pristup. Debbie Shapiro daje početne smjernice koje Vas mogu dovesti do povezivanja tjelesnog sa psihičkim:

• Uzmite si neko vrijeme da istražite povijest vlastite bolesti
• Pogledajte na koji bi način psihološke ili emocionalne poteškoće mogle biti povezane sa fizičkim bolestima, problemima ili nesrećama.
• Zavirite još dublje u prošlost od trenutka samog početka bolesti; zanima vas što vam se na mentalnom planu odvijalo minimalno dvije godine prije toga, a ponekad čak i prije
• Isto pokušajte napraviti sa svakim dijelom svog tijela s kojim imate problema

I ne zaboravite, psihičko i tjelesno neraskidivo su povezani. A ako ne želimo slušati, psiha ponekad nema drugog načina nego da nam se obrati kroz tijelo.