Da bismo upoznali sebe na dubljoj razini moramo sebi dozvoliti da svi naši osjećaji postanu svjesni da bi ih mogli razumjeti i tako im omogućiti rast. Nažalost, emocije su najzapostavljeniji aspekt ličnosti i rijetko se skladno razvijaju s ostala dva dijela - fizičkim i mentalnim. Treba reći da zrelija ličnost ima usklađene ta tri aspekta ličnosti - emocionalni, fizički i mentalni. Rekli smo da emocije se ne razvijaju s ostatkom ličnosti jer su u djetinjstvu zabranjivani tzv. antisocijalni osjećaji kao što su to ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i drugi osjećaji kao tuga, bol, radost. Roditelji to čine jer se boje osjećaja kojih su se i sami odrekli u djetinjstvu. Danas je znanost toliko napredovala da se zna koliko je proživljavanje osjećaja bitno za njihov rast. Tzv. negativni dio ličnosti ili ranjeno dijete u nama sačinjavaju nezreli osjećaji koje sada u odraslom dobu treba prvo priznati sebi, a onda i konstruktivno proživljavati da bi oni rasli i pretvarali se u svoju suprotnost - mržnja u ljubav, slabost u snagu itd. Maska je negiranje tih nezrelih osjećaja u nama. Tako u odraslom dobu nismo svjesni da rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još postoji u nama. Kad je jedan dio našeg razvoja spriječen, mi neprestano mislimo da nam treba duga osoba, roditelj, koja će nam dati dozvolu da osjećamo i činimo. Tako dugo dok još trebamo dozvolu druge osobe da bismo bili sretni, mi se još uvijek nalazimo u poziciji djeteta, ali je problem u tome da se dijete nalazi u nesvjesnom, dok na svjesnom mislimo da smo odrasli. Najviše snage gubimo upravo zbog nepoznavanja ove činjenice.
Osjećamo se ovisnim o vanjskim autoritetima i situacijama i očekujemo da oni ispune naše potrebe i želje. Budući da te potrebe možemo samo onda ispuniti ako odrastemo, a to znači da budemo sposobni, kroz svoj vlastiti napor, trud i dosjetljivost, da se pobrinemo za svoje sklonište, hranu, pažnju i sigurnost. No, u svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima. A to međusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje najbolje strane da bi mogla sudjelovati s drugima u primanju i davanju. Naš osjećaj za pravdu omogućava nam da se otvorimo za komunikaciju. A naš osjećaj tko smo nam omogućava da se konstruktivno obranimo ako nas netko hoće povrijediti. Ova ravnoteža u komunikaciji dolazi samo kroz osobni rast, jer dijete zadovoljava svoje potrebe kroz roditelje.
Jedan dio nas je još uvijek dijete koje ovisi o drugima da bi zadovoljilo svoje potrebe. Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to učiniti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba dulje vremena nezadovoljena, to ona više motivira, pa počinjemo biti ogorčeni, ljuti, mrzimo one od kojih očekujemo da zadovolje te potrebe. Postajemo ovisni o njima i sve se više trudimo da bi ih prisilili da nam daju ono što mislimo da nam treba. I začarani krug je stvoren - što više tražimo, to manje dobivamo, sve smo više ogorčeni i ovisni o drugima. Mrzimo ih, a tražimo da nas vole i to povećava krivnju. Postajemo očajni jer zbog zadovoljenja naših potreba izdajemo sebe, svoju istinu i ono najbolje u nama. Osjećaji postaju potpuno zgrčeni i potisnuti. Što više vršimo pritisak na druge, to smo bespomoćniji. Pritisak se može pokazati na razne načine: popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, agresija, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu ili autoritarnost. Duboko u sebi mislimo:"Moraš me voljeti i dati mi što trebam."
Izlaz iz tog stanja nalazi se u spoznaji da smo u odraslom dobu sposobni putem snage naših osjećaja davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok se grčevito držimo za neku osobu očekujući da će ispunjenje doći kroz nju, mi sami sebe porobljujemo u istinskom smislu te riječi. Što to više radimo, manje smo svjesni svojih osjećaja. A trebalo bi proživjeti ljutnju i strah koji se onda transformiraju u dobre osjećaje. Tako se smanjuje ovisnost, a povećava sposobnost da otpustimo i oslobodimo druge i sebe. Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga ne možemo prisiliti da nas voli. Ako drugima dajemo slobodu koju želimo za sebe - da volimo koga želimo, da budemo u krivu a da nam se ne sudi - bit ćemo slobodni i moći ćemo se obraniti na pravi način, a slabost, tjeskoba i strah će se smanjivati u stupnju u kojem ćemo tako postupati. Onoliko koliko budemo dozvoljavali drugima njihova prava, toliko ćemo pronaći naša vlastita prava. Tada će i naši odnosi cvjetati.
Kako razviti nezrele emocije?
Kad naš mentalni razvoj ide prema zrelosti prolazimo kroz razne periode, učimo i radimo pogreške. Ono što smo mislili u ranim godinama, sazrijevajući vidimo i drugu stranu koju prije nismo vidjeli, pa mijenjamo mišljenje. No, bilo je korisno za nas da smo radili te pogreške, jer kako bismo inače cijenili istinu. Nikada ne možemo doći do istine izbjegavajući pogreške. To je ojačalo naše mentalne sposobnosti i logiku.
Nitko se ne buni kad proživljavamo bol kad fizički i mentalno rastemo. Također je bol kod emocionalnog rasta koristan i konstruktivan. Većinu vremena mi ignoriramo da to područje rasta uopće postoji i da mu je potrebno odrastanje. Da bi one rasle u odraslom dobu moraju se proživjeti, izraziti s ciljem da bismo ih razumjeli. Emocije iz djetinjstva kao što su to ljutnja, ogorčenost, mržnja, koje mogu biti vrlo jake, i koje su potisnute i zbog toga smo otupili svoju sposobnost osjećaja, pa osjećamo u skladu s očekivanjima maske, dakle, mislimo emocije. One se moraju ponovno proživjeti da bi sazrele. Moramo proživjeti osjećaje kakvi trenutno u nama jesu.
Kad god su te emocije bile izražavane u djetinjstvu slijedila je kazna. Zbog toga su i bile potisnute. I danas postoji enorman strah da ako se one pokažu da će se dogoditi to isto i da će nas drugi onda napustiti. Greška leži u tome da biti svjestan onoga što se osjeća i dati tome odušak kroz djelovanje je jedno te isto. A imati takve emocije, pa ih konstruktivno proživjeti i odgovorno priznati, znači biti iskren. Ružnoća tih emocija se transformira ljepotom naše iskrenosti i odgovornosti. A tako i upoznajemo sami sebe.
Kad tako napravim, uvidjet ćemo ogromnu razliku između pukog dozvoljavanja nezrelim i destruktivnim emocijama da se iživljavaju da bismo se oslobodili pritiska i davanja oduška sebi bez smisla i cilja, i ponovnog proživljavanja sa svrhom da bi ti osjećaji rasli. Ako to ne činimo, jer vjerujemo da možemo potisnuti te osjećaje, neprestano će se ponovno aktivirati i biti sve jači. Shvatit ćemo da se uistinu često prisiljavamo da osjećamo suprotno od onoga kako se stvarno osjećamo.
Ako se unutarnja ljutnja pravilno ne shvati i proživi na konstruktivan način, dijete u nama se okomljuje na nas, uništavajući nas i druge. Treba pronaći u sebi to ljuto dijete koje želi napasti imat ćemo kontrolu nad rastućim negativnim osjećajima, bez da ih potiskujemo. Tako ćemo ih proživjeti i učiti od njih. Treba pronaći područje u kojem ste ogorčeni da ne brinu o vama, gdje ne dobivate što želite. Jednom kad budete svjesni razloga za svoju ljutnju, bit ćete si sposobni pomoći, jer ćete vidjeti besmislene zahtjeve malog djeteta. To je početak promjene kad uvidite da ste ljuti na druge koji vas sprječavaju da budete svoja maska. Nakon prvog bolnog otpuštanja bolnih emocija i uvida da to nije štetilo ni vama ni drugima, doći će tople emocije koje se nisu mogle izraziti dok ste negativne držali pod kontrolom.
Dakle ponovnim konstruktivnim proživljavanjem osjećaji postaju zreli. Prolazeći kroz period koji smo propustili u djetinjstvu i adolescenciji, osjećaji će konačno postati zreli, a mi se više nećemo morati bojati tih osjećaja koje smo potiskivanjem pokušali kontrolirati. Moći ćemo im vjerovati, biti od njih vođeni - zato što je to konačni cilj zrele osobe koja dobro djeluje. Zdrave emocije će učiniti našu intuiciju pouzdanom, postojat će uzajaman sklad između mentalnih i emocionalnih osobina. Jedne se neće suprotstavljati onim drugima. A to će opet pojačati našu sigurnost i samopouzdanje. Nemamo se čega bojati ako postanemo svjesni onoga što je već u nama. Negiranje nečega što postoji ne čini da to prestane postojati, a upravo to više ili manje svi činimo. Jedino kad se suočimo s onim što je u nama, naš već puno zreliji intelekt može odlučiti koje obrasce će zadržati a koje neće. Nakon što smo postali svjesni djetinjastih emocija, imat ćemo ključ za rast u cjelovita ljudska bića. To znači sebe prihvatiti onakvima kakvi trenutno jesmo i kad odlučimo početi skidati masku, osjećat ćemo olakšanje. Postat ćemo sposobni osjetiti negativne emocije na način koji omogućuje rast ili uvid.