Egzistencijalna samoća: Duhovni Bluz na Putu do Prosvijetljenja

 

Existential Loneliness: Spiritual Blues on the Path to Enlightenment

By Gail Matheson, PhD

„ Samoća nije iskustvo onoga što nedostaje, već iskustvo onoga što jest. U kulturi je duboko ukorijenjena u retorici autonomije i prava, pjesma Božanske usamljenosti čovjeka koji tako često ide bezvučano i nezapaženo. Ironično je koliko naše slobode možemo trošiti na moć- o osvajanju smrti, bolesti i propadanja, dok u isto vrijeme krijemo od drugih našu pažljivo zakopanu osamljenost, jer ukoliko se podijeli, to će produbiti naše razumijevanje svih drugih.“-iz The Philosophical Society

Moji prediplomski i magistarski radovi su bili o samoći. Općenito mislimo na dvije: socijalnu i emocionalnu usamljenost. Socijalna usamljenost je kada su ljudi bez pouzdanih odnosa- ljudi dijele interese sa onima na koje se mogu osloniti, ukoliko se vaš automobil pokvario itd. Emocionalna usamljenost proizilazi iz osijećaja da nemaju smislenu vezu ili veze- supružnika, partnera, osijećaj udaljenosti od obitelji.

No, postoji još jedna vrsta samoće, koja se više priznaje u teologiji i filozofiji, a pojavila se u psihologiji kako: egzistencijalna samoća. Ova samoća je opisana kao duhovna samoća. To je duboki osijećaj usamljenosti, ili osijećaj čežnje koji se ne mogu ispuniti kroz društvena riješenja.

„Mogli bismo otkriti da bez obzira koliko su dobri naši osobni odnosi, mi se još uvijek osijećamo „prazno“ i „usamljeno“. Ako je tako, možda se stvarno borimo sa našim egzistencijalnim slabostima prerušenim kao kompleksni problem u osobnim odnosima.“ James Leonard Park, esej o usamljenosti Duha.

Karakteristike Medjuljudske Samoće su:

1.Ljudska izoliranost, razdvajanje, nedostatak odnosa

2.Rezultati bivanja osamljen; socijalni uzrok

3.Dolazi i odlazi sa usponima i padovima odnosa

4.Ograničena na medjuljudsku dimenziju života

5.Udaljavanje od komunikacije, dijeljenja, bliskosti, ljubavi

Nasuprot tome, karakteristike Egzistencijalne Samoće su:

1.Nepotpunost bića, nedostatak cjelovitosti

2.Praiskonska nepotpunost sebe; unutarnji izvor

3.Trajni nedostatak cjelovitosti, čak i unutar ljubavi

4. Kalja svaki aspekt života; ne može se izolirati

5. Ne može prevladati ljubav, nepotpunost, neispunjenost se nastavlja.

Od negdje 13 godine, sijećam se ovog doživljaja osijećaja čežnje. U nedostatku jakih i sigurnih obiteljskih odnosa koji mogu biti preduvjet ispunjenja medjuljudske osamljenosti, krenula sam u traženje riješenja obe egzistencijalne i medjuljudske usamljenosti kroz većinu mog života. I kao što su i mnogi, i ja sam bila zbunjena s oba uzroka mojeg iskustva u različitim vremenima.

U svom eseju 1984. Kelley Kelsey daje snažnu izjavu:

„Hrabrost biti svoj proizilazi iz prihvaćanja nečijeg straha od nepostojanja. Po našem prihvaćanju straha od nepostojanja, koji nas suočava sa našim strahom od samoće, mi smo u mogućnosti da prevladamo naš strah od postajanja tko jesmo. Implicitno u prihvaćanju našeg straha od nepostojanja nam je prihvaćenje naše nesposobnosti  biti osoba bez pomoći. U nedostatku povjerenja postati tko jesmo mi stavljamo naše povjerenje u Onoga koji nas poziva natrag. Strah od nepostojanja u našoj usamljeničkoj anksioznosti zasijenjuje ljubav koja nas poziva u biće, kroz usamljenost, za sebe, koji prebiva u Bogu. To sebstvo može imati hrabrost da bude samo kada doživljava sebe kao poznato i priznato i voljeno od Onoga koji ga poziva i osnažuje da bude.“

Ne iznenadjuje da sam ja, a vjerojatno i mnogi drugi, pronašli sebe u miru i harmoniji sa božanskim, kada se upuštamo u neki kreativni proces. To može biti umjetnost, to može biti stvaranje u jedinstvu sa našim Božanskim Sebstvom. Kelsey kaže: „Kao sukreatori i nositelji božanske iskre, imamo odgovornost da se pridružimo pobožanstvljenju svijeta. Rad počinje sa nama.“ „Mi“ se mora graditi- počevši od našeg najprirodnijeg vlastitog područja- djelo, opus u koji se ulazi sa svim elementima zemlje“ „I kroz izgradnju vlastite duše možemo suradjivati u izgradnji zemlje, do kompletiranja sebe i svijeta. I to je dio našeg života koji ulazi u taj „posao“- tijekom našeg života mi smo u procesu izgradnje naše duše i svijeta. Ovaj rad može ozbiljno početi sa našim svijesnim odgovorom na osobnoj zadaći transformacije. Naša usamljenost nas podsijeća da još uvijek nije sve kako bi trebalo biti.“ U kreativnom procesu, oslanjajući se na naše jedinstvo sa Bogom, vjerujem počinjemo istraživati riješenje egzistencijalne samoće. Ne čudi onda da je moj život bio ispunjen nekim oblikom umjetnosti- bio je to moj rad vitraža, meditacija koju mogu naći u pravljenju Ukrajinskih Uskršnjih Jaja, ili mojim nedavnim istraživanjima skiciranja ugljenom.

Iako odnosi nisu riješenje za egzistencijalnu samoću, neke veze služe za kretanje kroz naša egzistencijalna iskustva. „Mnogi parovi danas mogu biti vrlo učinkoviti u komunikaciji, ali još uvijek strahovito usamljeni u odnosima, jer nikada ne idu dalje od učinkovitosti. Dok komunikacijske vještine mogu biti potrebne za intimnost i povezanost, one nisu dovoljne. Ono što je potrebno za odnose koji su smisleni i veliko zadovoljstvo je da otkrijete ili naučite način biti u vezi…odnosi su najdublji i najbitniji izvor značenja za naše živote. Egzistencijalne i humanističke perspektive daju neke od najdubljih okvira za razumijevanje ove duboke moći“-Louis Hoffman

Kao društvo, mi (ja) koristimo mogućnost za pronalaženje riješenja na ovaj način. I , kao što je to lekcija u većini duhovnih tradicija, „ključ je da se zaustavi borba sa tim osijećajem kao znakom da nešto nije u redu, i umjesto toga, zagrliti ga kao dragi navodeći uredjaj koji uvijek pokušava da nas vrati „kući“. To je kao da smo istraživači na drugom planetu, i ako se kroz taj način apsorbiralo nešto u našim pustolovinama, našim džepovima, mi imamo uredjaj koji je uvijek spreman da nas vodi kući, kada budemo spremni.“-Julia Melges-Brenner

Ova duboka usamljenost potiče introspekciju i duhovno istraživanje, tako da bez tog osijećaja nedovršenosti, možemo u potpunosti ostati zaokupljeni površnim, vremenskim problemima. Egzistencijalna usamljenost nas pokreće da izgubimo interes u svijetovnim poslovima svakodnevnog života i nadidjemo svakodnevne brige tražeći nešto veći smisao.

Radeći sa našom egzistencijalnom usamljenošću, počinjemo plesati sa univerzumom. Tražimo znakove, te ih i primamo. Pitajući se o smislu tijeka naših iskustava, otvaraju se novi načini percipiranja života, istraživanja novih duhovnih praksi. Mi smo tada blagoslovljeni kretanjem snova; duhovnom snagom; nadzemaljskim avanturama; trenutnim iscijeljivanjem, milošću, mirom i ekstazom.

Dakle, iako je naš prvi impuls bio pobjeći od duhovne patnje, to je ono što nas u konačnici dovodi do novog rasta i svijesnosti. Kada smo zaustavili bijeg od našeg egzistencijalnog straha, počeli se kretati kroz njega otkrili smo da je ova prividna praznina zapravo srce blaženstva za kojim smo čeznuli svi zajedno.“-Julia Megles-Brenner

Primila sam duboku utjehu kroz osobne lekcije „već ste cijeli- ovo je samo znak za otkrivanje veće punine“ potvrdjivanja u istraživanju egzistencijalne usamljenosti. Ja mogu osijetiti trenutke Božanskog jedinstva, i čežnja za jedinstvom teče kroj svaki moj trenutak. Gledam svako iskustvo, svaku introspekciju i svaku misao kao poruku iz univerzuma, poput mog osobnog zajedništva sa Bogom. Duboko sam zahvalna za svaki putokaz i ja slavim znajući istinu o mom Jedinstvu sa Svim.

preneseno sa: song-of-silence