U duhovnom kontekstu, o egu se često razmišlja kao o unutarnjem neprijatelju koji pri osobnoj transformaciji predstavlja temeljni kamen spoticanja. No, problem nije ego, već borba.

U zapadnoj psiho-tradiciji, ego je psihološka struktura koja ima mnoge važne i za život bitne funkcije. To je organizirajući princip koji povezuje individualne psihičke doživljaje, omogućuje svijest o sebi i kvalitetno testiranje realnosti.

Ego je odgovoran za sposobnosti koje su neophodne za ljudski život i "jačanje snaga ega" u smislu kvalitetnog i za osobu korisnog funkcioniranja ima vrlo pozitivnu konotaciju.

S druge strane, u duhovnom kontekstu o egu se često razmišlja kao o nečem negativnom, kao o unutarnjem neprijatelju koji je temeljni kamen spoticanja u čovjekovom duhovnom napretku.

To prilično komplicira stvar, jer stavljajući se u poziciju "ja protiv ega", boreći se protiv samoga sebe, čovjek gubi na osjećaju osobne snage i stabilnosti.

U duhovnoj (naročito istočnoj) tradiciji, ego nije ništa drugo doli egoizam, sebičnost i samodopadnost.

To je zaokupljenost slikom o sebi, uporno veličanje sebe, doživljavanje sebe odvojenim ili iznad drugih, koje, osim što daje kratkotrajan privid moći, rezultira samo frustracijom i razočarenjem.

Takvo, od Istoka preodgojeno shvaćanje ega često dovodi do narušavanja odnosa sa samim sobom, koji rezultira zbunjenošću, dezorijentiranošću i vrtnjom u krug.

Kako živjeti bez doživljaja sebe? Kako biti ja bez ja? Cilj duhovne prakse se često definira kao nestajanje ega, kao prosvjetljenje u kojem se gubi doživljaj individualnosti, a samim time i odvojenosti.

Kod ljudi usmjerenih na osobni razvoj ova zbrka često dovodi do odvajanja psihičkog i duhovnog razvoja. Prevladava pogrešno uvjerenje da je duhovna praksa (na primjer, meditacija, molitva ili joga), samim time što je duhovna, u stvari svemoguća jer rješava temeljnu frustraciju – pitanje ega.

Zbog takvog razmišljanja, osim što može biti izuzetno vrijedno polje osobnog napretka, duhovna praksa može predstavljati i zonu bijega od problematičnih aspekata života, a samim time i od sebe samoga.

Ulaženje duboko u neku od tehnika neće riješiti sve probleme koji nekog muče. Suočavanje s vlastitim slabostima, strahovima, obranama i napadima može se odvijati na mnogo razina.

Duhovni pristup daje jedan osjećaj univerzalnosti, kako ljudske frustracije, tako i transformacije, i kao takav često se u dovoljnoj mjeri ne povezuje s individualnom ličnošću i osobnom poviješću.

U prvom planu je težnja za oslobađanjem od svih onih duboko ukorijenjenih uzroka patnji ljudskog uma kao što su strah, pohlepa, bijes i samoobmanjivanje. Međutim, te univerzalne frustracije filtriraju se i izražavaju kroz osobnu povijest i obiteljsko nasljeđe, tako da iskreno suočavanje s univerzalnim problemima nužno znači i suočavanje s životnom pričom koja je vrlo osobna.

Iz perspektive svemira, "ja" je kratkotrajni bljesak postojanja, no mi svoj život provodimo upravo iz perspektive tog kratkotrajnog bljeska.

Tomica Šćavina

izvor: www.net.hr