Carl Jung rođen je 1875. u selu Keswill. Nakon usamljenog djetinjstva ispunjenog bolestima i introvertnom sklonošću ka snovima i maštanjima, pretvorio se u neotesanog ekstravertnog studenta medicine sklonog opijanju.

Za specijalizaciju izabrao je psihijatriju i tijekom rada na poznatoj Burghölzi klinici počeo se dopisivati sa Sigmundom Freudom, čije je Tumačenje snova pokazalo kako se unutrašnji sadržaj nesvjesnog uma mogu zajedno povezati.

1907. godine, kada su se Jung i Freud sastali, švicarski analitičar već je dao značajan doprinos na tom polju svojim testovima asocijativnih riječi i teorijom o kompleksima. Njihove zajedničke rasprave polučile su potpun uspjeh. Jung se predaje " 'religioznom' zanosu s neporecivim erotskim nijansama", dok Freud sa svoje strane prihvaća mladog čovjeka kao svojeg sina. Pisao mu je, " Nisam se mogao nadati nikom boljem od tebe da nastavi i dovrši moj rad."

Meteorski rast Jungova utjecaja unutar organizacije izazvao je povrijeđenost među bečkim frojdovcima. 1908. organizirao je prvi međunarodni skup u Salzburgu gdje je izabran za predsjednika Kongresa psihoanalitičara. Međutim, usprkos bliskosti, Freud i Jung su se duboko razilazili u mišljenjima u odnosu na nesvjesno. Čak su im se metodologije i pristup istraživanjima razlikovali.

Freud se oslanjao na racionalnu, znanstvenu tradiciju, dok je Jung bio više zainteresiran za spiritualizam, fantaziju i čudnovatu prirodu slika iz snova i crteža svojih pacijenata.

Dok je Freud tvrdio da našim nesvjesnim životom vladaju instinkti i potiskivanja koje prekriva tanki civilizacijski sloj, Jung je smatrao da nesvjesni um ima skrivenu, kreativnu dimenziju i nije vođen jedino seksualnim porivima.

  Već 1909. dok su još bili bliski prijatelji, osjeća se prikrivena napetost u njihovom odnosu. Jednom, kad ga je Freud korio zbog njegova interesa za spiritualizam i upozoravao ga na njegovu obuzetost "crnom plimom blata okultizma", Jung je osjetio žareći osjećaj u ošitu.

Obojica su istovremeno čuli glasan prasak iz smjera police za knjige. Jung je to objasnio "katalitičkom eksteriorizacijom" na što je Freud odgovorio, "Čista glupost." Mlađi čovjek je predvidio da će se to opet dogoditi i zaista opet se začuo drugi prasak koji je Freuda prilično potresao.

Godinu dvije kasije, Jung se bavi istraživanjima koja se razlikuju od pravca kojim je krenuo Freud. Godine 1912. zbio se značajan raskol među njima, kada mu je Freud ukazao na "frojdovsku omašku" u jednom od Jungovih pisama. Jung je odgovorio:

"Vidite, moj dragi profesore, tako dugo dok radite to što radite, fučka mi se za vaša simptomatska ponašanja; svode se na ništa u usporedbi s veličanstvenom iskrom u očima mog brata Freuda". 

Jung se povlači s mjesta predsjednika Kongresa psihoanalitičara, a Freud likuje, "Konačno smo se riješili grubog i licemjernog Junga."

Događaji koji su uslijedili nakon raskida s Freudom i njegovom školom, posebno su značajni za razvoj ideje o sinkronicitetu. Kao prvo, Jung je osjetio slobodu da istražuje svoje vlastite zamisli bez Freudove sjene koja se pomaljala iznad njega.

U svom radu na psihološkim tipovima tvrdio je da je svaka osoba rezultat ravnoteže između snaga intuicije, osjeta, mišljenja i osjećaja. Pored toga odredio je prirodu introvertnosti i ekstravertnosti.

Da bude jasnije, Jungov pristup više je ukazivao na unutarnju strukturiranost nesvjesnog uma, nego na zbrkanu masu poriva i potiskivanja.

Međutim, sred tih aktivnosti, Jung je doživio prve simptome onoga što njegovi biografi nazivaju potpunim mentalnim slomom, a čije je pojedinosti opisao u svom životopisu -  Sjećanja, snovi i razmišljanja.

Sljedećih mjeseci, Jung je putovao sve dublje i dublje u skrivena područja svoga uma. Tako je u jednom snu njegov um simboliziran kućom sa skrivenim podrumom u kojem se nalaze tajna vrata i koja vode još dalje u prethistorijsku pećinu.

Jung je počeo otkrivati duboko i univerzalno područje uma kojeg će kasnije nazvati kolektivnim ili objektivnim nesvjesnim. Unutar te stvarnosti, za koju će dokazati da je zajednička cijelom čovječanstvu, otkriva raznolike simbole koje naziva mandalama, kao i određeni broj autonomnih osobnosti.

Tijekom njegova sloma Jung je razgovarao s tim unutarnjim i naizgled neovisnim bićima, uključujući Filemona, mudrog starca i Animu, mladu ženu, koja je jednom služila Simonu Magusu kao duhovni vodič, te Lao-Tsea i Klingsora. Što se tiče ovog posljednjeg, Jung je napisao:

..."na trenutke mi se činio potpuno stvarnim, kao da je bio živa osoba. Šetao sam se s njim po vrtu gore dolje i bio mi je ono što Indijci nazivaju guruom...Rekao je stvari o kojima nisam svjesno razmišljao. Jasno sam vidio da je on taj koji govori a ne ja." 

Te posjete dostigle su svoj vrhunac 1916. godine, kad je nekoliko dana Jungov dom bio opsjednut. Jednog nedjeljnog jutra zazvonilo je zvono na vratima, ali nikog nije bilo ispred njih - "Vjerujte mi, cijelo ozračje je bilo nabijeno. Tada sam znao da se nešto mora dogoditi. Čitava je kuća bila dupkom puna, kao da je prisutna gomila duhova. Bili su nagurani sve do vratiju, a zrak je bio tako gust da se jedva moglo disati. Grozničavo sam upitao: "Za Boga miloga, što je ovo?" Potom su povikali u koru, "Vratismo se iz Jeruzalema gdje ne nađosmo ono što tražismo."

  U sljedeće tri noći, još opsjednut njima, Jung je napisao Sedam propovijedi za mrtve (VII Sermones ad Mortuos), rad sastavljen u proročkom stilu koji govori o čitavoj kozmologiji univerzuma materije i uma.

U Propovijedima svijet stvorenih stvari, creatura, proizlazi iz nediferencirane pozadine, plerome. Sama knjiga postaje metaforom pojave svijesti iz kolektivnog nesvjesnog i konačno iz psihoida koji prethodi podjeli između materije i uma. Isto kao što su suvremeni fizičari stvorili mit o stvaranju materije iz stanja nediferenciranog vakuuma ili prvobitnog velikog praska, tako je i Jung stvorio prikaz porijekla uma u univerzumu.

Propovijedi su važne jer u sebi sadrže simboličnu formu onog što je Jung cijelog svog života nastojao objelodaniti u svojim istraživanjima i spisima. Taj istraživački program govori o tome da ljudski um seže mnogo dalje od vlastitog nesvjesnog i da na svojim najdubljim razinama sadrži bogatu strukturu dinamičkih sila, simetričnih obrazaca i autonomnih energetskih centara.

Ako istražujemo još i dalje, susrećemo se sa zajedničkim područjem iz kojeg um i materija proizlaze, kao odjek Kammererove "pupčane vrpce koja povezuje misao, osjećaje, znanost i umjetnost s maternicom univerzuma koja ih je rodila."

No, što se to točno Carlu Jungu dogodilo za vrijeme sloma? Reći da je poludio ništa nam ne govori, jer cijela bit njegovog putovanja u nesvjesno leži u tome da ono nikako nije kaotično, već je pokazalo svoj unutarnji red.

Svijet kojeg je Jung otkrio nije lud i besmislen, nego visoko strukturiran, tako da se je psiholog bio u stanju vratiti do površine "zdravog razuma" donoseći duboke uvide i otkrića, koji su uobličili osnovu za sav njegov daljnji rad. To što je duboka preobrazba njegovog unutarnjeg bića bila praćena brojnim sinkronicitetima, kao što je opsjednutost i zvonjava na vratima, samo govori da su u to vrijeme bile prisutne znatne energije i odvijao se proces unutarnjeg restrukturiranja.

Od tada pa nadalje, Jung je doživio potvrdu svojih vizija kroz simbolizam alkemije Srednjeg vijeka, u tantričkim tekstovima i Kineskim spisima, te iz posjeta Africi i iz snova i fantazija svojih pacijenata. 

nastavak slijedi

Maja Cvjetanović Laboš: prevoditeljica

 

Izvadak iz knjige:

SINKRONICITET - MOST IZMEĐU MATERIJE I UMA

Opis knjige : Dok su fizičari tragali za teorijom jedinstvenog polja, Carl Jung i ostali tragali su za sinkronicitetom - sjedinjujućim načelom koje upravlja smislenim podudarnostima, sviješću pojedinca i ukupnosti prostora i vremena. F. David Peat se pridružuje obim skupinama i ukazuje na vezu izmedu kvantne teorije i sinkroniciteta te na taj nacin otvara uzbudljiv most izmedu materije i uma.

Naslov knjige: Sinkronicitet - most između materije i uma

Autor: F.David Peat

Nakladnik:   Dvostrikas duga