Duhovne i zdravstvene dobrobiti bosonoge šetnje

Koliko smo se zaista udaljili od prirode? Obuća nam je zaista udobna, ali što smo time izgubili? Ako smo stvoreni da koračamo po ovoj planeti u prirodnom okruženju, to vjerovatno nije slučajno. Prije svega, preko naših tabana, mi se povezujemo s prirodnim energetskim poljem Zemlje.

Zamislite da možete hodati bosonogi, gdje god poželite, kad god poželite. Da vam obuća nije uopće potrebna. Možete slobodno hodati bosih nogu po goloj i toploj zemlji, po nježnoj i svježoj travi, po mekom i vlažnom lišću, po hladnom snijegu, po užarenom tvrdom kamenju i da vam ništa ne smeta, da vam sve pričinjava zadovoljstvo. Možete osjetiti stabilnost u svojim stopalima, spretnost u svakom koraku, a pri tom možete osjetiti hladnoću, toplinu, strukturu podloge na kojoj hodate.

Koliko smo se zaista udaljili od prirode? Obuća nam je zaista udobna, ali što smo time izgubili? Ako smo stvoreni da koračamo po ovoj planeti u prirodnom okruženju, to vjerovatno nije slučajno.

Prije svega, preko naših tabana, mi se povezujemo s prirodnim energetskim poljem zemlje. Ona je naša majka. Ona nam pruža sve što nam je potrebno u fizičkom smislu, ali također i u energetskom. Između nas i naše planete postoji neraskidiva veza, proces koji omogućava obostran rast svijesti. Kad smo mi usmjereni na nebesa, preko naše krunske čakre se kroz naše tijelo spušta energija, pa kroz naša stopala se predaje našoj planeti. Ovo su energije i informacije koje su njoj potrebne za njeno postojanje i za njen napredak. I ona ima svoju svijest, koja raste i razvija se.

S druge strane, ona nama daje energiju koju formira u njenoj središnjosti, energiju čiste i univerzalne ljubavi koja omogućava manifestaciju na fizičkom planu. Tako mi naše ideje manifestiramo, a ona nam u tome pomaže. Suludo je zaista, što smo se toliko od nje odvojili, jer sada kada želimo nešto stvoriti, imamo osim potplata na cipeli gomilu drugih prepreka koje smo u međuvremenu nakupili.

Naša planeta također obrađuje i pročišćava našu energiju. Kada bosi stanemo na tlo naše planete, naša nakupljena napetost nestaje, a naše tijelo se puni čistom i snažnom energijom. Osjećaj bosih nogu na prirodnom tlu je vrlo prijatan i okrepljujući. Ona pruža majčinsku energiju i ljubav svim živim bićima koja žive na njoj. Nije samo zemlja ta koja je plodna, cijela bit Zemlje je plodonosna.

Što vas sprječava da hodate bosi? Pomisao da će vam se noge isprljati. Da ćete se prehladiti. Da ćete se posjeći na nešto. Vjerujte, to je sve nepotrebno. Zemlja je mnogo pitomija nego što mislite. Nisam ni mogla to zamisliti dok nisam to i sama pokušala. (Za ovu ideju je zaslužan moj dragi, kojeg sam zapravo i upoznala bosonogog u šumi. Bio je srpanj, izula sam teške gojzerice i krenula hodati šumom, tlo je bilo prekriveno liščem, a posvuda su izranjale naizgled oštre i hladne stijene, ponegdje prekrivene mahovinom. Pažljivo sam zakoračila, gledajući gdje stajem.

Osjetila bih kada stanem na grančicu, ali ona me nije povrijedila nakon što je pukla pod mojim nogama. Nakon par koraka, osjećaj hladnoće je nestao. Doduše, bilo je ljeto, tako da mi nije ni smetalo. Nakon vrlo kratkog vremena sam se prilagodila. Hodala sam i po kamenju, i vjerujte uopće nije tako strašno.

Stvar je u načinu na koji zgazite na zemlju. Oprezno i lako, pri tome koristite osjećaj vaše kože, dodir, da odredite da li je podloga sigurna ili ne. U ovome sam se osjećala vrlo prirodno, vrlo brzo sam osjetila koliko mi je čak lakše da skakućem tamo-ovamo, penjala sam se po okolnim stijenama bez ikakvih problema.

Nakon jedno sat vremena, krenuli smo kući, ali ja sam željela i dalje hodati bosa, pa sam nastavila bosonoga ići asfaltiranim putem. Čim sam stala na njega, osjećaj je bio kao da imam ravna stopala od drva. Tvrda, beživotna podloga, jedino što neko vrijeme godi ta podloga grijana na suncu. Hodala sam kao na štulama. Energije, međutim nema. Kao da je netko naglo presjekao neku vezu koja mi je davala stabilnost. Vrlo brzo sam se zbog toga, ponovo obula. Ne kažem da je asfalt za osudu, samo prenosim svoje iskustvo.

Drago mi je da sam mogla osjetiti ovakvu drastičnu razliku. Iskustvo mi je jako godilo, otvorilo mi je nova vrata i mnogo novih saznanja i spoznaja sam iskusila. Ipak, moram priznati da mi se rijetko događa da hodam bosa. Da li zbog obaveza, ili što se naprosto ne sjetim, ali i dalje sam vezana za obuću koju nosim, udobnu i toplu, dok se šetam kroz šumu. Vjerujem da je to nekakav simbolizam koji označava da nisam još stekla pravo povjerenje u prirodu.

Priroda je mnogima od nas još uvijek stranac i usputno mjesto, baš kao i vrt usred grada. Ali, polako se vraćamo prirodi.

Ponovo se upoznajemo s njom i shvaćamo da nas ona čeka raširenih ruku.

Aniko Budai / majkazemlja.com