U prvom scenariju, napadač vam dolazi i vi samo ležite, i vi kažete nešto kao, « U redu je, radi što hoćeš, ti si u pravu, ja sam kriv », ili « Nemoj to učiniti, to nije bila moja greška, netko drugi je to učinio ». Mi promatramo kako se osjećamo sa partnerom, izmjenjujući se u ulogama. Ljudi obično nalaze da je ova scenarij grozan u obje uloge, ali priznaju da se često nalazi u stvarnom svijetu. Mnogi ljudi dijele svoje priče da su se osjećali kao otirač u obitelji ili da su se osjećali uhvaćeni u njihovo pasivno ponašanje, zastrašeni od moćnih drugih. Napadači obično priznaju da se osjećaju prilično ojađeni scenarijem.

   Onda mi nastavljamo s scenarijem u kojem, kada vam napadač prilazi, vi se sklanjate s puta u zadnjem momentu što brže možete tako da on ili ona prolaze ravno pokraj vas. Nema fizičkog kontakta. Ovo obično izazove kod napadača da se osjećaju još frustriranijima. Oni su očekivali kontakt no nisu ga dobili. Ljudi koji su se sklonili s puta se ovaj put osjećaju vrlo dobro. Barem ovaj put nisu bili pregaženi. Ali oni također shvate da se ne možete sve vrijeme tako odnositi jar će stalno izbjegavati  ljude i bježati. Parovi se često  ponašanju na ovaj način jedni prema drugima, a drugi ga izbjegavaju sve vrijeme. Ove agresivne ili pasivne ( i ponekad, kada uvijek izbjegavate kontakt kao način da «vratite» drugome, pasivno-agresivno ) uloge, kada one postanu naše usvojene navike, mogu biti jako bolne za obje strane zato što ne postoji kontakt, nema komunikacije. To je usamljeno i očajno. No, ljudi mogu, i žive njihove živote kroz ove bazične pasivne i agresivne uloge, čak i ka onima koji su im najbliži.

   U drugoj vježbi, vi uzvraćate kada ste napadnuti umjesto sklanjanja s puta. Vi se opirete svom snagom. Obje strane guraju jedan drugog. Da bi se situacija učinila više emocionalno napetom, ljudi mogu vikati  « ja sam u pravu, ti si u krivu » jedan drugom dok ovo rade. Kada se zaustavimo, zatvorimo oči, i dovedemo našu pozornost na naša tijela i osjećaje, ljudi obično kažu, nakon što uhvate zraka, da je ova situacija bolja nego ona u kojoj je partner bio pasivan. U ovoj barem postoji kontakt. Oni otkriju da iako je borba naporna, može biti i uzbuđujuća na svoj način. Mi se uspravljamo za sebe, radimo kontakt, puštamo naše osjećaje da izađu, i to je odlično. Kada radimo ovu vježbu, uvijek se čini malo jasnije ZAŠTO je tako puno nas ovisno o – i zatvoreno unutar – ovom tipu odnosa. Ovo se može činiti dobro, na ograničeni način.

   Ali ova vježba nas ostavlja prazne također. Obično oboje ljudi u borbi misle da su oni u pravu. Svaki pokušava da prisili drugoga da stvari vidi na « svoj  » način. Oboje znaju duboko unutra da nije vjerojatno da će druga osoba promijeniti svoj pogled, pogotovo ne s borbom i iz forsiranja. Ono što se desi je da se jedan od njih prilagodi životu u stalnoj borbi ili se druga osoba svaki put povlači, obično tvrdeći da ona ili on čine to da bi « spasili odnos ». Možemo čak uhvatiti sebe u razmišljanju da ovi obrasci u našim odnosima jesu onako kave stvari trebaju biti. Iako su iscrpljujući i bolni, na neki način mi možemo osjećati sigurnijima u onome što već znamo, sa poznatim. Barem se ne moramo suočiti sa neznanim rizikom odabiranja viđenja stvari drukčijima i tako ugrožavati status kuo.

   Previše često mi zaboravimo fizičku i psihološku cijenu življenja na ovaj način, na samo za dvije strane uključene u odnos nego i druge koji su povezani s nama također, kao djeca u djedovi i bake, koji bi mogli promatrati ovakvo odnošenje dan za danom i čak uzimati krivnju na sebe. Na kraju, naši životi se mogu svesti na veoma ograničene poglede jedni drugih, kao i naših odnosa i opcija. Stalna borba je teško model komunikacije ili rasta ili promjene.

   Posljednja vježba u ovoj seriji se zove STAPANJE u aikidu. Ova solucija predstavlja STRESNI ODGOVOR kao što je postavljen u raznim stresnim reakcijama koje smo promatrali u drugim situacijama. Osnovan je na centriranosti, budnosti i pozoranosti. Traži da budemo svjesni druge osobe kao stresne bez gubljenja naše ravnoteže uma. Mi smo uzemljeni u našem disanju  i u viđenju situacije kao cjeline bez reagiranja potpuno iz straha, čak i ako je strah prisutan, što je vrlo moguće u našim stresnim susretima s ljudima u stvarnom životu. Stapanje ili odgovaranje uključuje ulaženje u napadača, postavljajući vaša stopala tako da napravite korak ka no u isto vrijeme u stranu od napadača u isto vrijeme kako ste ga zgrabili za jedan od njegovih ili njezinih zglobova. Ovaj je pokret poznat kao ULAŽENJE u aikidu. Ulaženjem u napad, vi uspijevate  izbjeći  njegovu silinu u isto vrijeme kako se približavate bliže i radite kontakt. Samim zauzimanjem položaja vašeg tijela zauzimate stav da ste voljni raditi s onim što se događa, da vi nećete biti pregaženi. Vi ne pokušavate kontrolirati napadača brutalnom snagom. Umjesto toga vi primite nju ili njega za ručni članak i « stapate » se s napadačevom energijom tako što se okrećete u njegovom ili njezinom momentu tako da oboje gledate u istom pravcu, još uvijek držeći za  članak. U ovom momentu oboje vidite istu stvar jer gledate u istom pravcu. U « stapanju » vi izbjegavate udarac u glavu u kojem bi mogli biti jako povrijeđeni ili svladani samim momentom druge osobe, vi radite čvrst kontakt i također pokazujete, da sa kretanjem sa njegovim ili njezinim momentom i okretanjem, da ste  voljni vidjeti stvari iz njezine ili njegove perspektive, da ste otvoreni i voljni gledati i slušati. Ovo omogućuje napadaču da zadrži njegov ili njezin integritet, ali u isto vrijeme to komunicira da se vi ne bojite pravljenja kontakta niti da ste voljni dopustit njegovoj ili njezinoj energiji da vas zaokupi, zahvati ili povrijedi. U ovom momentu vi postajete partneri radije nego protivnici, bilo da druga osoba to želi ili ne.

   Vi ne znate što će se desiti u idućem momentu, ali vi imate puno mogućnosti. Jedna od mogućnosti je okrenuti napadača dok njegova energija opada i pokazati osobi kako VI vidite stvari sada dok ste oboje okrenuti u suprotnim pravcima. Ono što se zatim događa postaje ples. Vi niste totalno u kontroli niti je druga osoba. Ali održavanjem vašeg centra vi ste barem u kontroli sebe samih i puno manje ranjivi. Ne možete imati neki plan što ćete sljedeće raditi zato što mnogo ovisi o samoj situaciji. Morate vjerovati svojoj imaginaciji i svojoj sposobnosti smišljanja novih načina viđenja u tom samom momentu.

   Jednom sam imao supervizora čiji je način ophođenja bio da kaže stvari kao što su « ti kučkin sine» sa velikim osmjehom na licu. Prouzročio mi je puno stresa zbog toga što nas je njegovo neprijateljsko držanje onemogućilo da imamo efektivne radne odnose. No ja sam došao do razumijevanja da on nije imao ideju da se postavljao neprijateljski. Mnogo puta je bio smetnja ljudima koje je nadzirao i često su imali strašne svađe s njim i odlazili osjećajući se povrijeđeno, ljutito i iznad svega frustrirano i ne podržano. Jednom, dok se smiješio govoreći mi nešto grubo, odlučio sam mu se obratiti u vezi toga. Vrlo nježno ali zapravo sam ga pitao da li je bio svjestan da me je « spuštao » svaki put dok mi se obraćao. Također sam mu rekao kako je to izgledalo iz moje perspektive, da sam osjećao da mu se zaista ne sviđam i da ne podržava moj rad koji sam činio. Njegov odgovor na to je bilo ogromno čuđenje. Nije imao pojma da me nazivao imenima , da sam ja osjećao da mu se ne sviđam i da nije podržavao moj rad. Kao rezultat ovog razgovora, naš se radni odnos puno popravio i postao puno manje strasan za mene. Mi smo počeli bolje razumjeti jedan drugog, dijelom zbog toga što sam odabrao « stapati » se s njegovim napadima radije nego opirati se i napadati skroz otvoreno zbog moje ljutnje ili povrijeđenosti.

   Put « stapanja » uključuje u sebe uzimanje rizika, jer vi ne znate što će napadač poduzeti sljedeće niti kako da odgovorite. Ali ako ste posvećeni da susrećete svaki sljedeći moment pozorno, sa puno smirenosti i prihvaćanja i s osjećajem vašeg osobnog integriteta i ravnoteže, nova i harmonična rješenja često dolaze umu kako ih trebate. Ovo dijelom zahtijeva biti u kontaktu sa svojim osjećajima i prihvaćati ih, priznavati ih i dijeliti ih u odgovarajućem momentu. Kada jedna osoba u ovom tipu odnosa uzme odgovornost za ono što čini, cijeli odnos će se promijeniti, čak i ako je druga osoba potpuno nevoljna da se angažira u tom smjeru. Sam fakt da vidite drugačije i držite svoj centar znači da ste puno više u kontroli nego onda kad samo reagirate ili forsirate. Zašto dopustiti da vas moment predmeta druge osobe katapultira u neravnotežu vašeg tijela i uma baš u momentu kada vi trebate sve vaše unutarnje resurse da budete čisti i jaki ?

   Strpljenje, mudrost, i čvrstina koje i mogu izaći iz momenta pozornosti u vatri stresne situacije u međuodnosima odmah rađa plodove jer druga osoba obično osjeća da vi ne možete biti pregaženi. On ili ona će osjetiti vašu smirenost i samouvjerenost i biti će u najvećoj mogućnosti privučena tome jer to utjelovljuje nutarnji mir.

Kada ćete biti dovoljno samopouzdani, sigurni u sebi da slušate što drugi ljudi hoće i kako oni vide stvari bez da konstantnog reagiranja, svađanja, odbijanja, činjenja njih krivih a nas u pravu, oni će se osjećati prihvaćenima, da su bili čuti. Ovo svi vole. Oni će htjeti više čuti što vi imate za reći također, možda ne odmah, no odmah nakon se emocije malo smire. Bit će više šanse za komunikaciju, za susret umova, za usvajanje i nalaženje kompromisa s razlikama. Na ovaj način vaša praksa pozornosti može imati iscjeljujući učinak na vaše odnose.

www.1aum.com