Većim dijelom ljudske povijesti nije postojao djelotvoran lijek ili preventiva za malariju. Kada su Europljani sa sobom donijeli malariju, Americi nepoznatu bolest, Indijanci su ubrzo otkrili da jedna od njihovih tradicionalnih lijekova, Peruanska kora, ublažava simptome. Ta kora davala je kinin, aktivan sastojak klorokina (tablete protiv malarije). Uvođenje kinina označava početak moderne farmakologije. Prije toga liječnici Starog svijeta imali su različite napitke, meleme, čudne oblike kirurgije, pijavice. Nije bilo lijeka protiv velikih boginja, gube, tuberkuloze, kuge, malarije ili bilo koje bolesti koja je ubijala stotine tisuće ljudi u periodičnim epidemijama. Prije širenja kinina Quechua Inke s Anda dobro su razumjeli medicinska svojstva mnogih biljaka, ne samo onih koje su rasle na Andama, već i onih iz amazonske džungle. Peruanska kora na Quechua jeziku je kora nad korama – tj. "quina quina" i odatle dolazi naziv quinine (kinin). Kora je vjerojatno uvezena u Europe oko 1630. i već je 1643. spomenuta u belgijskom medicinskom tekstu. Europljani nisu upotrebljavali riječ „quinine“ sve do 1820. Kada su pariški znanstvenici Joseph Pelletier i Joseph Caventou konačno izlučili aktivni sastojak iz kore i supstancu nazvali po izvornoj Quechua riječi. Tek u 20. stoljeću britanski liječnik Sir Ronald Ross otkriva etiologiju bolesti – u ljudski krvotok prenose ju komarci. 1902. ovo otkriće priskrbilo je dr. Rossu Nobelovu nagradu za medicinu, 300 godina nakon što su Quechua Indijanci svijetu darovali lijek protiv malarije – za što, naravno nisu dobili nikakvo priznanje. Ovaj obrazac ponovljen je više puta za mnoge patentirane medikamente spravljene od indijanskih medicinskih pripravaka: npr. amebsku dizenteriju, smrtonosnu crijevnu zarazu, Amazonski Indijanci liječili su lijekom od korijenja, tzv. IPECAC. Sve ovo ilustrira opću superiornost indijanskog medicinskog znanja i farmakologije. Stari svijet također je obilovao biljkama kojima su se mogle liječiti mnoge bolesti, ali ih je zapadna znanost ignorirala sve dok Indijanci nisu pokazali njihovu korist. Inke su npr. očito znale spriječiti gušavost (koristili su kelp iz Tihog oceana), skorbut (opisano u prošlom nastavku). U to doba medicina najvećeg dijela svijeta još je bila na razini čarobnjaštva i alkemije (pijavice i zmajeve kosti!) i europski su liječnici prepoznali da Indijanci drže ključ svjetske najsofisticiranije farmacije – rafinirali su kompleksan skup aktivnih lijekova koji su kod pacijenta izazvali fiziološke učinke. To izobilje novih farmaceutskih sredstava postalo je baza moderne medicine i farmakologije. Primjerice, kora grma Rhamnus purshiana najčešće je rabljeni laksativ, iznimno blag i bez ikakve neugode za pacijenta (liječnici ga nisu uspjeli laboratorijski sintetizirati). Curare otrov, za razliku od otrova Starog svijeta, uzrokuje tihu, blagu i brzu smrt. U malim dozama je odličan relaksant (mišića). Crijevne gliste tretirali su ružičastim korijenom. Kora jablana djelovala je kao aspirin. Također su koristili mnogo „ženskih lijekova“, npr. za regulaciju menstruacije, ublažavanje bolova pri rađanju, itd. Rane su premazivali mastima i melemima kako bi pospješili njihovo ozdravljenje (Kanadski balzam, Peruanski balzam). Poznavali su tinkture za iščašenja i ogrebotine. Vazelin (uporaba nafte!) je indijanski izum, njime su štitili rane, stimulirali zacjeljivanje i održavali kožu vlažnom. Domorodački liječnici također su se razumjeli i prakticirali operaciju mozga, tzv. trepanaciju (naročito na Andama). Kirurg bi izbušio rupu na lubanji, obično na desnoj tjemenoj kosti, i onda ublažio pritisak koji se stvorio zbog nekog oblika potresa mozga, naročito ako su nastali oštrim udarcem u glavu tijekom borbe. Arheolozi su iskopali lubanje koje su pokazivale da su pacijenti preživjeli čak i po pet trepanacija. Nasuprot ovome, šturi odlomak s Wikipedije ne informira (tko, gdje, zašto?), prije bi se reklo da dezinformira: „Iskopani kosturi pružaju uvid u pretpovijesno medicinsko liječenje. U postupku zvanom trepanacija, prvi liječnici bušili su lubanju pacijenta, pretpostavljajući možda da će tako bolest izaći. Arheolozi su pronašli lubanje koje su djelomice zacijeljele, tako da nisu svi pacijenti umrli nakon operacije.“ Azteci su razvili osobito sofisticiranu medicinsku organizaciju s različitim specijalistima: za dijagnozu, tretman, spravljanje lijekova (internisti, „babice“, kirurzi, apotekari, distributeri lijekova). Opsidijanski pribor asteškog kirurga može nadmašiti samo laserska zraka. Igle su bile od kostiju, a kao konac koristili su ljudsku kosu. Za oblaganje koristili su gumu, smolu ili kaučuk. Poznavali su klistiranje gumenim cjevčicama, koristili žaruljaste štrcaljke („kruške“) npr. za ispiranje ušiju. Europski liječnici brzo su usvojili gumenu cjevčicu i štrcaljku i rabe ih još i danas. Indijanski iscjelitelji lancetom su rezali gnojne čireve, otklanjali tumore, amputirali udove, propisivali nožne proteze, vadili zube, poznavali su kastraciju, razumjeli načelo isisavanja zmijskog otrova. Spravljali su kožne masti, pazušne deodorante, zubne paste i osvježivače daha. Azteci su imali vjerojatno najtemeljitije razumijevanje ljudske anatomije, identificirali su sve organe kao i današnja znanost, razumjeli su ulogu srca i krvne cirkulacije prije nego li je Englez William Harvey (1628.) predložio svoju teoriju krvne cirkulacije. Ono čega su se doseljenici iz Starog svijeta gnušali, te sistematski osuđivali i kažnjavali (vjerujući da voda slabi tijelo i uzrokuje strašne bolesti!), a što su Azteci naširoko koristili bilo je kupanje. Imali su naviku dnevnog kupanja, koristili su složena medicinska kupanja (terme), parne kupelji (pacijent je udisao dim različitih kombinacija biljnih lijekova), poznavali su tjelesnu masažu – sve te tehnike koristili su za opću tjelesnu i mentalnu higijenu. Na žalost, s Europljanima došle su dotad nepoznate bolesti za koje Indijanci nisu imali ni imunitet ni lijek – velike boginje, kuga, tuberkuloza, gripa, čak i europske dječje bolesti, pa se računa da je 90% indijanske populacije umrlo unutar prvog stoljeća nakon dolaska Europljana u Ameriku.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
1227
OD 14.01.2018.PUTA