VITAMIN C kao djelotvorna zamjena za cjepiva (Nexus br. 53)

Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili «zaboravljena» uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i liječenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inače cjepivo smatra jedinim rješenjem

S dolaskom hladnijih mjeseci obično se sjetimo vitamina C zbog njegove uloge u prevenciji i liječenju prehlade i gripe. Uloga vitamina C (L-askorbinske kiseline) u jačanju imuniteta već je odavno široko poznata, dobrim dijelom zahvaljujući radu čuvenog kemičara i nobelovca Linusa Paulinga koji ga je 1970-ih počeo popularizirati kao djelotvornu prevenciju prehlade.
Nešto je manje poznata veza između vitamina C i raka. Još je 1954. kanadski liječnik W. J. McCormick postavio hipotezu da je rak kolagenska bolest, povezana s nedostatkom vitamina C. Pauling je demonstrirao da su miševi koji su s hranom dobivali visoke doze vitamina C imali pet puta manju vjerojatnost obolijevanja od raka kože poslije izlaganja UV zračenju od miševa s niskim unosom vitamina C. U suradnji s kirurgom Ewanom Cameronom proveo je dugo kliničko istraživanje na terminalnim pacijentima oboljelim od raka, a rezultati su pokazali da je vitamin C kod takvih pacijenata produžio preživljavanje u prosjeku za tri puta. Bitno je napomenuti da se radilo o dozama od nekoliko grama dnevno (takozvanim megadozama), koje su i stotinama puta veće od uobičajenih preporučenih doza. Paulingov zaključak da je vitamin C djelotvoran u tretiranju raka naišao je na ogorčena osporavanja, i danas se u medicinskoj zajednici to njegovo istraživanje općenito smatra opovrgnutim.
Unatoč tome, američki liječnik Hugh D. Riordan od 1970-ih je uspješno koristio velike intravenozne doze vitamina C protiv raka. Dr. Riordan i njegovi kolege godinama su pisali o tome, ali njihov rad uglavnom je ostao zanemaren.
Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili «zaboravljena» uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i liječenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inače cjepivo smatra jedinim rješenjem. 

Zaboravljeni lijek za dječju paralizu

S porastom svijesti o opasnostima cijepljenja sve veći broj ljudi odlučuje da se ne želi cijepiti ili pak ne želi cijepiti svoju djecu. Kao najjači argument koji se suprotstavlja takvoj odluci često su spominjane zastrašujuće bolesti kao što su dječja paraliza (poliomijelitis) i tetanus. Općenito se smatra da je cijepljenje jedina djelotvorna prevencija za njih. No, je li baš tako?
Mnoge će iznenaditi činjenica da je prije više od 70 godina bilo poznato da vitamin C može spriječiti i liječiti dječju paralizu.
Vrlo brzo nakon izolacije askorbinske kiseline 1930-ih počela su eksperimentiranja s primjenom velikih doza. Među istaknutim medicinskim pionirima terapije vitaminom C bili su Claus Washington Jungeblut (1898.–1976.), William J. McCormick (1880.–1968.) i Frederick R. Klenner (1907.–1984.).
C. W. Jungeblut u svoje je vrijeme opravdano uživao ugled velikog istraživača dječje paralize. U razdoblju između 1936. i 1939. objavio je niz radova u kojima je pokazao da je davanje askorbinske kiseline majmunima zaraženim poliomijelitisom dovodilo do značajnog ublažavanja ozbiljnosti bolesti i povećanja otpornosti. Danas je o Jungeblutu dostupno malo podataka i na samom Sveučilištu Columbia gdje je predavao 33 godine. Čak i na mjestima gdje se odaje priznanje njegovom radu rijetko se spominje vitamin C. Što se dogodilo s vitaminskom terapijom protiv dječje paralize?
Ključno je to što se Jungeblutov rad odvijao prije otkrića cjepiva za dječju paralizu. Sve što su tada liječnici mogli učiniti bilo je da prepisuju lijekove za ublažavanje simptoma i nadaju se najboljem. Ta bolest predstavljala je jedan od najvećih zdravstvenih problema u SAD-u i izazivala velik strah među stanovništvom.
Albert Sabin pokušao je ponoviti Jungenblutove pokuse na majmunima, ali nije dobio zadovoljavajuće rezultate. Godine 1939. objavio je rad u kojem je zaključio da vitamin C nema učinka u prevenciji paralize kod rezus majmuna, eksperimentalno zaraženih poliovirusom. Sabinov negativan izvještaj o vrijednosti vitamina C kod poliomijelitisa zaustavio je Jungeblutov rad.
Iz današnje perspektive mnogo je lakše vidjeti razloge Sabinovog neuspjeha. Doza askorbinske kiseline koju je koristio bila je daleko premala, a ni učestalost primjene nije bila dovoljna za održavanje visokih razina askorbinske kiseline u krvi tijekom inkubacije bolesti.
Jungeblut je tvrdio da je parenteralno davanje prirodnog vitamina C tijekom razdoblja inkubacije uvijek izazivalo značajnu promjenu težine bolesti i da su nakon petog dana bolesti bile potrebne veće doze. Čak i doze koje je on koristio – do 400 mg dnevno – prema današnjim su shvaćanjima zapravo vrlo male.
Sabin, s druge strane, nije slijedio proceduru koju mu je dao Jungeblut i odbijao je Jungeblutove prijedloge po pitanju doza. I sam je priznao da je rijetko koristio više od 35 posto doze koju mu je predložio Jungeblut. Na Jungeblutovo inzistiranje da poveća dozu Sabin je samo jednom majmunu dao jednokratnu dozu od 400 mg.
Osim toga, kod inficiranja majmuna Jungeblut je koristio prirodniju metodu kapljica, dok je Sabin majmunima ubrizgavao virus, što je dovodilo do brzog razvoja najtežeg oblika bolesti.
Salk je 1955. otkrio cjepivo protiv dječje paralize, postavši nacionalni heroj. Zatim je i Sabin razvio svoje oralno cjepivo. Time je praktično stavljena točka na službeno istraživanje alternativnih terapija kao što su megadoze vitamina C.
Srećom, to nije zaustavilo pojedince poput Fredericka R. Klennera koji je megadozama askorbata liječio pacijente tijekom epidemije 1948. Evo kako je to sam opisao:
«Tijekom epidemije poliomijelitisa u Sjevernoj Karolini 1948. 60 slučajeva ove bolesti došlo je pod našu njegu. Ti pacijenti imali su sve ili gotovo sve te znakove i simptome bolesti...
Korišteni tretman bio je vitamin C u golemim dozama. Davali smo ga kao svaki drugi antibiotik, svaka dva do četiri sata. Početna doza bila je 1000 do 2000 mg, ovisno o dobi. Djeca do četiri godine dobivala su intramuskularne injekcije. Budući da nismo imali na raspolaganju laboratorijsku opremu za utvrđivanje koncentracija vitamina C u krvi i urinu, prihvatili smo krivulju temperature kao vodič za dodatno tretiranje. Rektalna temperatura bilježena je svaka dva sata. Ako nije bilo reakcije temperature nakon drugog sata davali smo novu dozu od 1000 ili 2000 mg. Ako je poslije dva sata došlo do pada vrućice, čekali bismo još dva sata do sljedeće doze. Takav raspored slijedili smo 24 sata. Nakon tog vremena temperatura bi bila konstantno spuštena, pa smo davali doze od 1000 do 2000 mg svakih šest sati sljedećih 48 sati. Svi pacijenti bili su klinički dobro nakon 72 sata. Nakon što su tri pacijenta doživjela pogoršanje, nastavili smo s lijekom još barem 48 sati – po 1000 do 2000 mg svakih osam do 12 sati. Kod svih slučajeva kod kojih je obavljena punkcija kralježnice u pravilu je utvrđen povratak tekućine u normalno stanje poslije drugog dana tretmana.»
Klenner je opisao mnoge fascinantne povijesti slučajeva. Kao primjer navest ćemo slučaj petogodišnje djevojčice oboljele od dječje paralize. Kod prvog pregleda djevojčici su već četiri dana obje noge bile paralizirane. Desna noga bila je potpuno mlitava, a za lijevu je utvrđeno da je 85 posto oduzeta. Bolovi su bili posebno jaki u koljenu i lumbalnom području. Uz masažu jedina započeta terapija bio je vitamin C. Poslije četiri dana terapije injekcijama vitamina C dijete je opet moglo pomaknuti obje noge, ali samo vrlo sporim i svjesnim kretnjama. Djevojčica je nakon četiri dana otpuštena iz bolnice uz nastavak terapije oralnim vitaminom C i voćnim sokom idućih tjedan dana. Jedanaestog dana dijete je ponovno prohodalo, a do 19. dana došlo je do potpunog povratka senzorne i motorne funkcije i nije bilo trajne invalidnosti.
Tijekom 1950-ih pojedini liječnici širom svijeta isprobali su Klennerov recept. Mnogi od njih ipak nisu vjerovali u koristi i sigurnost primjene tako velikih doza, a oni koji su koristili manje doze izvijestili su o nedjelotvornosti. Oni pak koji su se držali njegovih preporuka izvijestili su o dobrim rezultatima. Dr. H. Bauer iz Klinike Sveučilišta u Švicarskoj u Bazelu 1952. je izvijestio o dobrim rezultatima s dozama od 10 do 20 grama dnevno kod njegovih pacijenata. Dr. Edward Greer koristio je 50 do 80 grama dnevno, zabilježivši 1955. dobre kliničke rezultate s pet ozbiljnih slučajeva dječje paralize. Dr. Abram Hoffer sjeća se da je kontrolirana studija provedena u Velikoj Britaniji krajem pedesetih godina na 70 mladih žrtava dječje paralize potvrdila djelotvornost vitamina C. Svi pacijenti koji su dobivali vitamin C potpuno su se oporavili, dok je znatan broj onih koji ga nisu primili pretrpio određena trajna oštećenja. Ta studija nikada nije objavljena jer je u međuvremenu otkriveno cjepivo. 

Antitetanusni vitamin

Jungeblut je 1937. demonstrirao da askorbat deaktivira toksin tetanusa in vitro. Ta deaktivacija nije posljedica zakiseljavanja, budući da se javlja i kad se održava konstantan pH. Iako je koristio relativno niske doze dokazao je da vitamin C pruža barem djelomičnu zaštitu od toksina tetanusa in vivo.  Proučavajući epidemiju dječje paralize u Australiji 1938. Jungeblut je utvrdio da je ta bolest povezana s niskim statusom vitamina C.
P. K. Dey s Odjela za fiziologiju Sveučilišta u Calcutti pokazao je da je vitamin C vrlo djelotvoran kao profilaktičko i terapijsko sredstvo u poništavanju letalnog i konvulzivnog djelovanja alkaloida strihnina. Ovo je značajno zato što su učinci trovanja strihninom slični onima koji se javljaju kod zaraze tetanusom.
Dey je poslije toga proveo istraživanje na štakorima podijeljenim u pet skupina. Prva grupa dobila je dvostruku minimalnu letalnu dozu (MLD) toksina tetanusa. Druga grupa istovremeno je dobila 2 x MLD toksina i 1 gram vitamina C po kg tjelesne težine, intraperitonealno. Sljedeća tri dana dobivali su jednaku dozu vitamina C dvaput dnevno. Treća skupina dobivala je 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno kroz tri dana. Nakon toga su dobili 2 x MLD toksina, pa zatim još tri dana tretiranja vitaminom C u jednakim dozama. Četvrta grupa dobila je 2 x MLD toksina i nakon javljanja lokalnih simptoma (16 do 26 sati kasnije) štakori su dobivali 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno tijekom tri dana. U petoj skupini štakori su dobili 2 x MLD toksina, a po pojavi generaliziranog tetanusa (40 do 47 sati kasnije), dobili su 300 mg vitamina C intravenozno.
Miševi iz prve grupe uginuli su poslije 47 do 65 sati. U drugoj skupini sve su životinje preživjele, uz vrlo blage lokalne simptome. U trećoj grupi sve su životinje preživjele, bez ikakvih simptoma. U četvrtoj grupi vitamin C spriječio je daljnje napredovanje simptoma i sve su životinje preživjele. U petoj grupi intervencija vitaminom C u kasnom stadiju tetanusa također je dovela do preživljavanja životinja. Ovi rezultati pokazali su izvanrednu djelotvornost vitamina C u prevenciji i liječenju tetanusa kod miševa.
S obzirom da se radi o strašnoj bolesti s vrlo visokom smrtnošću začuđuje da je dosad provedena samo jedna kontrolirana studija učinaka vitamina C na ljudima. Ta studija, objavljena 1984., provedena je na pacijentima s tetanusom u Bangladešu.
Studija je obuhvatila 31 tretiranog pacijenta u dobnoj skupini od 1–12 godina te 27 tretiranih pacijenata u dobnoj skupini od 13–30 godina. Svi pacijenti intravenozno su primali 1000 mg askorbinske kiseline dnevno, uz uobičajeni tretman serumom, sedativima i antibioticima. U grupi od 1–12 godina koja je dobivala vitamin C nije umro nijedan pacijent (0/31), dok je u kontrolnoj skupini, koja je primala samo konvencionalnu terapiju protiv tetanusa, podleglo 74,2 posto pacijenata (23/31). Kod pacijenata u dobi od 13–30 godina, u grupi s vitaminom C umrlo je 37 posto (10/27), dok ih je u kontrolnoj grupi preminulo 68 posto (19/28).
Vidljivo je da postoji velika razlika u postotku preživljavanja mlađih i starijih pacijenata tretiranih vitaminom C, što upućuje na zaključak da korištena doza od 1 grama jednostavno nije bila dovoljna za odrasle čija je tjelesna masa veća nego kod djece. Još jedna stvar navodi na taj zaključak – pacijenti koji su umrli usprkos tretmanu vitaminom C živjeli su i do tri-četiri tjedna od primanja u bolnicu i činilo se da su se gotovo oporavili, da bi na kraju ipak podlegli novom naletu konvulzija. Većina smrtnih slučajeva inače se dogodi unutar prva četiri dana. Čini se vjerojatnim da bi i ti pacijenti bili spašeni da su korištene veće doze. 

Vitamin C pobjeđuje svinjsku gripu

Početkom ove godine u vrijeme straha od epidemije svinjske gripe u Zadarskom listu imali  smo priliku pročitati razgovor s dr. Alanom Medićem, voditeljem Epidemiološke službe u zadarskom Zavodu za javno zdravstvo. Između ostalog, dao je i sljedeći odgovor:
- Mogu li uzimanjem vitaminskih dodataka izbjeći gripu?
Dr. Medić: Ne.
Odgovor je bio kratak i jasan, ali kao što ćemo uskoro vidjeti, ne i točan. Ipak, to je odgovor koji predstavlja službeno gledište medicinske zajednice – da su jedino rješenje za gripu cjepiva i antivirusni lijekovi poput Tamiflua.
Dr. Thomas Levy, stručnjak za djelovanje vitamina C na viruse i autor knjige Curing the Incurable: Vitamin C, Infectious Disease and Toxins (Liječenje neizlječivog: vitamin C, zarazne bolesti i toksini), kaže: «Nisam naišao ni na jedan virus gripe na koji vitamin C ne bi imao virucidni učinak, sve dok dovoljno vitamina C stiže do virusa, kao kod bilo koje akutne infekcije. Ne znam za Tamiflu, ali vitamin C definitivno nema nikakvih negativnih nuspojava.»
U vezi s ptičjom gripom, imunolog dr. Robert Cathcart, koji je vitaminom C liječio tisuće slučajeva po život opasnih zaraznih bolesti, rekao je: «Tretiranje ptičje gripe velikim dozama askorbata bilo bi isto kao kod bilo koje druge gripe, s tim da ozbiljnost bolesti upućuje na zaključak da bi mogle biti potrebne neuobičajeno velike oralne doze askorbinske kiseline ili čak intravenoznog natrijevog askorbata. Još nisam vidio nijednu gripu koja nije bila izliječena ili znatno ublažena golemim dozama vitamina C, ali moguće je da su za ptičju gripu potrebne još veće doze.»
Zanimljivo je da je u vrijeme straha od ptičje i svinjske gripe u Hrvatskoj gotovo potpuno izostala sezonska gripa. Možemo li to zahvaliti tome što su se građani umjesto cjepivima u velikom broju okrenuli dobrom starom limunu i čaju?
Australski i novozelandski mediji nedavno su objavili priču o čudesnom oporavku 56-godišnjeg farmera «vraćenog iz mrtvih» megadozama vitamina C. Umirao je od svinjske gripe.
Novozelandski farmer Alan Smith primljen je u Aucklandsku bolnicu 1. srpnja 2009. s potpunim respiratornim zastojem; priključen je na uređaj za umjetno disanje. Testovima je potvrđeno da boluje od svinjske gripe H1N1. Nakon što je proveo 20 dana na aparatima u induciranoj komi liječnički tim priopćio je obitelji da više nema nade i da ga namjeravaju isključiti s aparata.
Njegova obitelj nije bila spremna pomiriti se s tim i zatražila je od liječnika da pokušaju s visokim intravenoznim dozama vitamina C. Liječnici su ih odbili, objasnivši da se radi o nepriznatom tretmanu koji ne bi imao nikakvog učinka. Izbila je prepirka i obitelj je bila prisiljena angažirati vrhunsku odvjetnicu koja se uspjela izboriti za tretman vitaminom C protiv volje liječnika. G. Smith se naglo oporavio po isteku samo dva dana takvog tretmana. Nakon tjedan dana skinut je s aparata. Danas je živ i zdrav i radi na svojoj farmi.
Dovoljno je tragično što neupućeni liječnici rutinski ne daju vitamin C oboljelima od svinjske gripe ili drugih oblika gripe. Ono što posebno šokira je da su spomenuti liječnici isprva odbili poštovati želju obitelji i već otpisanom čovjeku dati jeftin i bezopasan tretman. Da obitelj nije bila dovoljno informirana i uporna i da nije bila u mogućnosti unajmiti odvjetnika danas bi Alan Smith bio dio statistike o umrlima od epidemije svinjske gripe. Kako je samo bio u pravu Klenner kada je rekao: «Neki liječnici radije bi stajali po strani i gledali kako njihov pacijent umire nego upotrijebili askorbinsku kiselinu, jer u njihovim ograničenim umovima ona postoji samo kao vitamin.» 

Ostale bolesti

Brojni istraživači izvijestili su o uspješnom liječenju raznih drugih bolesti injekcijama velikih doza vitamina C. Među prvim Jungeblutovim otkrićima bilo je da vitamin C deaktivira toksin difterije. Kasnije je došao do sljedećeg zaključka: “Vitamin C uistinu se može smatrati antitoksinskim i antivirusnim vitaminom.” Klenner je izvještavao o uspješnom liječenju difterije, herpesa zostera, vodenih kozica, ospica, zaušnjaka i drugih bolesti. Između ostalog 1948. opisao je kako je svoje kćeri izliječio vitaminom C od ospica nakon što ih je namjerno poslao da se igraju s djecom zaraženom ospicama. Kad je djeci davao 1000 mg vitamina C oralno svaka 2 sata svi dokazi infekcije nestali su za 48 sati.
Akira Murata sa Sveučilišta Kyushu također je utvrdio djelotvornost vitamina C kao terapije za ospice i zaušnjake. U istraživanjima provedenim između 1967. i 1976. Morishige i Murata utvrdili su da visoke doze vitamina C uvelike smanjuju obolijevanje od virusnog hepatitisa B nakon transfuzija u jednoj bolnici u Fukuoki. Učestalost hepatitisa kod pacijenata koji nisu primili vitamin C ili su primali male doze bila je 7 posto, nasuprot 0,2 posto (od toga nijedan slučaj hepatitisa B) kod onih koji su dobivali 2 grama vitamina C dnevno.
Mnoge žene tvrde da su se velikim oralnim dozama vitamina C izliječile od humanog papiloma virusa (HPV). S obzirom da je infekcija nekim tipovima HPV-a povezana s rakom grlića maternice, i da su veliki napori i sredstva uloženi u razvoj cjepiva protiv HPV-a, iznenađujuće je da gotovo nema istraživanja o djelotvornosti vitamina C. Ipak, iz jednog istraživanja provedenog 2003. vidljivo je da je rizik od perzistentne infekcije HPV-om bio značajno niži među ženama s visokim unosom vitamina C.
Dr. med. William J. McCormick koji je među prvima zagovarao davanje gramskih intravenoznih doza askorbata ustvrdio je: «Vitamin C specifični je antagonist kemijskih i bakterijskih toksina.» McCormick je također primijetio da osobe s rakom tipično imaju vrlo niske razine vitamina C u svojim tkivima, procijenivši da im nedostaje oko 4500 mg tog vitamina. McCormick je koristio terapiju oralnim i parenteralnim vitaminom C kod mnogih zaraznih bolesti, s rezultatima koji su bili i brži i bolji od onih s tada dostupnim antibioticima. Evo nekih primjera koje je opisao:
”(1) Aktivan slučaj tuberkuloze autor je tretirao kako slijedi: 1000 mg vitamina C intravenozno, svakodnevno ili svaki drugi dan kroz tri tjedna, u kombinaciji s 500 mg oralno, pored obilnog unosa soka od agruma. Od početka temperatura se smanjila i zadržala na normalnoj razini. Kašalj i iskašljavanje potpuno su prestali, primijećen je dobitak na težini od skoro deset funti (4,5 kg). (2) U slučaju kronične infekcije zdjelice, s čestim akutnim pogoršanjima tijekom proteklih šest godina nakon spontanog pobačaja, davano je 1000 mg vitamina C intravenozno, dvaput dnevno, kroz 2 ½ dana (svega 5 injekcija). Broj leukocita na početku tretmana bio je 19.200. Sljedeće mjerenje obavljeno trećeg dana pokazalo je smanjenje na 6.700. Pacijentica je potom stavljena na oralnu dozu od 500 mg dnevno za održavanje, pored obilnog unosa soka od agruma. Pacijentica je sada bez simptoma već gotovo godinu dana. (3) Slučaj akutne sepse razvio se kod starije žene nakon infekcije rane na ruci. Prilikom prvog pregleda bila je prisutna izražena oteklina i crvenilo šake i podlaktice, a temperatura je bila 103° F [39,5° C]. 1000 mg vitamina C primijenjeno je potkožno a 1500 oralno, uz obilan unos soka od naranče. Sljedeći dan upalna oteklina i temperatura bili su svedeni na normalnu razinu i pacijentica se brzo oporavila. (4) Nekoliko slučajeva šarlaha primilo je terapiju vitaminom C, intravenozno i oralno, 2000 mg dnevno. Kod svih se temperatura spustila na normalnu za nekoliko sati, za tri ili četiri dana pacijenti su bili bez simptoma.”
Postoji mogućnost da je vitamin C koristan čak i u prevenciji i liječenju bjesnoće. Indijski znanstvenici, u potrazi za alternativnim sredstvom za inaktivaciju virusa bjesnoće umjesto skupog i kancerogenog beta propiolaktona, utvrdili su da vitamin C u optimalnoj koncentraciji od 0,5 mg/ml poslije 72 sata potpuno inaktivira virus. Dr. Stanko Banić iz Instituta za mikrobiologiju Medicinskog fakulteta u Ljubljani u časopisu Nature opisao je eksperiment proveden na zamorcima. Zamorci su bili inokulirani emulzijom mozga kunića zaraženog bjesnoćom, a tretman vitaminom C započet je 6 sati poslije inokulacije i trajao je 7 dana. Korištena doza bila je 100 mg po kg tjelesne težine dvaput dnevno. Poslije 14 dana među kontrolnim životinjama bilo je 70 posto uginulih, a među tretiranima 35,42 posto. Isti autor također je utvrdio da vitamin C značajno povećava stvaranje interferona alfa prilikom cijepljenja pacijenata protiv bjesnoće.

 

Megadoze su – normalne doze?

Preporučen dnevni unos (RDA) za vitamin C nedavno je korigiran sa 60 mg na 90 mg dnevno za muškarce i 75 mg za žene (u Hrvatskoj sa 60 na 80 mg). To je doza koja bi trebala zadovoljavati potrebe 97,5 posto stanovnika. Naravno, ovdje se postavljaju pitanja što je s preostalih 2,5 posto stanovništva i što uopće znači «zadovoljiti potrebe»?
Radi se o dozi koja je uglavnom određena na temelju prevencije skorbuta, kao bolesti nedostatka vitamina C. Iako su navedene doze dovoljne da prosječan čovjek ne oboli od skorbuta, ne uzimaju u obzir da milijuni ljudi imaju povećane potrebe zato što uzimaju kontracepcijske pilule, dijabetičari su, uzimaju lijekove koji povećavaju potrebu za vitaminom C i slično. Te osobe možda neće oboljeti od skorbuta, ali mogu imati subakutni nedostatak vitamina C koji rezultira mnogim drugim zdravstvenim problemima, najčešće u vidu kroničnih bolesti i slabog imuniteta. Cjepiva također povećavaju potrebu za vitaminom C.
Ukratko, preporučena dnevna doza nije nužno optimalna doza za održavanje dobrog zdravlja.
Profesori farmakologije Steve Hickey i Hillary Roberts upozorili su da su metode kojima Institut za medicinu i Nacionalni instituti za zdravlje određuju RDA manjkave te da su zbog preniskih preporuka dosad milijuni ljudi oboljeli od problema kao što su katarakte, moždani udar, bolesti srca itd. Primjerice, ističu da je dokazano da je takozvana doza zasićenja plazme daleko viša od 150 mg kao što se dosad vjerovalo te da razine u plazmi ionako ne bi trebale biti zlatni standard za određivanje potreba. Štoviše, upozoravaju da čak ni nedavno predložen preporučeni unos od 200 mg i dalje ne bi bio dovoljan za postizanje optimalnog zdravlja.
Čini se da izraz «megadoze», koji se obično koristi za doze vitamina C veće od jednog grama, zapravo možda navodi na krivi zaključak jer sugerira da se radi o pretjeranim a ne normalnim i potrebnim dozama.
Čovjek je jedan od rijetkih sisavaca koji nisu u stanju sami sintetizirati askorbinsku kiselinu za svoje potrebe. Osim čovjeka među sisavcima ju ne mogu stvarati neki primati, zamorac i još nekoliko vrsta. Za ostale vrste ona nije vitamin jer ju stvaraju u količinama od oko 50–100 mg po kilogramu tjelesne težine dnevno ili više. Na primjer, koza težine 50 kg sintetizira više od devet grama vitamina C dnevno.
Očigledno je da je zajednički predak hominida izgubio sposobnost stvaranja vitamina C zato što mu ona nije bila potrebna, odnosno, svoje je potrebe mogao zadovoljiti hranom. Analiza prehrane primata u Panami pokazala je da su biljke kojima se hrane izuzetno bogate vitaminom C. Utvrđeno je da jedna vrsta divlje smokve, Ficus yoponensis, u mladim listovima i nezrelom voću ima jednu od najviših koncentracija ikad izmjerenih u nekoj biljci.
Prema studijama, gorile u prirodi hranom unose 20-30 mg vitamina C po kilogramu tjelesne težine, što je oko 4,5 grama dnevno. Preporuka je da se gorilama u zoološkim vrtovima daje 5 grama vitamina C dnevno. Mnogi majmuni unose i višestruko više, npr. divlji majmun hvataš unosi oko 106 mg po kilogramu tjelesne težine. Preneseno na čovjeka od 70 kg, to bi bilo 7,4 grama vitamina C ili stotinjak puta više od doze koja se preporuča ljudima.
Valja napomenuti da zbog kratkog poluvremena zadržavanja vitamina C u krvnoj plazmi pet oralnih doza od 100 mg raspoređenih kroz dan bolje podiže prosječne razine u krvi nego jedna doza od 1000 mg dnevno. Dakle, optimalno bi bilo unositi ga sa svakim obrokom kao što to čine životinje. Čovjeku je praktično nemoguće unositi toliko vitamina C normalnom prehranom, između ostalog i zato što je uzgojeno voće i povrće općenito siromašnije vitaminima od divljeg. Iako je svakako potrebno jesti što više svježeg voća i povrća, čini se da smo, želimo li sačuvati dobro zdravlje, osuđeni kupovati vitamin C u obliku dodataka prehrani. Zato požurite po svoje «megadoze» dok ih ne zabrane. 

http://www.svjetlost-online.com/index.php/
izabrani_tekstovi/citaj/72