Tetovaže i piercing

UKRAS ILI UŽAS

Danas svjedočimo društveno- kulturološkom fenomenu ukrašavanja tijela tetoviranjem i/ili piercingom, koji se širi suvremenim svijetom poput epidemije. Iako tetoviranje i piercing još uvijek nisu u potpunosti društveno prihvaćeni, osobe koje se na njih odlučuju nerijetko se suočavaju s predrasudama vezanim uz pojmove primitivnosti i/ili društvene nepoćudnosti. Ipak, tetoviranje i piercing postaju dio svakodnevice, na njih se odlučuje sve više osoba, neovisno o spolu, dobi, društvenom statusu, stupnju obrazovanja, imućnosti i sl. Također, sve više roditelja suočava se sa zahtjevima svoje malodobne djece da im dopuste tetoviranje i/ili piercing. Kako ni tetoviranje ni piercing nisu bezazleni zahvati te mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih posljedica, nužno je pravilno se informirati i dobro razmisliti prije donošenja odluke te uzeti u obzir sve činjenice »za« i »protiv«.

Ukrašavanje tijela kroz povijest imalo je različita značenja, bilo religijska, ritualna ili estetska, neovisno o stupnju civilizacijskog razvoja, kulturi i kontinentu. Ukrašavanje se održalo do danas, a tijekom različitih povijesnih razdoblja bilo je podložno modi i trendovima, jednako kao i odjeća, obuća ili frizura.

Obilježavanje robova i prostitutki

Riječ »tattoo« zabilježena je prvi put 1796. godine, u brodskom dnevniku kapetana Jamesa Cooka. Riječ »tattoo« znači »označiti« na jeziku Maora, polinezijskog naroda koji je poznat po tipičnim tetovažama na licu. Mornari su preuzeli tetoviranje od Maora te ga proširili po Zapadu, dok je na Istoku tetoviranje tradicija (osobito u Japanu). U pojedinim kulturama tetoviranje se koristilo za označavanje društvenog položaja osobe, pripadnosti obitelji ili plemenu ili je imalo ritualna značenja (zaštita od bolesti, nesreće, uroka i sl.). U ne tako davnoj prošlosti, tetoviranje (ali i žigosanje) služilo je za obilježavanje robova, kriminalaca (ubojica, lopova, prostitutki) i izgnanika. Tijekom Drugog svjetskog rata nacisti su tetovirali broj na podlaktici zatvorenicima u koncentracijskim logorima, što predstavlja pravi primjer dehumanizacije. Sredinom 20. stoljeća tetoviranje su preuzele ulične bande u SAD-u, kao dokaz pripadnosti bandi (jednako tako i japanska Yacuza), a nedugo zatim i zatvorenici u zatvorima te pojedine supkulture. Nakon tog vremena, tetoviranje postaje trend širih razmjera, osobito početkom 21. stoljeća. Na našim prostorima tetoviranje je poznato još iz vremena Ilira i Tračana, jer su se plemena razlikovala upravo po tetovažama. Poznato je i povijesno uvjetovano tetoviranje (ratovi s Turcima), tzv. »sicanje« koje se zadržalo u zaleđu Šibenika i Sinja te nekim dijelovima Bosne i Hercegovine s katoličkim stanovništvom. Radi se o tetoviranju križića i ornamenata sastavljenih od križića, uglavnom na rukama, ali i na prsima i čelu, u početku kod svih, a zatim samo kod žena. Te su tetovaže služile kako bi se pokazala pripadnost katoličkoj vjeri i spriječilo »odmetnuće od vjere«.

Dobro otvorite oči

Tetoviranje je postupak oslikavanja tijela unošenjem trajnog, neizbrisivog pigmenta (tinte) u kožu pomoću igle. Koža se probada malenom iglom i pri tome se svaki put unosi kap tinte. Izrada tetovaže može biti jednokratna, kraća ili dulja, ovisno o izabranom motivu (veličini i složenosti motiva), a također postoje tetovaže koje se rade u više navrata. Ako ste se odlučili na tetoviranje, bitno je pridržavati se sljedećih uputa:

• Raspitajte se koji saloni za tetoviranje imaju dozvolu za rad (NIKADA nemojte otići u ilegalni salon!).
• Prethodno posjetite salon i osvrnite se oko sebe te razmislite o cjelokupnom dojmu koji na vas ostavlja salon (pri tome prvenstveno obratite pozornost na čistoću), kao i osoba koja tetovira.
• Kod osobe koja tetovira raspitajte se:
• o iskustvu i školovanju (posjeduje li licencu za rad),
• postoji li formular koji treba ispuniti prije tetoviranja (malodobnim osobama nužno je dopuštenje i/ili nazočnost roditelja),
• koristi li u radu sterilne rukavice za svaki novi postupak,
• koristi li sterilne i jednokratne igle,
• posjeduje li odgovarajući uređaj za sterilizaciju instrumenata (sterilizator/autoklav),
• koja sredstva koristi za dezinfekciju radne površine, poda i radnog prostora,
• ima li odgovarajuću sjedalicu i/ili ležaj te kako ih održava,
• kakve boje koristi za tetoviranje (najbolje je zatražiti i provjeriti deklaraciju boja)
• Također se raspitajte za fotografije nedavno napravljenih tetovaža, jer na taj način možete procijeniti stručnost osobe koja tetovira – ako su prethodni radovi loši ili vam se ne sviđaju, najbolje je da potražite drugi salon.
• Kad se odlučite za motiv, nije zgorega prvo ga izraditi kao privremenu tetovažu, jer ako vam u međuvremenu dosadi ili se ne možete naviknuti, lako ćete riješiti problem.

Higijena u prevenciji komplikacija

Nakon tetoviranja nužna je osobita njega i higijena tetovaže, a posebne upute o tome mora vam dati osoba koja vas je tetovirala. Opće preporuke kojih se treba pridržavati odnose se na to da je tetovažu nužno neko vrijeme držati pod celofanom, tuširati se blagim sredstvima, tetovažu nikako ne trljati, a osobito ne grepsti (u slučaju da svrbi). Također, prvo vrijeme treba izbjegavati izlaganje suncu, solariju te kupanje u kadi, moru, bazenu. U slučaju da se pojave kraste ili curenje gnoja na tetovaži, obvezno se javite liječniku. Kod tetoviranja se narušava integritet kože pa, u slučaju da nisu zadovoljeni svi higijenski uvjeti, može doći do pojave opasnih infekcija, kao što su hepatitis C i hepatitis B, HIV-infekcija (AIDS), razne virusne (npr. herpes kože) i bakterijske infekcije (stafilokokna, streptokokna, tuberkuloza, tetanus u osoba koje nisu regularno cijepljene itd.) koje mogu uzrokovati gnojenje, stvaranje ožiljaka i sepsu (može biti smrtonosna). U praksi se pokazalo da gotovo svaka druga tetovaža završi kožnom infekcijom, čija posljedica može biti ožiljak, gubitak pigmenta ili razvoj jače pigmentacije. Novija istraživanja pokazala su da čak do 33% osoba s tetovažama ima hepatitis C za koji uopće ne zna (simptomi se rijetko javljaju na samom početku bolesti, a kad se pojave, bolest već traje godinama i neizlječiva je). Nakon tetoviranja nisu rijetke ni alergijske reakcije tijela na unesenu boju za tetoviranje.

Dokazi o ukrašavanju ljudskoga tijela sežu u daleku prošlost čovječanstva. Ljudi su se ukrašavali kako bi se po nečemu razlikovali i/ili odvajali od drugih, a o tome nam svjedoče pronalasci primitivnog nakita (nanizane kosti, zubi životinja, školjke itd.) na pretpovijesnim nalazištima.

Što kada dosadi

Svatko tko se odluči na tetoviranje, mora znati da je riječ o trajnom postupku te da se tetovaže mogu odstraniti isključivo kirurškim putem. Nažalost, riječ je o postupcima za kojima ostaju ožiljci, a ponekad i deformacije (tetovaže se često nalaze na mjestima povećane napetosti kože, gdje koža teško zarasta). U novije vrijeme postoji mogućnost uklanjanja tetovaža laserom, no zasad postupak nije široko dostupan (još je u fazi ispitivanja mogućih posljedica) i vrlo je skup. Ne zaboravite da većina poslodavaca, čak i u razvijenim liberalnim zemljama poput SAD-a, ima predrasude pri zapošljavanju zaposlenika s tetovažama (ako je tetovaža na vidljivom mjestu, postoji velika vjerojatnost da vas neće zaposliti). Ako se baš želite tetovirati, odlučite se za privremenu (naslikanu) tetovažu, trajat će jedno ljeto, ali vam barem neće komplicirati život. A sljedeće ljeto? Tko zna što će onda biti »in«?

Piercing kao privilegija

Jednako kao tetoviranje, i piercing je tijekom povijesti imao različita značenja. Probadanje uha naušnicama poznato je širom svijeta te predstavlja društveno prihvaćen simbol ljepote i bogatstva. Piercing uha zasad je jedini način ukrašavanja tijela koji je društveno prikladan i toliko uobičajen da se više nitko ne čudi ni ako je uho probijeno nekoliko puta niti ako nosite nekoliko naušnica. Međutim, piercing nosa, obrva, jezika, pupka ili drugih vidljivih mjesta kod većine ljudi izaziva predrasude. Predrasude su još tako velike da se osobe s piercingom smatraju izrazito nepoželjnim suradnicima, osobito ako je riječ o poslu u kojem postoji kontakt s klijentima. Piercing nosa i obrva u starom Egiptu bio je znak vladarske krvi, a samo je faraon mogao imati piercing pupka (religijsko značenje – »karta za drugi svijet«). Piercing usana u većine plemena Australije, Nove Gvineje i Afrike kod muškaraca je smatran ispitom »zrelosti«, dok je kod žena predstavljao simbol ljepote. Peircing jezika kao ritual bio je privilegija više klase Azteka i Maja u svrhu komunikacije s precima. Danas je među mlađom populacijom (pa čak i onom »malo starijom«) piercing postao vrlo »in«, njime se izražava osobni stav prema svijetu i drugima, sastavni je dio različitih supkultura, a prihvatio ga je i bogati sloj društva.

Još veći rizik

Piercing predstavlja probadanje kože nakitom (bolje rečeno svime što se danas smatra nakitom, a to mogu biti i čavli, sigurnosne igle itd.). Za razliku od tetoviranja, piercing nosi još veće rizike za zdravlje jer se radi o mehaničkom probadanju kože i drugih tkiva, što otvara veće mogućnosti putovima ulaska infekcije. Piercing se provodi u salonima za tetoviranje i/ili piercing, koji također moraju imati dozvolu za rad. Bitno je pridržavati se sljedećih uputa:

• Upute za odabir salona i stručnjaka za piercing jednake su onima za tetoviranje.
• Nakit koji ćete staviti treba biti antialergijski (zlato, platina, titan, nehrđajući čelik), ne smije biti ranije korišten/nošen, a prije stavljanja mora biti steriliziran u autoklavu.
• Prilikom odlučivanja o mjestu na koje ćete staviti piercing, vodite računa o tome da je postupak vrlo bolan, osobito na osjetljivim mjestima (obrva, usna, pupak, bradavice, genitalije). Jedino je dopušteno korištenje anestetika u spreju (nikako u injekciji, jer ono zahtijeva bolničke uvjete).
• Trebate znati da kod određenog broja ljudi (postotak varira) postoje krvne žile i živci kojima anatomski položaj odudara od uobičajenog. Kod piercinga usne i drugih dijelova tijela, u slučaju »pogađanja « krvne žile može doći do jakog krvarenja, dok kod piercinga obrve ili usne, u slučaju »pogađanja« živca može doći do »padanja« usne ili obrve na jednu stranu, što može zauvijek deformirati lice (ako je nastupilo trajno oštećenje živca).

I mozak može stradati

Potrebna je osobita njega i higijena područja na kojem je obavljen piercing, a upute o tome mora vam dati osoba koja vam je napravila piercing, jer svako područje tijela i vrsta nakita zahtijevaju drugačiji tretman. Vrste infekcija iste su kao i kod tetoviranja (hepatitis C i B, HIV, virusne infekcije, bakterijske infekcije), a također su moguće i alergijske reakcije na određenu vrstu nakita. Više od polovice osoba koje su napravile piercing imalo je komplikacije u smislu upalnih procesa, oteklina i deformacija, uglavnom zbog vlastite nebrige nakon stavljanja ukrasa. U slučaju da je piercing uha uzrokovao propadanje ušne hrskavice (zbog previše uboda ili posljedične infekcije), moguć je gubitak pojedinih dijelova uha koji se ne može nadoknaditi. Ako nakon piercinga osjetite jaču bol te ako nastane oteklina, curenje gnoja ili dobijete povišenu tjelesnu temperaturu sa zimnicom ili bez nje, hitno se javite liječniku. Novija istraživanja pokazala su da piercing na usnama i jeziku može izazvati ozbiljne stomatološke posljedice, a opisan je i slučaj apscesa na mozgu nakon piercinga jezika.

Zamjena je zdravija – razmislite!

Iako je teško razumno raspravljati o nečijoj želji i motivima da napravi piercing, dobro odvagnite sve mogućnosti »za« i »protiv« piercinga. Ako je riječ o tome da želite biti u trendu i piercing vam je samo modni dodatak, ili ste skloni mijenjanju nakita, razmislite o mogućnosti da nakit zalijepite na kožu posebnim ljepilima (postoje na tržištu). Takav se nakit lako održava i možete ga stavljati i skidati prema želji. Zdravstveni su rizici pri tome minimalni (postoji mogućnost alergije na ljepilo), ali ćete barem izbjeći bol i moguće zdravstvene komplikacije.

Ivana Bočina, dr. med.