Autor: mr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, prof. psihologije

O povijesti i filogenezi smijanja

Zapadna je civilizacija pod utjecajem starogrčke kulture promijenila klasičnu podjelu na tragično i komično, nepravedno zapostavljajući komično na račun tragičnog.
Proučavajući povijest komičnog, možemo lako pratiti i razvoj slobode ljudskog duha. Tako se u starogrčkoj civilizaciji iz različitih neorganiziranih javnih lakrdija, oponašanja, vulgarizama i sličnih oblika humora razvila narodna komedija, koja je ubrzo prerasla u književni oblik koji i danas zadivljuje svojom umjetničkom vrijednošću i aktualnošću.

Razdoblje srednjeg vijeka pod utjecajem religije i dogme prestaje afirmirati duhovitost, da bi raspojasana renesansa vratila sve te zaboravljene vrijednosti -šalu, smijeh i životnu vedrinu.

No, kroz povijest su se ubrzo pojavili i lažni moralisti koji su afirmaciju humora i smiješka prepoznali kao neobuzdanost i negaciju svih autoriteta i to prozvali opasnim. A svaka je ideologija uvijek značila izravnu opasnost za smijeh.
Buržoasko društvo je pak humor smatralo drugorazrednom zabavom za proletarijat, što humor po svojoj psihološkoj vrijednosti nikada nije bio niti će biti.
Tome u prilog ide i činjenica da je svaki dvor imao svoju dvorsku ludu, koja bi u smiješnim dosjetkama i žaokama izgovarala velike istine, a mnoge od njih plaćala i životom.

O ontogenezi smijanja

Već ubrzo nakon rođenja, čovjek svoj anđeoski, bezbrižni i nevini smiješak male bebe zamjenjuje izrazom trajne strepnje, anksioznosti i osjećaja neizvjesnosti vezane uz vlastitu budućnost i egzistenciju.

Zato mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje prilično pesimistički smatraju da je smijeh samo povremeno opuštanje trajno uplašenog ljudskog bića.

Smijeh izaziva smanjenje napetosti i odražava čovjekovu unutarnju borbu koju stalno vodi protiv vlastite (potisnute) agresivnosti. Smijeh je poput pražnjenja čovjekove energije pa je, primjerice, nakon salva smijeha našem centralnom živčanom sustavu potrebno i vremena i energije za skupljanje novih energetskih potencijala za ponovni smijeh. To je indirektan dokaz koliko je smijeh kompleksan psihički proces.

Naše je društvo nažalost dalo negativnu konotaciju smijehu, često ga nazivajući nezrelim, pa i priglupim. Na burzi psiholoških vrijednosti znatno veću cijenu postižu tzv. ozbiljni ljudi.  Zbog toga je potreban iznimno dug period kako bi se osmijeh na pravi način društveno  vrednovao.

Smijehom čovjek pokreće najsloženije psihofiziološke nervne mehanizme, angažirajući najveći broj živčanih struktura, pa je stoga i najkompleksniji psihički proces. Zato se jedino čovjek, kao najviše živo biće na evolucijskoj ljestvici, sposoban smijati. Sjedište smijeha u ljudskom mozgu nalazi se u evolucijski najmlađim strukturama mahom čeonoga režnja. Zbog toga dolazi i do čestog zaboravljanja šala, jer se asocijativni neuroni živčanih stanica u kojima bi se trebao stvoriti engram (slika sjećanja) nalaze upravo u najmlađim moždanim masama preko kojih još nije, slikovito rečeno, dovoljan broj puta utrt put. Zato je potrebno i više ponavljanja da bi se stvorilo trajnije sjećanje.

Iako je biološki i fiziološki nadređen ozbiljnosti, smijeh u našem društvu nažalost nije postao vladajućim životnim principom. Upravo zbog toga i imamo toliko tragičnih svjetskih kriza i ozbiljnih  problema, jer ljudi ne žele vidjeti onu veselu i duhovitu stranu života.

Smijeh je odraz zdravlja i duševne ravnoteže, pa odatle i njegova visoka cijena. U historiji civilizacije postoji cijeli niz osoba koje su svoju karizmu i privlačnost temeljile na smijehu. Međutim, u tome treba poštivati kulturalne razlike: neodoljiv smiješak latinoljubavnika djeluje  smiješno na sjeveru Europe i postiže suprotan efekt; za engleski humor kažu da je apstraktan, dok ga Englezi pak uzdižu iznad humora onih s ‘Kontinenta’, kojega drže vulgarnim, sirovim, nesuptilnim.

O prednostima jednog nad drugim, naravno, veoma je teško, gotovo nemoguće govoriti.

Smijeh i psihoanaliza

Iako otac psihoanalize Sigmund Freud nije vrednovao humor kao vrhunsku ljudsku psihičku funkciju, posvetio mu je više od dvadeset godina proučavanja i na neki način humoru prešutno odao iznimno priznanje.

Freud je smatrao da su smijeh i duhovitost uvijek koncizni, jezgroviti i sažeti te da preferiraju konkretno na štetu apstraktnog. Humor i komično smjestio je u predsvjesni dio čovjekove ličnosti, dok je dosjetki ponajprije dao mjesto u nesvjesnom.

Međutim, komika može biti i sukus ili ekstrakt određene životne situacije te je u psihici čovjeka veoma bliska sposobnosti za igru, za razvijanje spontaniteta i kreativnosti.

Zato se kruti i rigidni ljudi ne snalaze u humoru i duhovitosti jer ih takva situacija prisiljava na trenutnu prilagodbu, što nisu u stanju učiniti upravo zbog svoje psihološke ograničenosti.
I za kraj…

Smijeh je na koncu i etička kategorija (dakle, nema mjesta izrugivanju!) i estetska kategorija. Nezaobilazni je dio naših života i naše svakodnevice. Unatoč toj činjenici, i dalje predstavlja znanstvenu enigmu i tvrd orah za ozbiljnija istraživanja. Vjerujem da se najveća istina o smijehu tek treba napisati, jednako kao što i najbolji vic još nije ispričan.

http://metro-portal.hr/vijesti/zivot/zdravlje/smijeh-je-odraz-zdravlja-i-duhovne-ravnoteze