Biljni nam svijet nudi golemu riznicu Ijekovitih tvari koje se još iz najstarijih vremena i u svih naroda visoko cijene i svestrano upotrebljavaju. U naše doba, mnoge Ijekovite biljke, osobito u znanstvenoj medicini zamijenjene su kemijskim sredstvima. Medutim, danas se osjeća potreba za povratkom na prirodan način liječenja, tj. Ijekovitim tvarima koje nam pruža neiscrpno bogatstvo Ijekovitog bilja.

Zacijelo, posvuda uokolo nas postoji opća ravnoteža, a između ostaloga i ravnoteža bolesti i Ijekovitih tvari što se nalazi u pri-rodi. Za svaku bolest, čak i za onu najtežu što se drži neizlječivom, u prirodi, Ijekovitom bilju nalazi se lijek, samo što ga valja pronaći. Valja znati što se čime liječi, odnosno koja je Ijekovita biljka najpogodnija za pojedinu bolest. Za liječenje pojedinih bolesti velike mogućnosti daju nam mješavine pojedinih Ijekovitih biljaka. Naime, svaka biljka posjeduje određeno Ijekovito svojstvo, a miješanjem nekoliko biljaka, tj. njihovih svojstava u određenim omjerima dobivamo lijekove za liječenje mnogih bolesti.

Ljekovite biljke potrebno je skupljati na njihovim prirodnim staništirna. To je posebno važno zbog toga što se svaka biljka može potpuno razviti samo u svojim prirodnim prilikama, tj. u povoljnim uvjetima. Na biljku i njen puni razvoj utječe klima, tlo i cjelokupni okolni svijet s kojim biljka sačinjava uravnoteženu zajednicu. Zacijelo, postoje uspješni pokušaji kultiviranja poje-dinih Ijekovitih biljaka, no, primjerice, planinska biljka nikada se neće moći potpuno razviti u nižim predjelima. Zbog toga ona nikada neće imati ona Ijekovita svojstva kao primjerci iste vrste sa prirodnog staništa. Isto tako, biljka iz toplijih, sunčanih i pri-morskih područja ne može postići svoju punu vrijednost u sjevernim krajevima. Prema tome, pri odabiru i kupovini Ijekovitog bilja uvijek valja dati prednost onome bilju koje je raslo na svojim prirodnim staništima.

U propisanim recepturama koriste se razni dijelovi biljaka kao što su list, cvijet, stabljika, korijen, kora i sl. Zbog toga dajemo kratak opis pojedinih dijelova biljke.

Korijen (radix) u pravilu je podzemni dio biljke kojim je biljka pričvršćena za zemlju. Osim toga, on služi biljoi za primanje hrane iz tla. Zbog toga su na njemu krajnji dijelovi nježni i tanki. Korijen može biti končast i čupav, ali su mu glavni dijelovi uglavnom zadebljani, mesnati, a kadšto i drvenasti, što je slučaj u višegodišnjih drvenastih biljaka. U jače debelih i nabreklih dijelova korijena postoje veće količine rezervnih tvari, naročito ugljikohidrata, u obliku šećera, a to, u većini slučajeva, korijenu daje slatkast okus. Za lijek se sabire korijenje mnogih Ijekovitih biljaka zbog toga što se u njemu nalaze aktivne tvari koje ga čine Ijekovitim.

Gomolj (tuber) poseban je oblik podzemnog dijela stabljike. Uglavnom je zaobljen i s mnogo mesnate i sočne rezervne hrane. Gomolji uglavnom sadrže mnogo ugljikohidrata te zbog toga imaju veliku prehrambenu vrijednost, kao, na primjer, krumpir.

Podanak (rhizoma) podzemni je dio stabljike koji najčešće nalikuje nadzernnom dijelu stabljike. Na podanku se često razvijaju listovi u obliku Ijusaka koje nisu zelene boje. Gdjekad se na podanku nalaze ostaci nadzemnih listova. Podanak može biti jednostavan i razgranat. Obično traje nekoliko godina zadržavajući rast u jednom ili nekoliko pravaca.

Lukovica (bulbus) jako je skraćena podzemna stabljika što je sačinjavaju nekoliko zbijenih i mesnatih listova u kojima su pohranjeni rezervna hrana i najrazličitije tvari. Takvu podzemnu stabIjiku ima crveni luk, koji se, također, drži Ijekovitom biljkom.

Stabljika (caulis) dio je biljke koji na sebi nosi listove i cvjetove. Razlikujemo podzemni i nadzemni dio stabljike. Podzemna stabIjika razlikuje se od korijena po tome što se na njoj nalaze ostaci listova. Nadzemni dio je uglavnom uspravan, zeljast ili drvenast, a vremenski — jednogodišnji ili višegodišnji. U zeljastirn stabljikama često se nalaze stanice sa hranjivim tvarima, kao, na primjer, ugljikohidratima. Tim je tvarima posebno bogata srčika u zeljastih stabljika. Zbog toga se neke biljke koriste u proizvodnji šećera. Sto se tiče Ijekovitih tvari, one se rijetko nalaze u stabljikama. Zbog toga se stabljike rijetko sabiru u Ijekovite svrhe. Od većine zeljastih stabljika koriste se samo mlađi dijelovi, posebice vrhovi s mladim listovima i cvjetovima, kao najaktivnijim dijelovima biljke.

List (folium) najaktivniji je dio biljke u kojemu se odvijaju najvažnije životne funkcije. U listovima se nalazi najviše biljnog ze-lenila, a osim toga, u njima nastaju i druge aktivne tvari. Zbog toga se listovi najviše upotrebljavaju u Ijekovite svrhe. Po obliku i građi mogu biti vrlo različiti. Višegodišnje biljke posjeduju kožaste listove, uvijek zelene i prilično čvrstog sastava. Cetinjače imaju isto tako višegodišnje listove kojih je oblik igličast. Drugi listovi traju samo godinu dana i razlikuju se i oblikom i građom. U većoj ili manjoj mjeri listove mnogih biljaka pokrivaju dlačice. To je veoma važno za raspoznavanje pojedinih vrsti Ijekovitog bilja. Za lijek se uglavnom sabiru listovi u punom razvojnom stupnju, po najbolje prije cvatnje biljke. Za Ijekovitu upotrebu, odnosno sušenje nisu preporučljivi suviše mladi listovi jer sadrže mnogo vode.

Cvijet (flos) biljci služi za razmnožavanje. Razvojem biljaka, cvjetovi su se postupno usavršavali tako da su poprimili veoma složene oblike, prilagođavajući se načinu oprašivanja — od najjednostavnijeg, vjetrom, do najsloženijeg, insektima. U različitih biljaka cvjetovi su vrlo raznoliki, kako svojim izgledom tako i dijelovima iz kojih su sastavljeni. U cvjetovima nalaze se prašnici i tučak sa sjemeniin zamecima iz kojih nastaju sjemenke što služe za razvoj nove biljke. Oblik i boje su, također, važni za raspoznavanje pojedinih vrsti.

Cvjetovi, također, sadrže razne aktivne tvari te se u mnogim slučajevima koriste u Ijekovite svrhe. Cvjetove je potrebno brati prije nego što izvrse svoju funkciju. Uobičajeno se beru čitavi cvjetovi i to s pricvjetnim listovima u kojima se, kao i u dijelovima čaške, nalazi najviše djelotvornih tvari. Brati i sušiti ih oprezno, jer su nježne građe.

Plod (fructus) i sjemenka (semen). Oplođeni tučak pretvara se u plod što u sebi sadrži sjemenke. Koliko god raznolikost postoji među cvjetovima, ]oš ]q veća u plodova i sjemenki. U plodovima i sjemenkama biljke odlažu i tvari koje su svojim svojstvima Ijekovite, ili otrovne. U Ijekovite svrhe upotrebljavaju se čitavi plodovi, a u nekih sjemenke.

Kora (cortex) vanjski je dio stabla. Uglavnom je tamne boje, a sastoji se od nekoliko slojeva. Vanjski dijelovi kore su neživi, ispucani, čvrsti, jako otporni, a zbog toga što sadrže obojene tvari, tamniji. Unutrašnji dio kore mnogo je nježniji i sa živim stanicama što sadrže mnoštvo organskih spojeva. Kora pojedinih Ijekovitih biljaka prilično se često koristi u Ijekovite svrhe.

Drvo (lignum) najrazvijeniji je dio višegodišnje stabljike. Veoma je čvrsto i otporno te se zato koristi kao važna sirovina u industriji. Sadrži malo aktivnih tvari, zbog čega se vrlo rijetko koristi u Ijekovite svrhe.