Želim podijeliti s vama svoja zadnja tri iskustva sa svjesnim odlaskom u šumu, u okrilje naše Velike Majke Zemlje. Oni koji su čitali moj članak Kad nam šuma govori… možda su zapazili da sam naveo kako želim odlaziti u planine sa svjesnim obraćanjem pažnje na iscjeljujuću moć prirode, a služeći se zen kartama definirati za taj trenutak najvažniju temu za otpuštanje ili integriranje, što je dio procesa iscjeljenja.

Prošlu nedjelju četvero nas uputilo se od Medvedgrada stazom zvanom Bažulovka prema vrhu Medvednice s namjerom da prođemo preko jednog prelijepog brdašca Cera i spustimo se na Kraljičin zdenac. Malo iznad Medvedgrada postoji jedna zaravan s nekoliko stabla borova i mahovinom koja poput tepiha prekriva tlo i stijene koje izviruju iz zemlje. To je moje omiljeno mjesto za odmor i meditaciju, jer odiše bajkovitim ozračjem usred bukove šume koja okružuje ovaj crnogorični "otok".

Ovdje smo se zaustavili kako bi svatko od nas izvukao zen kartu kao temu tog hodočašća u planinu. Uvijek me oduševi izraz prepoznavanja i shvaćanja na licima osoba kad ugledaju temu koja im je zapravo aktualna, a uz moje kratko pojašnjenje obično začujem "aha, jasno mi je sve".

Bio sam malo nervozan zbog tog novog pristupa planinarenju, glavom su mi se rojile misli "pa možda bih trebao ovako… ili onako", "drugi rade meditacije ili tu i tu tehniku, pa mogao bih i ja… ali kako to točno izvesti", "a da uvedem još i ovo" i slične misli uma koji grozničavo nastoji napraviti revoluciju od planinarenja s ciljem da to bude nešto novo, drugačije, neobično i naravno, zadivljujuće, što bi jako godilo mom egu.

I onda izvučem kartu Ordinariness / Običnost! Tako sam se slatko nasmijao jer mi je odmah postalo jasno da poruka karte, koja glasi da uživamo u malim i običnim stvarima u životu, te da nema potrebe očekivati i opterećivati se željama za nečim izvanredno velikim što bi donosilo priznanja, slavu, ugled…, da se ta poruka odnosi na moja očekivanja od sebe samog da ovaj izlet učinim isforsirano posebnim.

Opustio sam se i odustao od ikakvih daljnjih intervencija, te prepustio stvarima da idu svojim tokom, šumi da iscjeljuje svakoga od nas na nevidljivi način koji i nije nužno da razumijemo, a sebe sam usmjerio da uživam u toj običnosti izleta i da tu spoznaju trajno usvojim i integriram, što ne umanjuje vrijednost samog boravka u šumi.

Začuli smo kuckanje djetlića. Njegovo ritmično kuckanje po drveću poziva da obratimo pažnju na ritam zemlje i prirode. Osim toga, probijanjem kore drveta otkriva se njegova unutrašnjost, što je analogija probijanja slojeva psihe i otkrivanja i spoznavanja samoga sebe. No, kako su djetlići vrlo aktivne ptice, pozivaju i na oprez od prevelikog analiziranja, što pak dovodi do stagnacije i odgađanja. Zapravo, simbolika djetlića se savršeno i čudesno poklopila s porukama karata za svakoga od nas. Glasno kuckanje koje je odjekivalo šumom pratilo nas je još neko vrijeme…

Penjući se sve više snijeg je postajao sve dublji. Iako je žubor potočića nagoviještao topljenje snijega, a frekvencija žubora je već poprimila onaj ugodni proljetni ton, na samom vrhu nailazili smo na zapuhe snijega duboke i preko jednog metra. Uskoro su nam cipele promočile, ali to nam i nije toliko smetalo jer nas je obuzela djetinja radost bjelinom, svjetlucanjem kristalića snijega na ugodnom suncu, "puževima" nastalim valjanjem gruda snijega niz padinu (što sam prvi put u životu vidio), od kojih su neki bili veliki i poput automobilskih kotača, gacanjem i teturanjem po neugaženom dubokom snijegu, grudanjem i stalnim padanjem u tu spužvastu, vlažnu i hladnu tvar. Našalio sam se da sam postigao jedinstvo s prirodom jer više nema razlike između onoga što mi je u cipelama i što je van njih.

Na Ceru u blizini Brestovca, na nadmorskoj visini 862 m, vjetar je otpuhao snijeg pa smo objedovali na drvenim trupcima koji su postavljeni kao klupica na samoj koti, s prekrasnim pogledom na okolna brda i doline obrasle sada još ogoljenom šumom. Našli smo ovdje i visibabe koje su sramežljivo provirivale iz snijega.

Možda nam je ovo bio jedan od najdojmljivijih izleta. Neobičnost snijega u ožujku. Druženje. Prelijepo sunce koje nas je obasjavalo i doprinosilo idili planinskog krajolika. No, mislim da je najznačajnije ipak bilo dozvoljavanje unutrašnjem djetetu da se ispolji, raduje, glupira i valja po snijegu. To je ono ključno što nam je toliko podiglo energiju. I zato hvala šumi, nenadanom i obilnom ožujskom snijegu i nama samima što smo se odvažili da dođemo na planinu.

Moj proces sa zen kartom Običnost nastavio se i navečer. Sinulo mi je da mi se više ne da "visiti" po razno-raznim internetskim portalima, gdje sam postavljao svoje likovne i literarne uratke, te se promovirao i reklamirao, sve u nadi da ću time privući nečiju pozornost, klijente ili kupce slika. Poželio sam i običnost u mojem pristupu kreativnom izražaju i radu, i kao da mi je postalo svejedno tko će i hoće li itko pročitati ono što napišem ili vidjeti ono što naslikam. A osvijestio sam i potrebu da izađem iz virtualnog svijeta računala u stvarni život koji me čeka vani. Izbrisao sam sve profile, maknuo bookmarkse i odlučio raditi samo preko vlastite web stranice i facebooka koji koristim jedino zbog zen grupe koju tamo administriram. Osjetio sam veliko olakšanje i rasterećenje tim potezom, s vjerom da će osobe kojima ja mogu pomoći svojim radom ili uratcima po prirodnim zakonima privlačenja same naći put do mene. Sve što ja trebam učiniti je prepustiti se običnosti i uživanju u malim stvarima u životu. Šuma mi je ovaj put donijela doista veliku spoznaju i konkretne poteze, a ja joj duboko zahvaljujem.

Nekoliko fotografija s ovog izleta na Cer po velikom snijegu pogledajte ovdje.

Par dana kasnije s Damirom sam hodao od Medvedgrada strmim usponom na Veliki Plazur gdje se nalazi kapelica sv. Jakoba, na 864 mnm (naslovna slika). Nisam bio raspoložen zbog određenih financijskih problema koji su nenadano iskrsnuli. Zen karta koju sam izvukao bila je Sorrow / Tuga – nije mogla biti prikladnija jer sam se doista tako osjećao, kao da su mi sve lađe potonule, pa sam šumu zamolio da mi pomogne iscijeliti tugu. Kad smo se popeli na Plazur, zvao me prijatelj koji je znao za problem i čuvši moj ton glasa iznenađeno upitao "pa kaj nisi u komi?". U tom trenu sam shvatio da tuge više nema i samo sam odgovorio "pa u šumi sam, čovječe!". Idući dan uspio sam sve zadovoljavajuće riješiti. Damira je opet uhvatila dječja radost i spontanost, što je prekrasan primjer kako nas priroda oslobađa okova i sputanosti nametnutih od okoline u kojoj boravimo.

Fotografije s tog izleta, prekrasno drveće, kao i Damirovu inspirativnu oslobođenost pogledajte ovdje.

I danas, na prvi dan proljeća, otišli smo u čarobnu šumu šafrana o kojoj sam već pisao prošle godine (link). Snijeg se posve otopio, a šafrani su prekrili šumsko tlo poput kakvog ljubičastog saga. Večer prije imao sam s jednom osobom neobičan razgovor koji me je iznenadio, a kasnije sam shvatio da me dijelom i razočarao. Zapravo, bila je to kulminacija događaja koji su se odigravali posljednjih nekoliko mjeseci. Krenuo sam u šumu uznemiren pitanjima oko tog odnosa, oko razloga zašto se tako osjećam i pokušaja shvaćanja sebe i cijele situacije s tom osobom. Opet sam izvlačio zen kartu za temu ovog izleta, te nisam mogao izvući prikladniju – Letting go / Otpuštanje. Momentalno sam znao da se to odnosi na dotičnu osobu. Naš odnos je dosegao točku prijeloma kada se stari obrasci međusobnog odnošenja, navike, kao i stavovi koje gajimo jedno prema drugome trebaju otpustiti i transformirati u nešto drugo. Zamolio sam šumu da mi pomogne u tom procesu.

Ovaj put mi nije bilo lako. Unatoč ljepoti šume posutoj šafranima, emocije su mi oscilirale, a misli se rojile. Razgovarajući s Damirom pomalo sam slagao kockice i stavljao stvari na svoje mjesto. Ubrzo sam shvatio da se isti obrazac mog ponašanja pojavljivao, u nešto izmijenjenom obliku i s jednom drugom osobom.

Ponovno smo posjetili slap Sopot i uživali u njegovom gromoglasnom obrušavanju, sada kad su vode još nabujale od otopljenog snijega. Po povratku smo grlili stabla hrastova, bukvi i graba. Moje je bilo svako treće stablo - tako sam se osjećao, kao da tražim utjehu i razumijevanje. Na kraju sam ga i dobio! Već skoro na kraju puta shvatio sam da sam dotične osobe stavljao u položaj pokrovitelja (jer su svojevremeno bile moji terapeuti ili učitelji), očekujući od njih podršku, pohvalu, divljenje i bodrenje za svaku sitnicu koju napravim na svom životnom putu. Zapravo, očekivao sam da mi budu surogat-roditelji, na njih sam projicirao neutaženu potrebu za neprestanim priznavanjem koju vučem iz djetinjstva.

Koje li sam olakšanje osjetio s tom spoznajom. Tada sam shvatio da se karta Otpuštanje zapravo ne odnosi samo na otpuštanje odnosa, već na otpuštanje mog starog obrasca ponašanja, osjećanja i razmišljanja, te usvajanje novog u kojem ću sam sebi biti najbolji pokrovitelj, podržavatelj, hvalitelj i onaj koji će cijeniti i voljeti sebe onakvim kakav jesam, sa svim onim što stvorim. Još jednom hvala šumi na spoznajama i iscjeljivanju.

Prvi dan proljeća, baš kao i prošle godine, o čemu sam već pisao (link), završio sam odlaskom u labirint i do solarnog pleksusa Europe na Jarunu. Bio sam sâm, u labirintu sam se pozdravio sa zimom u sebi i s onom vani, zaželio dobrodošlicu proljeću, podržao sam otpuštanje svega onoga iz šume, te sam se inicirao za novu sezonu vođenja iscjeljujućih tretmana zena u labirintu.

Baš sam zadovoljan kako sam proslavio proljetni ekvinocij! A slike s ovog trećeg izleta pogledajte ovdje.

Evo, u osam dana tri odlaska u šumu, u planine, i svaki puta iscjeljenje u nekom aspektu života. Zato neprestano pozivam svoje prijatelje i znance, a i tebe neznanče koji ovo čitaš, da vrijedi iskoristiti taj dar koji nam je nadohvat ruke!

Autor: Boris Pecigoš