Otkako sam rodila, u mom životu nema prevelikih promjena. Dobro, nije baš da nema, a bome nisu niti male s obzirom na to da se moj pogled na svijet u potpunosti promijenio o čemu sam davno pisala. No, ipak, nešto se dogodilo što nema veze s djecom, nešto što je vezano isključivo i samo uz moj osobni život i rast (mislim na onaj čisti "ja" koji nije ni žena, ni majka, ni ljubavnica niti bilo što drugo osim svoja za sebe)... Istini za volju, priča jest počela u vrtiću, neobaveznim razgovorom s Franovim tatom (Fran je najbolji Mihovilov prijatelj) i pozivom na Franov rođendan.

Znala sam da je čovjek psiholog, ljubazan i miran čovjek i tu su moje zanimanje i svaki interes za njega stali. I Franova mama mi je bila jako simpatična, znale smo si lijepo popričati o raznim temama vezanim uz klince, posebno uz one male jer imaju i mlađeg sina, a meni je Gabrijela taman postajala neukrotivo aktivna... Dakle, bilo je to jedno sasvim uobičajeno "vrtićko poznanstvo" koje nije obećavalo baš ništa više od toga, a oni su bili bračni par kakvih smo dotad već poznavali na desetke i s njima vodili uobičajenu konverzaciju "dobar dan, kako ste, jeste li svi zdravi...". Franov rođendan bio je jedan od prvih na koje smo bili pozvani i vjerojatno ni tada ne bih ni na što obratila pažnju da se nismo našli u malenoj dvorani uređenoj u potkrovlju privatne kuće na Horvatovcu. "Što će im pobogu dvorana?!" pitala sam potiho Josipa dok je gomilica klinaca uokolo jurcala i stvarala nemoguću buku

. Nisam odoljela znatiželji i odlučila sam se o tome raspitati. Mare mi je tada spomenula da ovdje njezin muž radi, da tu prima klijente, uspjela sam shvatiti da je riječ o nekakvoj glazbenoj terapiji, a tog je trena taj čovjek postao predmetom moje profesionalne znatiželje. Ipak sam pisala o temama vezanim uz zdravlje, pri čemu mi je glazbena terapija već dugo neodoljivo primamljiva. Volim pjevati, bilo me je po raznim zborovima u djetinjstvu i mladosti, a kod kuće sam svoje frustracije, tuge i razne druge loše osjećaje već dugo "liječila" tako što bih raspalila do daske pjesme koje bi me dirale u dušu... A sad sam napokon našla, i to igrom slučaja, glazbenog terapeuta u Hrvatskoj.

Moram priznati da mi se i dalje to činilo kao nešto simpatično, raspjevano, ali ni po čemu drugom posebno i bila sam uvjerena da glazbena terapija, kakva god bila, može biti jednako učinkovita kod kuće u vlastitoj režiji, kao i u društvu nekakvog terapeuta, ovisno o tome koliko vam je potrebna sugestija, a koliko možete sami sebe u nešto uvjeriti.... Baldo (da nisam saznala za njegov posao, tko zna bih li ga ikada pitala za ime, tata Mikulić bi mi bilo sasvim dovoljno) je rado pristao razgovarati o svom poslu, ispričao mi na brzaka o školovanju u Finskoj, svom radu u inozemstvu (op. a. gdje je poznatiji nego kod nas) dao mi je nekakav letak i rekao da će uskoro biti seminar u Zagrebu te da svakako dođem, a da se možemo i ovako naći i razgovarati, najbolje kad neće biti djece u blizini... Werbeck pjevanje, razvijeno kao tehnika pjevanja, a potom i terapija, počelo se polako uvlačiti u moj um. Zabava za lakovjerne, utjeha žalosnima ili ima nekog sadržaja u svemu tome?

Ne mogu sasvim opisati što se dalje događalo. Kad o svemu razmišljam i dalje mi se čini kao da sam začarana i nisam sasvim sigurna što se sa mnom događa. Osim seminara, ubrzo smo počeli i sa privatnim satovima pjevanja, pridružila sam se i njegovom malom zboru... Emocionalni kaos (ne u negativnom smislu već onako pozitivan, potreban) također je umom nedodirljiv, pa ga ne mogu niti objaviti na blogu :). Bilo kako bilo, nisam bila spremna na ove promjene, no kad su se počele događati, objeručke sam ih prihvatila. Recimo to ukratko ovako - cijela ova priča počela je prije nepunih pet mjeseci, a osobno imam osjećaj da je oduvijek ovdje. Iz toga se izrodio članak na portalu Naturala.hr "U potrazi za izgubljenim glasom" kojeg sam potpisala pseudonimom, te mi je objavljen i tekst u "Doktoru u kući". U članku na Naturali uspjela sam najbliže dočarati kako je sve počelo i što je točno "Škola za otkrivanje glasa", odnosno Werbeck pjevanje.

Sa Baldom sam se upustila i u nekakvu poslovnu suradnju iako me to nije tražio, naprosto se počelo odvijati spontano, po inerciji, dok istovremeno sve dublje kopam po svojoj duši i napokon čistim sve što je predugo bilo zanemareno. S druge strane, naše se prijateljstvo u međuvremenu produbilo - ipak je on s Pelješca, Mare je također iz Dalmacije, moj muž iz Makarske, kao i Baldov vjenčani kum... Dakle, ljubav prema moru nam je čvrsta poveznica, vjerojatno ćemo se i ondje družiti na ljeto, a nadam se i pjevati. Nažalost, zbog djece sigurno neću moći sudjelovati na ljetnom seminaru u Orebiću...

Ovdje ću napraviti mali update teksta: o da, savršeno smo se družili na Pelješcu, u Baldovom selu Mokalu gdje je jedna od najljepših i najnevjerojatnijih plažica u Hrvatskoj. Toliko smo se oduševili da ćemo kupiti šator, opremu za kampiranje, pa sljedeće godine opet. Nadam se da ću se tada ipak uključiti u seminar. :)))