Jutros sam kroz prozor ugledao krupne pahulje snijega kako ih nosi jaki sjeverac. Oho, zima se ne da, pomislio sam, iako je već prva dekada ožujka pri kraju. Dobro je, ne smeta mi. Zapravo, nakon dosta godina konačno smo imali pravu zimu - hladnu, snjegovitu i dugu, upravo onakvu kakva i treba biti! Zašto se žaliti!? Učim prihvaćati stvari onakvima kakve jesu i nalaziti u njima ono pozitivno, ono što me veseli i ispunjava radošću.
Proteklih godina naslušao sam se (a i sam ih odašiljao) jadikovki na nagle promjene vremena i izjava da "ni zima više nije ono što je nekad bila" (jer, doista, zime su znale biti hladne, ali s vrlo malo snijega, puno manje nego se sjećam da ga je bilo za vrijeme mog djetinjstva). I sad nam konačno dođe prava zima, a, primjećujem, ljudi su i dalje nezadovoljni i opet prigovaraju, žale se, jadikuju i kukaju. A znam da ni ja nisam bio drugačiji.
"Priče o vremenu" su omiljena tema za neobavezne razgovore sa strancima ili onima s kojima ne znamo što bi drugo pričali. A onda ta konverzacija gotovo uvijek okrene na žalopojke - il' je prehladno, il' je prevruće, il' pada grozna kiša, il' je odvratno maglovito i tmurno... uvijek je nešto naopako i uvijek smo zbog nečega nezadovoljni. Hm...
Meni je to prisjelo, pa sam odlučio da više neću pričati o vremenskim (ne)prilikama. Ako ću ikad pričati s nekim o vremenu onda ću mu se divit i hvalit ga. Govorit ću s prihvaćanjem onoga što jest i s ljubavlju koju sam naučio nalaziti u svemu, zapravo, učim je nalaziti, da se preciznije izrazim.
I zato sam se jutros osjećao baš sretnim zbog pahulja koje su prekrile travnjak pred kućom.
A prije dva dana bio sam na Medvednici, taman kad je prethodne noći napadalo nešto snijega koji se u gorju zadržao i tijekom dana. Od svih “uzvanika”, unatoč snijegu, odvažna je bila samo jedna prijateljica, pa smo se nas dvoje uputili od Ponikva prema Kamenim svatima. Lucija je bila prehlađena, a večer prije je imala i laganu temperaturu. No, znala je kako priroda iscjeljuje. Znala je da joj je prehlada došla kao reakcija organizma na stresni radni tjedan ispunjen poslovnim i studijskim obvezama. I znala je da joj je priroda potrebna više od bilo kojeg drugog lijeka.
I tako smo nas dvoje preko snijegom prekrivenih livada krenuli put Kamenih svatova. Nadahnjivali su nas već propupali šafrani koji su hrabro izvirivali iz snijega, a kojih je šuma na ovom predjelu prepuna. Staza nije bila jako zahtjevna što se tiče uspona, ali snijeg nas je malo usporavao. Treba doživjeti tu bjelinu i taj smiraj uspavane zimske šume!
"Loše vrijeme" je zadržalo izletnike u svojim domovima, pa nismo nikoga sreli putem. Osim jedne velike sove! Predivna smeđa ptica bešumno je lebdjela među golim krošnjama. Poslije smo pročitali da je sova kao noćna ptica simbol ženske energije i mjeseca, tame i magije, kao i proricanja i mudrosti, pa pred njom ništa nije skriveno, vrlo je pronicljiva, jer ona kao totem omogućuje slušanje unutrašnjeg glasa, a ne vođenje za onim što je očima vidljivo, pa se kao takva ne da lako prevariti.
Sova, viđena danju, potvrdila nam je da nam je sada dostupno nešto što je bilo skriveno ili nešto nevidljivo. Pretpostavljam da je jedna od tih skrivenih stvari koje su se otkrile bila i iscjeljujuća moć šume. Lucija je vrlo brzo prodisala kroz oslobođene nosne puteve.
Sova se uznemirila i odletjela, a onda smo shvatili i zašto - naišla je grupa planinara kojih je bilo barem pedesetak, od 18 do 88 godina starosti. Šokiralo nas je koliku su buku stvarali, kao da smo se odjednom našli u nekom bučnom kafiću. Zapitali smo se kako uopće mogu percipirati prirodu i njene suptilne energije uz toliku dernjavu!? Tada sam shvatio zašto me oduvijek odbijala pomisao o pristupanju nekom planinarskom društvu. Sova nam je nagovijestila u pravi čas koje nam se blago otkriva ako u miru i samoći hodamo šumom!
I stigli smo do glasovitih Kamenih svatova, dolomitnih stijena koje se uzdižu nad zagorskom ravnicom, ponad sela Jablanovca. Cijela padina Medvednice ovdje je vrlo strma i oštro se obrušava oko 300 metara do ravnice na kojoj se zapadnije nazire Zaprešić, a pogled sa samog vrha koji je na 482 metara nadmorske visine puca prema sjeverozapadu, sve do Triglava. Kameni svati dobili su naziv prema pučkoj legendi o mladencima koji su imali blagoslov oca, ali ne i majke, koja ih je proklela pa su se svatovi pretvorili u kamen. Legendu je najljepše opjevao August Šenoa, a stijene, kada ih se promatra iz nizine doista podsjećaju na okamenjene ljudske likove.
Dok smo zagrepčane ostavili u sumornom sivilu nedjeljnog jutra, nas je cijelim putem pratilo sunce, pa je i pogled s Kamenih svatova bio zadovoljavajući, iako Triglav nismo mogli nazrijeti.
Krenuli smo nazad. Prvo nas je zaprepastilo, a poslije zabavljalo jedno područje šume koje je vlasnik ukrasio svojom "intervencijom". Kak' zagorec čuva svoju šumu? Po stablima je bijelom bojom iscrtao križeve i mrtvačke glave, te je na pojedina stabla napisao "Ne kradi!", "Buš najebal!!!", "Ima vlasnika" i "Čeka te metak".
Ovaj dio šume, na žalost, i nije baš iscjeljujući...
Vraćali smo se drugim putem koji nas je vodio kraj Jambrišakovog vrela, izvora pitke vode koja izvire iz špiljice podno velike stijene. Ovuda smo prolazili i prethodne nedjelje na putu za jednu ne baš poznatu znamenitost Medvednice. Jedan planinar je jednom prilikom dao opasku kako se spori s upravom Parka prirode Medvednica oko uređenja ovog vrela. On bi ga rado uredio i "zbetonirao", a uprava mu, zamislite birokracije, ne dozvoljava. Nit' planinari više nisu ono što su nekad bili...
Da, vikend prije ovog smo posjetili slap Sopot na potoku Vrapčaku! Medvednica krije taj 11 m visoki vodopad na koji se pruža pogled s velikog drvenog mosta, a šum vode je hipnotizirajući. Pravi je doživljaj spustiti se do samog slapa, a za toplijeg vremena i stati pod njega (što sam jednom davno i učinio!).
A kojeg li samo drveća ima na putu do slapa! Lijek za oči, lijek za dušu... a da ne spominjem ono nevidljivo očima, energiju drveća koja pročišćava naše aure, šumska bića, njihove tragove, pa vile... ne, nije bajka, ne sanjam i ne pričam izmišljotine. Ne vjerujete? Pođite onda sami u šumu, odlazite često, osmatrajte, promatrajte, osluškujte, osjećajte... i uvjerit ćete se sami. Nemojte hodati s prijateljima zadubljeni u razgovor o životnim problemima, a bez da promatrate što se oko vas (i u vama) zbiva. Nemojte biti poput one horde planinara koju smo susreli blizu Kamenih svatova.
I kad sam došao kući sinula mi je ideja da bih ove izlete mogao još više obogatiti, iako su već i sada prekrasno ispunjavajući. Priroda iscjeljuje, šuma iscjeljuje, planina iscjeljuje, livada iscjeljuje, stijene iscjeljuju, potok, rijeka i jezero iscjeljuju, more iscjeljuje... Odlazak u prirodu s jasnom namjerom iscjeljivanja može samo pojačati taj doživljaj. A svjesno obraćanje pažnje može dodatno podržati doživljaj iscjeljivanja na svim razinama postojanja, od fizičke do duhovne. K tome, poznavanje teme koja nam je najvažnija za iscjeljivanje u tom trenutku može ciljano fokusirati energiju. Oshove zen karte ovdje su se pokazale kao izvrsno sredstvo za stjecanje uvida. A kome danas ne treba iscjeljivanje na nekom području života, pogotovo nama koji živimo u često sumornim i kaotičnim gradovima!?
Po povratku sam retrogradno izvukao zen kartu da vidim koja je bila tema tog izleta na Kamene svate. Nasmijao sam se ugledavši kartu koja se zove Awareness / Svjesnost, koja govori o nestajanju vela iluzije gdje unutrašnji glas progovara i živi svoju istinu. Sjetio sam se sove i njene simbolike...
Da, sada znam kako ću organizirati nadolazeće izlete, hodanja i planinarenja. Nadam se da će mi se i dalje pridruživati odvažni i hrabri istraživači planina koje nas okružuju i rudnika dragulja koji su u nama... bez obzira na vremenske uvjete i bez obzira na povremene upale mišića i zdravi umor koji zna potrajati i dan-dva nakon avanture.
Poziv je odvažnima upućen! ☺
A sve fotografije s ova dva izleta pogledajte ovdje:
Izvor:
bglavac
edin.kecanovic
