FARMAKOPEJSKI NAZIV: imela list (Visci albi herba)

Porodica: Loranthaceae (imele)

Ostali nazivi: imela, lijepak, visk, višće, melina, cmelj,..

Osnovne informacije, povijest i rasprostranjenost: bijela imela je poluparazitska biljka nalik na jako razgranat grmić, ponekad i do 1 metra u promjeru. Posebno voli rasti na mekom drvetu koje ima raspucanu koru (hrast, lipa, breza, vrba, jabuka), ili crnogoričnom drveću (V. laxum). Štetnost - parazitiranje se očituje uzimanjem vode iz domaćina, dok je sama biljka sposobna za proces fotosinteze.

Kad o Božić i Novoj godini vidimo u izlozima i na trgovima tako mnogo grančica imele koje svojim smeđezelenim grančicama i lijepim bobicama ukrašavaju iste, nitko ne bi ni naslutio da se u toj biljci nalaze najčudesnije ljekovite snage.

Najlakše se zamijeti tijekom zime jer ostaje zelena cijele godine. Sjemenke su ljepljive zbog soka koji se nalazi u bobicama, što pomaže da se bobice zadrže na drvetu umjesto da padnu na tlo.

Rast počinje nakon 6 tjedana, a cvatnja nakon 4-5 godina. Cvate od III-IV mjeseca.

Grana se rašljasto što je i osobina nižih biljaka. Kožasti listovi obrnuto su jajasti i nasuprotno smješteni. Na mjestima gdje se grane račvaju razvijaju se mali i jedva primjetni zeleni cvjetovi. Imela nosi dvije vrste cvijetova, muške i ženske, koje pčele zbog peluda i nektara katkada posjećuju krajem zime.

U prvim stoljećima postojalo je vjerovanje da raste od ptica, da raste na onom mjestu gdje je ptica sjela.

Biljku najviše povezujemo s Božićem, iako se njome ne ukrašavaju crkve jer se smatra kao pogani ukras. Razlog je, možda, u tome da je Božić preuzeo dosta tradicija iz drugih kultura.

Po jednom starom vjerovanju iz Francuske imela je otrovna zato jer je rasla na drvetu iz kojega je napravljen križ na kojem je Isus razapet.

Vikinški mit govori da imela ima sposobnost dizanja mrtvih što se povezuje sa uskrsnućem Baldera, boga ljetnog sunca. Balder je imao san u kojem je vidio da će umrijeti, a njegova majka Frigga – božica ljubavi i ljepote – je prorekla da će u tom slučaju sve na zemlji umrijeti. Da bi osigurala sinovu sigurnost, od svake životinje, biljke i prirodnih elemenata je tražila da ga ne ubiju. Posljedica je bila da su ljudi na Baldera bacali sve moguće stvari, dok njegov neprijatelj Loki nije pronašao način da mu naudi: pošto imela raste na drveću i nema vlastito korijenje, nije ju obuhvatila Friggina molba. Loki je od imele napravio otrovnu strelicu….. 3 dana su bezuspješno pokušavali oživiti Baldera, ali bez uspjeha. Tek su suze koje je Frigga isplakala promijenile boju bobica iz crvene u bijelu što je diglo Baldera iz mrtvih, a Frigga je u znak zahvalnosti očistila imelu od loše reputacije.

Britanski mit, odnosno druidska vjerovanja su išla do toga da imela osigurava plodnost u ljudi i životinja, da liječi i štiti od zlih sila. Druidi su rezali imelu 5 dana poslije mladog mjeseca iza zimskog solsticija. Morala je biti odrezana sa zlatnim srpom i moralo se paziti da ne padne na tlo i tako se ne „onečisti“, za tu priliku su koristili bijelu tkaninu za hvatanje. Potom su žrtvovali dva bijela bika i dijelili vjernicima.

Za imelu se također misli da je seksualni simbol zbog sastava i boje soka bobica. Tradicija ljubljenja ispod imele najvjerojatnije potječe iz njezine povezanosti sa plodnosti ili zbog mita o Friggi.

Tri su biljke simbolički snažno povezane s adventom: imela, božikovina i, naravno, jelka. Imela danas simbolizira mir, pomirenje i sreću. Ovo seže u davne keltske običaje: kad bi se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećeg dana. Zato se ona do danas stavlja iznad kućnog praga, a izmjena poljubaca pod njome je označavala prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje. Čini se da su se prvi poljupci pod imelom odvijali još za vrijeme grčko-rimskih Saturnalija, povezani s navodnom plodonosnošću te biljke.

Poganska upotreba imele u doba oko solsticija bijaše vrlo raširena pa ju je Crkva zabranila. Umjesto nje je predložila zimzelenu božikovinu čiji šiljasti listovi podsjećaju na Kristovu krunu, a crvene bobice na kapi krvi. Imela je, pak, bila zabranjena tijekom cijelog srednjeg vijeka, a u Engleskoj su neke Crkve ustrajale na zabrani sve do kasnog 20.st.

 

www.cvijet.info