„HEART OF THE INITIATE“ I STRUKTURA CEREMONIJE          

Ayahuasca ceremonija u Brazilu na kojoj je ovog proljeća sudjelovalo i četvoro osoba iz Hrvatske (premda nismo prvi koji smo posjetili navedeni „resort“) održala se u organizaciji Amerikanca Ralpha Millera i njegove ekipe iz „Heart Of The Initiate“ koju vodi Ralphova desna ruka Peter Richardson. Naime, u Brazilu postoji čitav niz mogućnosti za stjecanje iskustva ayahuasce. Kako je ona legalna supstanca u većem dijelu južnoameričkih država, tako postoje i mnogi šamani te organizatori „ayahuasca-turizma“, odnosno duhovnih radionica koje su bazirane na konzumaciji ove supstance. Jedan od takvih organizatora je i Ralph koji s grupom suradnika nekoliko puta godišnje održava ayahuasca radionice na sjeveru Brazila, blizu najstarijeg brazilskog grada Salvadora, u državi Bahia. Ceremonije se održavaju na imanju Ekoa, na poluotoku Barra Grande smještenom između gradića Ilheusa i surferskog ljetovališta Itacare. Pousada Ekoa vjerojatno je jedno od najidiličnijih imanja koje sam ikada vidio i posjetio – nalazi se neposredno uz plažu i sastoji od prekrasnog tropskog vrta i egzotičnih bungalova. Baviti se duhovnim radom na takvom mjestu svakako predstavlja čisti luksuz – imanje je desecima kilometara daleko od bilo kojeg većeg naselja, zrak i more su čisti, a energija najviša moguća.

Pogled prema moru (drveni paviljon sada se nalazi s desne strane)

Radionice traju sedam dana za vrijeme kojih se prolazi kroz tri ayahuasca ceremonije, ali kako se svaki puta organiziraju po dvije sukcesivne radionice, tako je moguće pohađati oba tjedna i sveukupno šest ceremonija, pogotovo ukoliko niste početnik. Od trenutka dolaska na imanje započinje i poseban režim prehrane, no nije riječ ni o kakvom ekstremu – hrana je raznovrsna i bogata, temeljena na voću, povrću i morskim plodovima, a između glavnih obroka služi se kokos i açai (čita se „asai“) – izvanredno ukusno amazonsko bobičasto voće, prepuno vitamina, minerala i antioksidanta. Açai se konzumira u obliku ohlađene kaše, nalik sladoledu, uz dodatke drugog voća ili zobenih pahuljica. Kokosov sok i açai za nas su bili značajan dio sveukupnog iskustva jer je riječ o dva nektara koji pročišćavaju, liječe i pune tijelo energijom te se time izvanredno nadopunjuju s ayahuascom kao biljnom učiteljicom. No, i pored samog biokemijskog efekta na fizičko tijelo, konzumacija kokosovog soka i açaija pojačavala je, odnosno ponovo aktivirala, neke od mnogobrojnih efekata ayahuasce. Naime, drugog dana nakon ayahuasca ceremonije mnogi su sudionici konzumirajući kokosov sok ili açai doživljavali određenu vrstu „flashback-a“ te ponovo ukliznuli u neko od povišenih stanja svijesti. Time su se i drugi oblici biljnoga svijeta na zanimljiv i efektan način uključili u procese koje pokreće ovakva ceremonija.

Kokosov napitak

Açai kao gotov obrok

Tri ayahuasca rituala raspoređeni su svaki drugi dan, dok se u danima odmora održavaju predavanja, podjela iskustava te dodatni kraći rituali posvećeni elementima zemlje, vatre, vode i zraka. Svaka od tri ceremonije traje po osam sati – dvije su večernje i počinju nakon 20.00 sati, a jedna (druga po redu) je popodnevna i počinje oko 15.00 sati. Prije svake ceremonije obavezan je post pa se stoga izbjegava obrok koji neposredno prethodi ritualu – večera, ukoliko je ceremonija večernja ili ručak, ukoliko je popodnevna. Ayahuasca ceremonije vodi kolumbijski šaman Warinei Wanare te njegova pomoćnica Sara Nusta. Sudionici su raspoređeni po ležaljkama (tanjim strunjačama) ispod natkrivenog paviljona, a uza svaki ležaj su i prekrivači. Paviljoni se nalaze na nekoliko metara od mora i ponekad je potrebno pokriti se zbog vjetra koji u večernjim satima puše s Atlantika te zbog najezde komaraca koje ne može zaustaviti nikakvo kemijsko sredstvo. Nakon što se svi sudionici smjeste, šaman započinje proces posvete napitka pjevanjem i šuškanjem svežnjevima lišća.

Organizator Ralph Miller

Šaman Warinei Wanare

Sara Nusta i Warinei

Uz posvetu napitka obavlja se i zaštita prostora na kojem će se održati ceremonija. Naime, kako to obično biva, tamo gdje su duhovna iskustva svakako će se pojavljivati i energetska bića koja takva iskustva žele omesti. Zato je potrebno zaštititi prostor na kojem se ritual odigrava kako bilo koji oblik loše energije ili destruktivnog utjecaja ne bi ugrožavao čitav proces. Dok šaman pjeva ritualne napjeve, Sara obavlja dimljenje prostora te svakog od sudionika. Ubrzo zatim šaman komunicira i sa samim napitkom, šapućući molitve iznad dva velika bokala. Slijede završne upute jer kad se jednom popije napitak, više nema nazad. I tada ceremonija počinje – sudionici jedan po jedan dolaze do Warineija, čučnu ili kleknu ispred njega, a on toči napitak u malu drvenu posudu. Ponekad natoči punu posudu, ponekad ne, a ponekad blago odmjeri osobu i dolije ili odlije određenu količinu. Prvi problemi za neke od sudionika počinju već tada jer napitak ima intenzivan i prilično neugodan okus – istovremeno je izrazito slan, gorak i kiseo pa kao takav neke osobe tjera na povraćanje već prilikom samog ispijanja. Warinei odmah nudi čašu vode za ispiranje, a neki sudionici brzo u usta stavljaju osvježavajuće bombone. No, nakon ispijanja ayahuasce nije dobro više ništa stavljati u želudac, čak niti piti vodu, osim ako nije riječ o gorućoj žeđi ili neposredno nakon povraćanja.

Priprema za večernju ceremoniju – šaman i pomoćnica (lijevo kod stola) i sudionici

Nakon što su svi popili prvu čašu, Warinei objašnjava da je moguće doći po još, međutim tek nakon sat ili dva, kada prva doza pokaže svoje efekte. Tada i Warinei i Sara ispijaju napitak i putovanje polako kreće. Svi sudionici odlaze do svojeg mjesta i liježu, dok neki ostaju sjediti u meditativnom položaju. Svi imamo obavezu biti tihi i naročito pažljivi jedni prema drugima, a razgovor se ne preporučuje, barem ne u početnom dijelu ceremonije. Tada Warinei započinje s tihim pjevanjem, šuškanjem i bubnjanjem, imitirajući pri tom jeku ili „delay efekt“, što izrazito godi uhu čovjeka koji polako počinje doživljavati prve efekte napitka. Bubnjanje zamjenjuje usna harmonika i kraći periodi tišine, nakon čega Warinei opet neumorno nastavlja svoje pjevanje koje traje neprekidno tijekom čitave ceremonije – po šest do osam sati. Nakon otprilike pola sata do sat vremena počinju i prvi efekti. Za neke osobe to su procesi purifikacije – proljev i mučnina, a za druge to su već i prvi pravi duhovni doživljaji.

No, u prvo vrijeme ipak je češće riječ o teturanju do WC-a te povraćanju. Koliko god povraćanje izgledalo kao mala cijena za pročišćenje i duhovno iskustvo, toliko ono znade biti izrazito neugodno. Povraćanje je i inače posljedica snažne mučnine, a takva mučnina svakako prati i konzumaciju ayahuasce. Nije uvijek lako proživljavati takva stanja, pogotovo ukoliko povraćanje ne spada u nečiji „stil čišćenja“ ili kada ga istovremeno prati i proljev pa čovjek ne zna što bi prije te kako uskladiti ove dvije „miomirisne“ aktivnosti. No, mučnina dođe i prođe, ona nije stalno stanje, a dobra stvar je da se nakon povraćanja efekti ayahuasce znatno pojačavaju. Povraćati je moguće i izvan zahoda, oko biljaka raspoređenih po imanju, jer sadržaj našeg želuca čini samo ayahuasca i želučana kiselina pa nema neželjenih posljedica po okoliš. Biljke navodno vole i žele da ono što su one unijele u naš organizam bude vraćeno prirodi – većina sudionika prošla je pomalo groteskna iskustva povraćanja i istovremene komunikacije s biljkama koje su doslovno željele apsorbirati naše izlučevine, šaljući nam poruke ljubavi i prihvaćanja. 

O ostalim mogućim efektima ayahuasce već sam govorio u uvodnom dijelu članka. Duhovna iskustva i vizije koje slijede mogu poprimiti najrazličitije oblike. Ono što je interesantno jest da nitko nije doživio ono što je očekivao ili kad je to nešto očekivao – iskustva su bila takva kakva jesu, a očekivani doživljaji događali bi se tek onda kada bismo potpuno odustali ili zaboravili na njih. Tako je efekt iznenađenja ono što redovito prati ayahuasca putovanje, ali ista je stvar i s drugim tehnikama koje za cilj imaju direktan duhovni doživljaj. Koliko god ona imala sličnost s prethodnim iskustvima, istinska duhovna iskustva uvijek su svježa i originalna. Naravno da je ayahuasca ceremoniju moguće i programirati, odnosno posvetiti rješenju nekog problema ili dobivanju odgovora na neko bitno životno pitanje. No, barem u prvo vrijeme dobro je prepustiti se, otvoriti i odbaciti sva očekivanja kako vlastiti um ne bismo uplitali u proces. Duhovno iskustvo, naime, ne pripada domeni ljudskog uma i nije  ga moguće isforsirati.

I konačno, kad sam se već primio prezentacije puta na ayahuasca ceremoniju u Brazil, evo i nekoliko riječi o mojim iskustvima sa svake od tri ceremonija, kako bi čitaoci imali informaciju iz prve ruke.

Prva ceremonija

Nedugo nakon ispijanja napitka započinju ugodne tjelesne senzacije, ali ništa više od toga. Očekivao sam, naravno, ništa manje negoli vizije kakve slika Pablo Amaringo, ali od vizija ni traga ni glasa. Pada mi na pamet da ipak zatražim neko specifično iskustvo, odnosno da intencijom potaknem neko zbivanje. Nakon sat i pol vremena odlazim po drugu čašu napitka i nedugo zatim na rubovima moje periferne vizije pojavljuju se obrisi ženskog bića koje me pita - što želiš? Prvo što sam mogao smisliti bilo je – pokaži mi stanje savršene sreće! Odmah zatim slijedi lagana mučnina zbog koje sam ustao i krenuo prema toaletu da bih tamo istovremeno povraćao i praznio crijeva. Nakon toga krenuo sam na šetnju po imanju i odjednom postao svjestan svekolikog blještavila – sva priroda oko mene blistala je u savršenoj ljepoti, ogoljena do svoje srži, a srž je bila – čista jednostavnost. Savršenom srećom pokazalo se upravo to – biti to što jesi i ni milimetra dalje od toga. Sve ostalo što dodajemo goloj neposrednosti postojanja, jednostavnosti naše srži, učinit će nas nesretnima. Nije da mi je ovakvo iskustvo bilo nepoznato, ali se njegova čistoća i ljepota razlikovala od svega što sam do tada doživio.

Ubrzo je uslijedilo i određeno psihološko čišćenje – pojavljuje se moj nedavno preminuli otac, a žensko duhovno biće sugerira mi da postoji još samo jedna stvar koju s njime moram raščistiti. Komunikacija s ocem je brza i izravna – obavlja se u par minuta i on odlazi zadovoljan, a ja ostajem rasterećen tereta kojeg do tada uopće nisam bio svjestan, premda se nesvjesnom dinamikom odnosa s bliskim osobama bavim gotovo svakodnevno. Dakle, nikad se ne zna iz kojeg će grma izletiti zec, čak i onda kada mislimo da o nečemu znamo sve ili skoro sve. Nakon toga slijedi opuštanje i uživanje u golom postojanju – nalazim se u zlatnom stanju koje prati prepoznavanje da je sve što postoji već savršeno i da ne treba nikuda ići, niti ništa posebno činiti da bismo bili sretni. Stanja pojačane budnosti izmjenjuju se s ugodnim sanjarenjem i polako odlazim u svoju sobu. Ayahuasca, naime, u svakom trenutku dozvoljava čovjeku opuštanje, odnosno san, za razliku od drugih psihoaktivnih supstanci koje često proizvode stanje napetosti ili čak grča zbog kojeg nema spavanja, obično do idućeg dana navečer.

Dan nakon ceremonije osjećam se izvanredno. Iako sam prethodne večeri otišao spavati u zoru, ne osjećam se umorno. Dapače, osjećam se mirno i budno, svjesno i opušteno. Doručkujem prvo kokosov sok, a onda i nešto jaču hranu jer sam dan prije postio i više nego što je trebalo – preskočio sam i ručak, a za doručak sam jeo samo voće. Stoga sada osjećam jaku glad i bacam se na jaja i sireve. Ono što me najviše iznenađuje jest da sa svakim zalogajem ponovo klizim u stanje blaženstva koje sam doživljavao čitavu prethodnu noć. Dan protječe u miru i odmoru, u opuštenosti kakvu bih obično osjećao tek na samom kraju godišnjeg odmora.    

Druga ceremonija

Slijedeća ceremonija odvijala se dva dana nakon prve, u popodnevnim satima. Nakon ispijanja napitka efekte počinjem osjećati brže negoli prvi puta, ali opet je riječ primarno o tjelesnoj ugodi. Ostajem sjediti u lotos poziciji, a šamanovo pjevanje i bubnjanje prodire u moje tijelo i navodi ga na lagano uvijanje. No, kako se osim tjelesne ugode nije događalo ništa posebno, nakon sat vremena odlazim po još jednu dozu i ubrzo moja periferna vizija otkriva prisutnost nekolicine bića koja doživljavam kao vanzemaljska. Imao sam dojam da se njihov brod već dulje vrijeme nalazi visoko u zemljinoj orbiti i da egzistira u agregatom stanju koje nije vidljivo ljudskom oku niti radaru. Odmah ulazim u komunikaciju i raspitujem se o nečemu što predstavlja polje mojeg naročitog interesa – o vanzemaljskoj tehnologiji te o 2012. godini. Odgovori koje dobivam prilično su općeniti – kažu mi da su ljudi svjesna bića, jednako kao i oni, te da svako svjesno biće ima pravo na utjecaj i vlast nad osnovnim elementima vlastitog postojanja – nad energijom, materijom, vremenom i prostorom. Što se 2012. godine tiče, odgovor je da zbivanje koje će proizvesti kraj jedne ere i početak druge još nije do kraja definirano. Sve je još uvijek moguće i čovjek može utjecati na tijek događaja.

Moje slijedeće pitanje ticalo se tipa svijesti koji je potrebno imati da bi se ovladalo kozmičkom tehnologijom, a odgovor dolazi u obliku direktnog iskustva. Preda mnom se pojavljuje nešto nalik crvotočini ili crnoj rupi koja me usisava i uvodi u stanje duboke praznine ili, bolje rečeno, totalnog ništavila. Niti ovo iskustvo za mene nije bilo novo, ali sada ga doživljavam intenzivnije nego ikad. Tamno ništavilo me totalno obuzima i ja tonem u „tamno more Duha“ te ostajem satima bez riječi i bez ikakvog komentara. Boravak u takvom stanju potpuno me okamenio, ali istovremeno osjećam da me puni energijom koja će tek naknadno biti aktivirana. Dakle, preduvjet za posjedovanje svemirske tehnologije jest svijest o Praznini, odnosno o tamnom moru Duha. S jedne strane takva svijest nadilazi granice pojavnog svijeta i njegovih zakonitosti te omogućuje kreativni odmak od postojanja. Naime, kroz moju dotadašnju duhovnu praksu nepostojanje se pokazalo jednim od najvećih tabua za ljudsko biće – čovjek će prije prihvatiti i najbolesniji oblik postojanja, negoli se od njega odlijepiti i priznati konačnu istinu, a ta je da je svijet iluzija. Ne samo da je vanjski svijet iluzija - ne postoji niti čovjek sam.

S druge strane, iskustvo ništavila i nije samo iskustvo ničega - od vanzemaljskih bića dobivam upute da je upravo ništavilo izvor pogonske energije koja omogućuje transformaciju energije u materiju i obratno. Riječ je o svojevrsnom paradoksu – u ničemu jest sve. Najsnažniji energetski izvori ne nalaze se u blještavilu, energijama raznih boja ili u nečemu što naizgled jest – istinska moć dolazi iz praznine, iz ničega. Ceremonija završava uputama vanzemaljskih bića o tome kako ću ja kao individua doprinijeti kreiranju i promociji kozmičke tehnologije. Riječ je o intimnim porukama i preporukama koje moram slijediti kako bih izvršio vlastitu misiju, s naglaskom na razvoju sustava osobnog razvoja i energetskog liječenja kao mojeg specifičnog doprinosa takvoj tehnologiji.

Treća ceremonija 

Zadnja ceremonija imala je i najveći intenzitet. Nakon ispijanja napitka djelovanje počinje gotovo trenutno. Tlo nestaje ispod mene i odjednom se nalazim u svemiru bez volumena. U prvom trenutku sam iznenađen i pokušavam se uhvatiti „zubima za zrak“, ali se ubrzo privikavam na novo stanje. Ovaj puta ne odlazim u stanje ništavila, već se preda mnom  manifestiraju raznobojni i mnogobrojni elementi Kreacije. Nalazim se u vibrantnom, živom svemiru, prepunom geometrijskih oblika koji se stvaraju i rastaču ispred mene. Eto, konačno, i vizija. Odjednom se ispred mene pojavljuje Indijanka koja sjeda na neku vrst postolja i opet me pita – što hoćeš? Tek što sam pomislio da bih želio da mi pokaže što je suština života, Indijanka počinje vrtjeti rukama, a energetski vrtlog koji stvara ulazi u mene kroz srčani dio te me uvodi u snažnu ekstazu. Čitav svemir oko mene tutnji, šamanovo bubnjanje čini da se osjećam kao na koncertu afričkih bubnjara, a suštinu života doživljavam kao ekstatično ispunjenje. Sad me više uopće nije briga za smisao bilo čega – ekstaza je toliko snažna da sama sebi postaje smislom. Da, suština života je uživati u životu, a što drugo.

S obzirom da sam na brazilskim propusima i ekstremnim temperaturama zaradio upalu uha, točnije sluhovoda, sada tražim iscjeljenje upale. Nedugo nakon toga dolazi do neobične senzacije – osjećam se bombardirano zvučnim udarima nalik bombi koja pada s velike visine i eksplodira u mome uhu. Ovakva senzacija ponavlja se neočekivano svakih nekoliko minuta, na moje sveopće zaprepaštenje i istovremeno uživanje. Iako bih se svaki puta naivno zapitao kakav je to fijuk koji čujem, ponovo bi se dogodilo isto – zvuk bi eksplodirao u mome uhu, čineći bol i natečenost lakšom. Odmah zatim ponovo se pojavljuje misteriozna Indijanka i daje mi uputu koja glasi – moraš češće razgovarati sa svojim organima, oni su svjesna bića kojima treba pružiti i odgovarajuću pozornost. Treba im povremeno objasniti zbog čega su izložena nekom ekstremnom utjecaju te ih umiriti govoreći im da se „ne brinu“ ili ne ljute ukoliko je takav utjecaj neizbježan te da ne moraju nužno reagirati upalnim procesima kako bi na sebe skrenuli pažnju. Ovakav odnos prema tijelu za mene također nije ništa novo, ali do sada sam bio više orijentiran prema iscjeljivanju stanica pa ovaj pristup predstavlja zanimljiv i koristan dodatak.

Treća ceremonija završava iskustvom uzašašća. Iako će ovo možda nekome zvučati kao tipična „new age“ pompoznost, htio ne htio, bio sam posvećen od strane grupe duhovnih bića koja su sebe prozvala „bijelo bratstvo“ (znam, i ovo zvuči izlizano, ali što ću, tako je bilo). Bilo ih je devet i povukli su me na svoju razinu postojanja koja je izgledala kao prostor ispunjen čistoćom, sviješću i ljubavlju, bez ikakvih posebnih oblika. Dobio sam poziv da postanem dio takvog bratstva, ali i upute o promjenama koje moram napraviti kako bih mogao ostati povezan s njihovom sferom postojanja. U kasnijoj razmjeni iskustava s ostalim sudionicima saznajem da su i neki od njih imali gotovo identično iskustvo, što može predstavljati neku vrst potvrde da ovakav doživljaj nije samo moja halucinacija. Biti dijelom ovakve razine postojanja uključuje mnoge aktivnosti koje do sada nisam obavljao te određene oblike svijesti, discipline i odgovornosti koje mi nisu baš najdraže. No, što je tu je, tko sam ja odbijem ovako nešto? Ispunjenje koje donosi život još dublje utemeljen na čistoći i ljubavi ipak se ne može mjeriti s povremenim „žrtvama“ koje za tako nešto treba podnijeti.

******************************

Iskustvo jedne ayahuasca ceremonije, kao što sam već prije rekao, danas je dostupno svim osobama koje zadovoljavaju zdravstvene uvjete. Takvi uvjeti nisu rigorozni – odbijeni mogu biti jedino ljudi koji boluju od psihoze ili su dugogodišnji ovisnici o psihofarmacima i teškim drogama. Čak i oni mogli bi imati koristi od takve ceremonije, premda se većina organizatora želi zaštititi od osoba koje vlastitim stanjima mogu ugroziti stabilnost grupe. Stoga takve osobe obično sebi organiziraju individualne posjete šamanima, ukoliko su to u stanju. Dakle, sve što je potrebno jednoj relativno zdravoj i stabilnoj osobi jest volja i određena materijalna sredstva – organizirane ayahuasca ceremonije rijetko gdje koštaju ispod 1000 eura, a kada toj cifri pribrojimo avionsku kartu do Brazila, tada sveukupna cijena nije mala. No, gdje ima volje, ima i sredstava. Prema starom pravilu da sredstva dolaze tek kada imamo cilj, odnosno da prvo treba imati plan, a tek onda tražiti sredstva za njegovu realizaciju (a ne obratno, kao što to većina ljudi očekuje – „kad budem imao dovoljno novaca, onda ću...xy...ali s obzirom da ih nemam, onda ništa“), novac dolazi onome tko je spreman na ovakvu avanturu. A uistinu jest riječ o avanturi koja počinje već u trenutku kada je donešena odluka.

Naime, kako to obično biva, odmah nakon uplaćene akontacije moji prijatelji i ja počeli smo „kuhati“. Temperatura je progresivno rasla kako se približavao tečaj, a mnoga iskušenja i osobne krize kao da su nas željele odvući od cilja. No, s obzirom da je ovdje ipak riječ o iskusnim praktikantima duhovnih tehnika i starim „Intenzivcima“ (praktičarima Intenziva direktnog iskustva Istine), dobro smo poznavali barijere i njihov smisao. Također, osjećali smo se pozvani i od strane duhovnih entiteta koji jesu zaštitnici ovakve ceremonije jer su nam se pojavljivali u snovima (najčešće ženski duhovni entitet, nalik „božanskoj majci“) i pozivali nas da dođemo u trenucima kad smo namjeravali odustati zbog skupoće ili osobnih obaveza i problema. Međutim, od najveće koristi i pomoći za sve što se događalo tijekom ceremonija ipak su bila naša prethodna duhovna iskustva. Ayahuasca svakako predstavlja određenu vrst kratice do prosvjetljenja, ali nije i ne može biti zamjena za redovitu duhovnu praksu koja se ostvaruje kroz meditaciju i discipliniran trening. Stoga mi je bilo neizmjerno drago da na ayahuasci nisam doživljavao iskustva koja ne bi mogla biti doživljena i kod kuće, uz voljan napor i tehnologiju osobnog razvoja kakvu danas posjedujemo u Hrvatskoj. No, put se svakako isplatio – čitav pothvat doživjeli smo inicijaciju u novu razinu svijesti te nove sposobnosti menadžmenta vlastitog života.    

Iako su doživljaji koje omogućuje ayahuasca najintenzivniji tijekom samih ceremonija, njeni se efekti osjećaju i tjednima nakon uzimanja. Koliko god period od odluke do same ceremonije ponekad bio mučan i težak, toliko je stanje u kojem je većina sudionika napustila Brazil bilo ništa manje nego ekstatično. I trajno, jer i danas, nekoliko mjeseci nakon ceremonija, zagrebačka grupa stalno razmjenjuje nova iskustva i uvide. Stoga bismo ovakvo iskustvo željeli najtoplije preporučiti svima koji za njega imaju volje i sredstava, a dobitaka će uvijek biti jer pravilo ionako glasi – koliko uložiš, toliko i dobiješ. Ne znam koliko su moji verbalni opisi iskustava na ayahuasci bili od koristi čitatelju, ili ga možda dodatno zbunili, no moram naglasiti da su riječi ionako neadekvatno sredstvo prezentacije duhovnog iskustva. Stoga ću, u skladu s tradicijom Lakota Indijanaca čije smo obrede prakticirali paralelno s ceremonijama, na kraju ove razmjene iskustava reći samo - AHO! 

© Tomislav Budak, lipanj 2008.