Od sveukupne hrane koja se danas konzumira, šećer se smatra najštetnijom namirnicom. Danas živimo u društvu koje je ovisno o šećeru. Godine 1997. u Americi je konzumirano 7,3 milijardi kilograma slatkiša. Istraživanja su pokazala da Amerikanci godišnje troše 23,1 milijardu dolara na slatkiše. Godine 1915. prosjek konzumacije šećera u jednoj godini iznosio je 15-20 kilograma po osobi. Danas pojedinac godišnje pojede šećera u iznosu svoje tjelesne težine. Međutim, postoje i oni koji koriste puno veću količinu šećera od svoje tjelesne težine.

Ljudsko tijelo ne može tolerirati toliki unos šećera, što utječe na oštećenje vitalnih organa. Činjenica je da rafinirani šećer ne sadrži nikakve hranjive tvari – ni minerale, ni proteine, ni enzime – samo prazne kalorije. Posljedica toga je da tijelo "posuđuje" vitalne hranjive tvari od zdravih stanica kako bi iskoristilo šećer. Često se dogodi da je toliko kalcija upotrijebljeno za neutraliziranje učinka šećera da kosti postanu sklone osteoporozi zbog nedostatka kalcija. Ukoliko osoba kontinuirano unosi šećer u organizam, tijelo s vremenom izgubi sposobnost uspostavljanja ravnoteže upotrebom hranjivih tvari iz stanica za neutraliziranje učinaka šećera. Tada dolazi do nakupljanja tog viška u tijelu, što uzrokuje brže starenje stanica.

Proizvođači šećera i proizvoda koji u sebi sadrže puno šećera agresivni su u obrani svojih proizvoda i imaju jak politički lobi, koji im omogućava kontinuiranu prodaju. Također, brojna istraživanja su potvrdila da je šećer jedna vrsta ovisnosti, kao što je to ovisnost o narkoticima. Uzrok toga je velika prisutnost šećera u svakodnevnoj prehrani. Primjerice, jedna čaša Coca-cole u sebi sadrži 11 čajnih žlica šećera, a tijelo dnevno može preraditi od dvije do četiri čajne žlice šećera.

Šećer se nalazi na vrhu liste ovisnosti koje su prisutne danas u svijetu. Konzumacija šećera je prisutna diljem svijeta te je u društvu legalno prihvaćena. Ovisnost o šećeru najčešće je dio bilo kojeg kompulzivnog ponašanja te je povezana s tjeskobom, panikom, fobijama i depresijom. Postoji nekolicina knjiga u svijetu koje obrađuju ovu tematiku te koje pokazuju da ljudi ipak razmišljaju o svom zdravlju. Ma da se smatra da suočavanje s nekom od ovisnosti predstavlja veliki izazov, niti oporavak od šećerne ovisnosti nije daleko od toga.

Znanstvenici nikada nisu vjerovali da osoba može postati toliko "zakvačena" na namirnice koje sadrže šećer u jednakoj mjeri kao što je ovisnost o nekoj drogi. Međutim, istraživanja provedena većinom na životinjama pokazala su da pretjerano konzumiranje slatkiša i ostalih namirnica bogatih šećerom dovode do karakteristika jednakih onima kao kod ozbiljnih ovisnosti.

Potreba za šećerom nije šala

Dugo vremena ovisnost o šećeru nije se ozbiljno shvaćala iz razloga što mnogi istraživači nisu vjerovali da se može izgubiti kontrola nad konzumacijom slatkiša. No, danas su mišljenja znatno drugačija. Rezultati istraživanja vršenih na temu ovisnosti o šećeru ne ukazuju na činjenicu da slatkiši i droge ulaze u istu kategoriju, već da se određene moždane aktivnosti i karakteristike vezane uz konzumiranje slatkiša i droge preklapaju. Istraživanja koja su se fokusirala na kemikalije u mozgu potvrdila su to preklapanje. Neke droge koje izazivaju ovisnost, kao što su morfij i heroin, aktiviraju u mozgu kemikalije koje produciraju ugodnu reakciju za koju mnogi vjeruju da je odgovorna i da potiče ponovno posezanje za drogom te zbog koje dolazi do ovisnosti, te se vjeruje da se ista stvar događa i sa šećernim namirnicama.

Kako bi se uvjerili da je tome doista tako, istraživači su izvršili eksperiment u kojem su životinjama blokirali aktivnost navedene kemikalije u mozgu. Rezultat nije izostao. Nakon što su to učinili, životinje su bile manje zainteresirane za konzumaciju obroka, pogotovo onih slatkog okusa. Slične rezultate istraživači su dobili i testiranjem ljudi. Njihova zainteresiranost za konzumaciju slatke hrane je, također, bila umanjena i to za 50%.
Promjena aktivnosti u mozgu koju izaziva hrana kao takva je dobrodošla iz razloga što nas navodi na ponovno konzumiranje i održava nas živim.

Međutim, konzumacija slatke hrane, najčešće slatkiša, stvara dodatnu aktivnost koja ljudima trenutno nije potreba za preživljavanje. Budući da slatkiši ne služe za preživljavanje, njihova funkcija te promjene koje izazivaju u mozgu ukazuju na ništa drugo nego ovisnost. Kao što svaka ovisnost uključuje tri koraka, a to su povećana konzumacija, apstinencijska kriza te poriv i jaka želja za ponovnom konzumacijom, istraživanje vršeno na štakorima pokazalo je da se ista stvar događa i s konzumacijom šećernih namirnica.

Zašto je šećer toliko privlačan?

Podaci govore da svi ljudi imaju predispozicije da žele namirnice koje sadrže šećer. Tome u prilog ide podatak koji seže iz vremena kad su ljudi bili lovci i sakupljači. U to vrijeme namirnice koje su bile slatke čovjeku su značile da ih može bez opasnosti jesti. Iako je činjenica da postoje ljudi koje se deklariraju kao "slatki tipovi" i oni koje se deklariraju kao "slani tipovi", stvar je u tome da se radi o jednoj te istoj stvari - potrebom za slatkim. Razlog je vrlo jednostavan. "Slani tipovi" imaju jaku želju za čipsom, krekerima i sličnim grickalicama, a te namirnice proizvode istu reakciju u tijelu kao i šećer zbog toga što su one rafinirani ugljikohidrati. Privlačnost prema šećeru proizlazi i iz još jedne činjenice. Prevelika konzumacija šećera dovodi do pojačane proizvodnje inzulina.

Inzulin reagira u doticaju sa šećerom tako da snižava razinu šećera u krvi, a taj pad potiče na dodatnu želju za šećerom. Na taj način stvara se krug koji se ponavlja. Zanimljivo je i da se šećerne namirnice nazivaju "ugodnom hranom". To nije slučajno. Naziv proizlazi iz činjenice da konzumacija šećera uzrokuje ugodne osjećaje sreće i sigurnosti što je moguće potvrditi svjesnom konzumacijom male količine šećera ili nekog slatkiša.

"Ugodna hrana"

Većina ljudi koji žive u društvima na Zapadu imaju ozbiljnih problema sa šećerom. Šećerne namirnice se na Zapadu najčešće koriste kao oblik privremenog poboljšanja raspoloženja i povećanja energije. Podaci govore da mnogi misle da nisu ovisni o šećeri, ali situacija se mijenja kad pokušaju provesti deset dana bez konzumiranja i jednog grama šećera. Većina Amerikanaca su toliko ovisni o šećeru, da negiraju svoju ovisnost te da šećer kontrolira njihovo ponašanje. Stvar je u tome da konzumacija šećera nije nužno povezana samo sa slatkišima. U prehrani jednog Amerikanca šećer se nalazi gotovo u svemu. Ujutro u kavi, palačinkama i žitaricama, popodne u dresinzima za salatu, pićima i hrani u restoranima, a navečer u pizzi, ketchupu itd. Zbog sveprisutnosti šećera u ljudskoj prehrani, odsutnost dnevne doze šećera uzrokuje iznimne promjene u raspoloženju te čini ljude vrlo iritabilnima.

Zanimljivo je da iako sva društva brane legalnu upotrebu droga kao što su kokain, heroin i slične droge, prema proizvodnji i potrošnji šećera ne pokazuju se niti najmanje naznake takvog stava. Šećerna industrija radi punom parom čineći šećer dostupan svima zbog svoje iznimno niske cijene, a što nužno povlači činjenicu - niska cijena, veća mogućnost šećernih ovisnika. Šećer je legalizirana rekreacijska droga čije konzumiranje je društveno prihvatljivo. Budući da je upotreba droga ilegalna zbog učinaka koje ima na zdravlje, mnogi se pitaju zašto se ista stvar ne provodi i sa šećerom?

Postoje brojni dokazi koji ukazuju na činjenicu da šećer stvara brojne probleme u tijelu, od štete koju nanosi zubima i normalnom funkcioniranju mozga pa sve do dijabetesa i pretilosti. U knjizi "Lick the Sugar Habit", autorica Nancy Appleton iznosi podatke u kojima ističe učinke prevelike konzumacije šećera na imunološki i endokrini sustav te posljedice koje to izaziva, kao što su artritis, osteoporoza, astma, hipoglikemija i drugo. Appleton je bila ovisnica o šećeru zbog čega je često bolovala od raznih alergija, bronhitisa i pneumonije. Na kraju se uspostavilo da je uzrok njenih oboljenja bio veliki talog kalcija koji je nastao zbog nemogućnosti njenog organizma da procesira količinu šećera koju je unosila u sebe.

Podaci govore da šećerna industrija ima snažan politički lobi. U skladu s tom činjenicom, s obzirom da šećer koristi gotovo cijela populacija, a teške droge konzumira samo manjima populacije, legalnost koja se pridaje šećeru je očekivana. Tako stvari funkcioniraju-to je zakon gomile.

www.funkyMEM.com