Češnjak se uzgaja više od 4.000 godina, a porijeklo vuče iz daleke Azije. U starom Egiptu bio je jedan od neophodnih stvari koje treba ponijeti u drugi svijet, a poklanjao se i kao znak pažnje.

U antičkoj Grčkoj najviše se koristio kod plućnih bolesti, a rabio se za liječenje kolere, kuge, tifusa, dizenterije, upale pluća, bronhitisa i tuberkuloze, kao i kašlja i glavobolje. Prepisivao se i za sprječavanje, ublažavanje i liječenje različitih tegoba, u borbi protiv starenja, protiv kukaca te se njime liječila i impotencija. Vjerovalo se da djeluje protiv vampira.

U vrijeme Prvog svjetskog rata, u nedostatku antibiotika, češnjak se koristio na bojnom polju za dezinfekciju rana i sprečavanje gangrene.

Sadrži više od 200 biološki aktivnih tvari, s tim da su ljekovite i začinske tvari većinom u lukovici: eterična ulja, vitamini A, B1, B2 i C, minerali - kalij, željezo, sumpor, jod, kalcij, fosfor, selen, aminokiseline, enzimi, inulin, adenozin i alicin koji nastaje iz alina djelovanjem enzima.

Alin, glavni sastojak češnjaka, je spoj iz kojeg u organizmu nastaju sumporni spojevi koji mu daju karakterističan miris. Razgrađuje se na manje sastojke koji reagiraju s crvenim krvnim zrncima i stvaraju spoj koji opušta krvne žile i omogućava dobar protok krvi. Osim toga smanjuje tlak i omogućava da se putem krvi prenosi više kisika do organa, te tako olakšava rad srca. Ipak, prevelike doze mogle bi prorijediti krv i utjecati na krvarenje.

Smanjuje razinu kolesterola u plazmi i sprječava razvoj malignih bolesti. Utvrđen je i učinak na širenje krvnih žila, normalizira ubrzan rad srca, poboljšava rad srčanih krvnih žila i pospješuje probavu i rad želuca te potiče rad jetre, bubrega i prostate, koristi se u liječenju gripe i bronhitisa, herpes i kvasnih gljivica.