Kroz godine evolucije razvili smo mehanizme koji nam pomažu snalaziti se u nepostrednoj okolini. Način na koji percipiramo boje, zvukove i tome slično usko je vezan uz takve potrebe. Na primjer u širokom mogućem spektru mi raspoznajemo boje jednog specifičnog djela i vidimo ogromne razlike među nijansama koje čisto tehnički gledano nisu toliko različite s obzirom na čitav spektar.  Pretpostavka je da je to zbog potrebe prepoznavanja moguće hrane u sredini razvoja ljudske vrste, potrebe za razlikovanjem npr crvenih plodova u zelenoj podlozi okolnog bilja.

Mnoga čula sudjeluju u određivanju hrane – vid, opip, ali naravno prvenstveno okus. Zašto nam se nešto sviđa ili ne sviđa? Kao i bol i ugoda u svim drugim aspektima tako i nelagoda ili ugoda okusa imaju svoju funkciju usmjeravanja jedinke prema nutrijentima koji su korisni i izbjegavanju štetnih. Naravno kako je tu sem urođenih mehanizama u igri i uvjetovanje moguće je i pogrešno povezivanje koje nam zbog nekog negativnog iskustva trajno pokvari namirnicu koja bi u većini slučajeva bila korisna. Niti jedan sistem nije savršen usko gledajući na pojedinu jedinku iako u masi čitave vrste sitne varijacije imaju ponešto drugačije značenje i važnost.

Moderno vrijeme je međutim iznimno dobro u stanju zbuniti prirodne sisteme, a neki to iz ekonomskih razloga svjesno zloupotrebljavaju.

Jedan je problem u promjenama fizičkih navika. Budući se puno manje krećemo više nemamo potrebu za velikim količinama energije, međutim i dalje su nam takve energetski bogate namirnice privlačne što rezultira debljanjem.  Također se namirnice drugačije iskorištavaju i apsorbiraju ovisno o kretanju pa nešto što je sportašu korisno u izgradnji tkiva onome manje aktivnom može biti štetno. Na počecima je životni stil od svih zahtijevao napore sličnije vrhunskom sportašu nego prosječnom današnjem čovjeku. S druge strane hrana je bila manje dostupna, posebno visoko energetska, a kada je i bila to je bilo u drugačijim oblicima.

Tu dolazimo do zloupotrebe. Ako smo razvili ugodu uslijed konzumacije slatkog to je zato što se radilo o voću, medu i tome sličnom, rafinirani šećer je varanje tijela dajući mu određeni ukus bez svih onih popratnih elemenata koji uz njega idu u prirodi i bez trošenja energije u količinama u kojima smo ju trošili nekada.

Uzmimo još bolji primjer – pojačivače okusa.  Osim moguće štetnosti njih samih u tim koncentracijama što se dešava? U prirodi određene namirnice bogate nekim drugim korisnim nutrijentima ponekad sadrže takve sastojke. Prehrambena ih industrija (kao vjerojatno i naš omiljeni kineski restoran)  pak upotrebljava da bi zavarala sistem i ono što bi nam instinktivno djelovalo odbojno učinila privlačnim, a ono privlačno još privlačnijim. Upotreba se raširila u II sv. ratu da bi se konzerve učinile ukusnijima na fronti. U toj situaciji sasvim opravdano, no danas se koristi da se nekvalitetna hrana učini privlačnom i kada ima sasvim dovoljno dostupne svježe hrane.

Kada bi našu djecu ili roditelje neki kult prevario i uvjerio da prepišu svu imovinu na njih te ih fizički zlostavljao imali bi vrlo negativan stav prema njima. Kada bi netko djeci u školskom restoranu u hranu stavio deklarirani otrov bučno bi na tako nešto reagirali. S druge strane manipulacije i svjesna prodaja nezdravih namirnica prevarama čula sasvim je legalna i raširena. Meni se čini da bi tako nešto trebalo puno čvršće regulirati zbog mogućih posljedica po zdravlje, ali i ekonomiju sustava medicinske skrbi. Barem na način na koji se to čini sa alkoholom i pušenjem. No što zbog neinformiranosti što zbog oprečnih ekonomskih interesa nije izgledno da će se zakonska regulativa uplitati.

Budući  će tako biti dokle god je ekonomski isplativo najbolje što možemo učiniti jest paziti što kupujemo i ne podržavati industriju koja se nije spremna prilagoditi te informirati sebe i druge o kvaliteti raspoloživih namirnica. Jeste li zamijetili koliko češće naši  industrijski slatkiši imaju hidrogenizirana biljna ulja u usporedbi sa onima nekih drugih zemalja, npr njemačkih? Zato što su transmasti jedna od opasnijih industrijskih prehrambenih namirnica, a kod nas očito to nije dovoljno poznato da bi natjeralo proizvođače na alternativu. Doduše niti to nije idealno jer povećana potražnja za najčešćom alternativom opet na svoj način narušava eko sustav, ali ne možemo sada ići toliko u širinu pa govorimo samo o zdravstvenim aspektima. S druge strane jako je postalo popularno u zadnje vrijeme izdavati proizvode bez konzervansa i pojačivača ukusa, no treba obratiti pažnju na prikrivene načine plasiranja. Ekstrakt kvasca je u osnovi također pojačivač ukusa kojeg je samo u tom obliku moguće drugačije deklarirati.

Na žalost nije uvijek zdravo što ima dobar ukus, što se deklarira ili prezentira kao zdravo (poput margarina ili kraševih integralnih keksa sa transmastima isl) pa čak niti što bi u nekim drugim okolnostima bilo zdravo zbog bitno izmijenjenih životnih uvjeta i navika. Stoga pratimo deklaracije, birajmo pažljivo, informirajmo se i širimo informacije te učinimo takve prevare ekonomski neisplativima samim proizvođačima.